Kultura i pojedinac


Odnos između kulture i pojedinca jest, i uvijek je bio, neobično
ambivalentan. Mi smo istodobno uživaoci i žrtve svoje kulture. Bez kulture, i
bez osnovnog preduvjeta svake kulture, jezika, čovjek bi bio tek još jedna
vrsta pavijana. Svoju čovječnost dugujemo upravo jeziku i kulturi. I »Čovjek,
kakve li majstorije!«, kaže Hamlet: »Kako veličajan po svome razumu! kako
bezgraničan po svojim sposobnostima! ... po svome djelu, kako nalik anđelu!
Po svome poimanju, kako nalik bogu!« Ali, avaj, kada nije veličajan, razuman
i potencijalno bezgraničan,

... čovjek, ponosni čovjek
Obdaren neznatnom kratkotrajnom vlašću,
Najneukiji tamo gdje je najsigurniji,
Svojom tupom naravi, poput bijesna majmuna,
Izvodi tako fantastične trikove pod nebeskim svodom
Da nagoni anđele na plač.

Genij i bijesni majmun, izvođač fantastičnih trikova i bogoliki mislilac – u svim
tim ulogama pojedinci su proizvod jezika i kulture. Djelujući na dvanaest ili
trinaest milijardi neurona u ljudskome mozgu, jezik i kultura su nas obdarili
pravom, znanošću, etikom, filozofijom; omogućili su sva dostignuća
inteligencije i religioznosti. Također su nas obdarili fanatizmom,
praznovjerjem i dogmatičnom umišljenošću; nacionalističkom idolatrijom i
masovnim pokoljem u ime Boga; demagoškom propagandom i
organiziranom laži. I, zajedno sa solju zemlje, obdaruju nas, iz naraštaja u
naraštaj, nebrojenim milijunima hipnotiziranih konformista, predodređenim
žrtvama vladara željnih moći koji su i sami žrtve svega najbezumnijeg i
najnečovječnijeg u njihovoj kulturnoj tradiciji.

Zahvaljujući jeziku i kulturi, ljudsko ponašanje može biti znatno inteligentnije,
znatno originalnije, kreativnije i fleksibilnije od ponašanja životinja, čiji
mozgovi su suviše mali da bi ih opskrbili dovoljnim brojem neurona nužnim
za otkriće jezika i prenošenje nagomilanog znanja. No, također zahvaljujući
jeziku i kulturi, ljudska bića često se ponašaju tako glupo, tako nerealno,
posve neprimjereno zahtjevima situacije, kako životinje nikada ne bi mogle.
Stanovnik Trobriandskog otočja ili stanovnik Bostona, sicilijanski katolik ili
japanski budist, svatko od nas rodio se u nekoj kulturi i provodi svoj život
unutar njezinih granica. Između svijesti svakog čovjeka i ostatka svijeta
izdiže se nevidljivi bedem, mreža tradicionalnih obrazaca mišljenja i
osjećanja, otrcanih ideja koje su se pretvorile u aksiome, prastarih krilatica
koje se štuju kao božanska otkrivenja.
Ono što vidimo kroz otvore te mreže
nikada, naravno, nije nespoznatljiva »stvar po sebi«. To čak nije, u većini
slučajeva, ni stvar kakva se nadaje našim osjetilima i na koju naš organizam
spontano reagira. Ono što obično primamo u sebe i na što odgovaramo
neobična je mješavina neposrednog iskustva i kulturom uvjetovanog
simbola, osjetilnih utisaka i prethodno usvojenih ideja o naravi stvari.
I većina
ljudi smatra da su ti simbolički sastojci u mješavini ljudske svijesti važniji od
sastojaka koje pribavlja neposredno iskustvo. To je nužno tako, jer, onima
koji svoju kulturu prihvaćaju bez zadrške i nekritički, riječi poznatog jezika
(bez obzira koliko neadekvatno) ne predstavljaju stvari; upravo obrnuto,
stvari predstavljaju poznate riječi. Svaki jedinstveni događaj u njihovom
zbiljskom životu smjesta i automatski se poima kao još jedan konkretan
primjer jedne od verbaliziranih, kulturom posvećenih apstrakcija ucijepljenih
u njihove glave uvjetovanjem u djetinjstvu.
....


A.Huxley
U prilog duhu,
odlomak iz eseja: Kultura i pojedinac

/ovo je početak jednog odličnog njegovog
eseja koji plijeni pažnju u svim (ne)prilikama života/
...