čudni su snovi , i vrijeme

ne zna, zašto je usporedila zelenu sjajnu noć
i plavičastu krupnu morsku sol
u kojoj je prepoznala glas svoje majke

to podsjeti na neko savršenstvo, doleti izdaleka kao šum
i pospano nastavi do njene sobe

a nepoznat glas mokrog čela i lica, neki glas ispod nje
kao snoviđenje, kopka, pa zadrhti, gusto, kišno

krenula bi tiho otvoriti prozor, pa poletjeti niz stepenice
prema blijedim usnama sjene,
al tada se beskrajna vječnost
približi kao ljepljivi silazak neobične zvijezde,

i, ona ostane
pri treperavom prikrajku sobe na rubu kreveta,
prekriženih nogu
kao silno
zapečaćena olovna cijev,

dok na stolu neki mokri dronjci
šuljajući se , izgledom gladnih aligatora
prkose
romantičnoj prirodi iščekivanja