jer, kada se krećemo, mi ipak stojimo
puštam sunce da mi obrubljuje kožu
i pogledom hvatam zrake tog bljedila
a, sve da ne izgubim, da ne izgubim
ti lice

u daljini je tvoje lice, i ono se lagano
okreće
profil, pa oči, pa tjeme. pa opet profil
još su pospane darovite pripadnice
tog pogleda, i ništa se ne događa
naizgled, osim te vrtnje

kada nestaneš, svijetlo zađe, i snijeg
zapadne u nekoliko slojeva
i grabim lopatom, grabim tu bjelinu
pamteći zaustavljene majčine ljubavi
povijest očevu u krilu, i pomanjkanje
pozornosti na zapešću

zvijezde vise po tornjevima dok su
srcoliki kaktusi zabodeni u nebo
a mi plivamo po sobama podzemnih
palača
to lice, koje je počivalo na koljenima
napregnuto, pa zatim potpuno tupo,
voštano

to lice, te kretnje krtice u podzemlju želje
to sunce, taj rub
i izgubio se titraj , oteo se nemir
krenuli smo na hodočašće