ponekad samo praznina
ide kraju
pupovi duda čekaju sami
o mojim čekanjima
nema govora
ponekad nijemost

govori jače
i suncu se ne izlazi
uzeti zemlju ticalima
i preplivati more
a sve teško otresti
sa ramena
ponekad se ogrnuti
čistom srećom
tvojim glasom
tvojim plesom

uzmi i daj
daj i uzmi
svrši u tom grču
zašto tada ne okreneš
glavu
i spustiš se niz padinu
bez pogleda
ponekad tako gledam
u tvoja leđa
i nisam nesretna ako
su blizu

pokazuješ mi limite tvoje
savitljivosti
koja nema kraja
zašto tada imam dojam
da čekaš da se približe
koraci tuge
i da se saginješ ne bi li
ubrao ljubav
sjene oluje neće te
razuvjeriti od pogleda u
daljinu
tvojim glasom, tvojim
plesom

što su hrana za mnoge
ti uzmeš moj dodir
i gudiš s njim među nepoznate
smreke
i napuštaš tu ulicu
koja nema ništa sa tvojom
strpljivom šutnjom



nina

proljeće mi ulazi u svaku poru
i budim se,
kao da ću te vidjeti
proljeće, uskrs,
tvoja metamorfoza
suze
proljeće mi ulazi u noć
u jutro
i dan
i svaki taj prokleti dan
ja se nadam
da si tu
groblje je
zadnje mjesto
gdje bih te išla tražiti
i tako te perem suzama svojim
osjećaš li tu
moju stihiju
sve je puno cvijeća
i ti si negdje
među laticama
palčica za klavirom
koji već dugo
nije zasvirao

način na koji me
diraš
on je svojstven
samo pobjednicima
a ja ne želim
ljude koji nisu nikad
bili dio izgubljenog
bilo bi mi draže
da se čuje molitva
iz tvojih usta
o neuništivoj snazi
i nježnosti iz
tvojih ruku
u krhkosti te dočekujem
da ti pokažem
veličinu
prigušenog daha
i tajnu mog sporog
koraka
način na koji me
diraš
ruši me, ljubavi
a ti ne bi htio
da budem slaba
kada me
prihvatiš

moji tragovi ostaju
kao bosonogi otisci
na otežalom
mokrom pijesku
i nestat će prvim
zamahom vala
negdje iz kolibe
začut će se
vika ribara
koji kreću na ulov
i kočica će isploviti
unatoč
i ususret
budi spreman
kad se vratim
prepoznati me
bit će teško
pokupit ćemo alge
i negdje u zatonu
šutjeti

ne poznajem te više
na granici sam
da ostanem nijema
a da ti dođem u blizine
umrla bih od želje

ne poznajem te
ali znam, da si čekao
ponekad, i ti mene
i da si gledao kroz
sa nemirom
u odluci da odeš
iz
svijeta

kako bi iskušao
još jednom
sve one rubove moje
utkane jute
dok je nebo orilo se
kišom
a mi ispijali sve naše
konake od brašna i
peteljki

znam, kako se to kaže
zima oko srca
kad stegne
znam kako se kaže
prijeći preko zebre
na drugu stranu oseke
na svijet od žutila i
utabanih
anemona
i na odlaske
od tih istih mjesta

say you, say me

samo u noć
i luna koja svijetli
samo na dan
svi su puti
zbog tebe
pomolim se
za nas
i za ljude
i obećam si, tako
zbog nas
bit će dobro
bilo bi lijepo
da bude

ne zazirem od tebe
ja te jednostavno nosim
uz brijegove
dahom
i tminom punog mjeseca
ne idem od tebe
ja ti dolazim često
ali me ne vide
tvoje zamračene zjene
ne odlazim
pletem vijence od slame
i skrivajući slavu
skrivam ti bogove
u prsima
dok vjetar brsti grane
ne prezirem te više
i ne idem
vlažnim jarkom pritiskaju
otisci i težina tvoje misli
ali, ostajem, u štitu
tvoje šutnje
ne odlazim
tu sam zauzdana
poput disanja
tu

jer, kada se krećemo, mi ipak stojimo
puštam sunce da mi obrubljuje kožu
i pogledom hvatam zrake tog bljedila
a, sve da ne izgubim, da ne izgubim
ti lice

u daljini je tvoje lice, i ono se lagano
okreće
profil, pa oči, pa tjeme. pa opet profil
još su pospane darovite pripadnice
tog pogleda, i ništa se ne događa
naizgled, osim te vrtnje

kada nestaneš, svijetlo zađe, i snijeg
zapadne u nekoliko slojeva
i grabim lopatom, grabim tu bjelinu
pamteći zaustavljene majčine ljubavi
povijest očevu u krilu, i pomanjkanje
pozornosti na zapešću

zvijezde vise po tornjevima dok su
srcoliki kaktusi zabodeni u nebo
a mi plivamo po sobama podzemnih
palača
to lice, koje je počivalo na koljenima
napregnuto, pa zatim potpuno tupo,
voštano

to lice, te kretnje krtice u podzemlju želje
to sunce, taj rub
i izgubio se titraj , oteo se nemir
krenuli smo na hodočašće

monumentalnost
alatki se čuje
helsinki se budi
putujem
po cesti, nizvodno,
tvoja slika i ja
kako biti danas ja
danas sam ja ti