Pokojnikov blog (by f. nagulov)

hranim se uglavnom
zaklanim cvijećem
i znojim ljude koje sam
toliko vremena volio.
vrijeme ja način
da prebolim mrtvo tijelo
svoje minimalne vjere.
vjerojatno jedinog djeteta
koje ću ikada imati.

navečer ću se vratiti
u svoj mali stan
i oprati šalice od sinoćnje pijanke
nakon čega ću upaliti televizor
i pogledati derbi talijanske lige
prije nego me uhvati tuga
zbog noćnih zaključaka
kako me, sve u svemu,
život ne služi najbolje
i kako bi bilo sjajno
kada bi iduća runda snova
potrajala neko vrijeme.

Vrtim svoje filmove
uz melodije proslavljenih esejista bola
ne mareći za ideju
kako prosječan ljudski vijek
nije dovoljno dug
da bi se gubilo vrijeme.
Ja zapravo ne znam što znači
gubiti vrijeme
i kako netko može izgubiti
nešto što ionako nema.
Ali eto.
Ljudi izmišljaju stvari koje
njihovim pričama pridaju
sedefasti predznak značaja.
Bit će bolje kada prijeđem na kuhano vino.
Ili kada promijenim dizajn
na svom blogu.
Dugo vremena nisam vjerovao
kako spadam među lijepe ljude.
Pravit ću se zato lud:
igrat ću na sigurno.

došlo je vrijeme
da zaboravimo sve svađe.
život postaje neizdrživ
ako se ljudi tješe prisjećanjima
na gore trenutke.
danas je dovoljno sivo.
i zato nam treba ljubavi.
da budemo jedno uz drugo.
da prespavamo zimu
i na proljeće napravimo djecu.
na tvojim bih ramenima
još uvijek mogao biti
poklonik anđela.
na ramenima s kojih
se prostire
najljepši pogled u prazno.

razlupani svemir
slovnih zvijezda
pomalo me tjera na povraćanje
od tvoje boli u prsima
koju obnašam kao
isključivu molitvu
za vrijeme šutnje pred nama.
ne znam hoćemo li se snaći
pa da u sivilo drugih
uskočimo umjesto kiše
ili ćemo baš sva govna
što stoje tu pred nama
pojesti kao svakodnevnicu.
ali ovo sunce, ovo sve što vidiš,
katkad je toliko toplo
da predstojeću doživotnost
možemo odraditi i bez ljubavi.

glad na pragu
opstalog
davanje sebe
tuđini sjenke
i polazak
prema grlu sunca
ispucanom
od pretilih stoljeća
zasoljenih
krvavom nebiti
pisma.

sve ovisi o tome
pod kojim će kutem svjetlo
duha svetoga
pasti na tvoju pokorničku dušu
u trenutku kada opsuješ.
možda se baš tada
budemo držali za ruku.
ili za korijenje, ako nas vrijeme
do te točke pretvori
u zemlju.
početak iz kojeg smo niknuli
u mazohističke biljke.
ako svjetla bude dovoljno
i tvoje more nadmaši okvir ekrana,
nadam se da ćeš povesti
računa i o mojim lutanjima.
stoga me povedi u svoj hram.
molit ćemo zajedno
za malo dualizma
u ovom crno-bijelom
prostoru samoće