... NZ vs. GV ...
U zadnje vrijeme stalno me opterečuje stambeno pitanje, kao da život radi pritisak na mene da moram nešto promijeniti; da nemam tako puno vremena ako želim napraviti sve što sam si u životu zamislila.
Dugo smo u vezi, nedavno smo otvorili obrt kako bi postavili čvršće temelje za našu budućnost... iako je posao tek u začetku odlično je krenulo... Tako da sada osim gore navedenog pritiska osječam i onaj ne izgovoreni pritisak kada od tog posla trebam napraviti čudo od kojeg če živjeti cijelo kućanstvo; a takav nije bio prvobitni plan.
Prvobitni plan bio je naš posao u kojem ću ja biti zaposlena, bez šefa, bez prigovaranja i sva zarada je naša... te onda razviti posao tako da on može dati otkaz na sadašnjem poslu i pridružiti se u ugovaranju poslova, nabavci...
Plan je bio zarađivati toliko da imamo za normalni život i ratu kredita za uređenje tavanskog stana... Plan je bio savršen, ali već imamo problema.
Ja sam "noćna ptica" koja ne voli da joj diktiraju način i bioritam života; grafička dizajnerica koja ne voli kad joj pametuje netko van struke; obična cura koja želi svoj kutak ili zajednički kutak sa onim koga voli... i tu počinju problemi...
S obzirom na stalnu migraciju predložila sam mu da njegovu sobu (u kojoj zapravo ne boravimo jer kad sam tamo zaspimo u boravku) preuredimo u našu. Kako nema dovoljno ormara jedva smo se dogovorili da dopeljamo moje ormare (možda je regal bolji opis) i kupimo Tv. I onda njegova pitanja počinju: "Kam ću ja sa ovim ormarima?" Stavi ih na tavan, iskoristit ćemo ih kad gore sve uredimo. "Kak ćemo složiti nove ormare?" I na to sam uspješno odgovorila. "Jel ih možemo pofarbati?" Možemo. "Ja bih u zelenu boju!" Nemoj u zelenu boju jer su bočne strane ormara tamnosmeđe, a prednje svijetle boje drva, a zid je rozi pa će glupo izgledati... i tako on bira boje do prepirke... I onda pitanje: "A kam ću sa autićima?" Ja nemam kamo donjeti svojih par trenirki i majci a njega brinu autići!
Neki dan smo otišli kupiti Tv i sad stoji u sobi... jer on cijeli dan nakon dolaska sa posla provede dolje kod mame gledajući Tv. Ako ja slučajno odem gore za kompjuter ili gledati Tv onda (ako nije u tom vremenu došao po mene) me po povratku dolje čekaju spušteni nosevi i tišina. Da bi tamo sve zadovoljila trebala bi se buditi ujutro (i kad mogu duže spavati), odraditi ono kaj me taj dan čeka, a ostatak dana provesti dolje u blagavaoni pričajući sa njegovom mamom (žena je dobra, draga, duhovita al ne priča mi se svaki dan i toliko ne pričam sa svojom mamom i sestrom) dok on u njenoj sobi gleda Tv; još da je on sa nama, ali nije. Večer završava našim odlaskom gore oko 01h ujutro, on za kompjuter, a ja u krevet. Ne volim pravila, volim svoju slobodu na koju imam pravo da odem spavati kad hoću, da se probudim kad hoću, da ne moram jesti kad nisam gladna i slično...
Kad sam kod mame tamo potpuno drugačije živim.. budna sam do onog trenutka kad mi se počne spavati (to zna biti 06h ujutro) i bez ikakvih drama mogu se drugi dan probuditi u 14h (ako nemam obaveza); ak nisam gladna ne jedem; ak jesam uzmem si; ak mi se spava popodne odem spavati; ak mi se ne priča, ne moram i nema ljutnje; ak jedna drugu isprovociramo (što se zna dogoditi) znamo se i posvađati, znamo si svašta reći ali isto tako znamo se ispričati... Ne moram se suzdržavati, ne moram paziti da nekog ne povrijedim ili da se netko ne uvrijedi.
Osim što mi je dosta onog ruksaka iz posta prije, dosta mi je promijena načina života i bioritma svakih četri dana; taman se prilagodim kod mame pa za par dana idem k njemu; pa se opet tamo prilagodim, pa natrag k mami...
Mogla bi ja ostati kod mame ali kak bi ta veza onda izgledala? Umjesto da idemo lagano naprijed, to bi ju bacilo nekoliko koraka unatrag.
Mislim da je glavni problem u tome (barem imam takav dojam) da on nije spreman na promijene; on ne može ili ne želi promijeniti svoj način života... recimo: barem nekoliko sati ranije odvojiti se od mame i posvetiti se nama.
Čini mi se da sve ove sitne poteze poput kupnje Tv-a radi da malo smiri stvari jer vjerujem da ne želi da prestanem tamo dolaziti; ali da veće korake ne želi.
Ni on, ni ja nemamo malo godina i ova igra stalnog seljenja i toplo-hladno čini me nesretnom... Zbog svega toga ponovno razmišljam o podstanarstvu gdje ću tu jednu sobicu urediti kako želim; imati svoj mir i slobodu: pa ako to ima cijenu od 300 Eura...
03.11.2007. | 23:51 |
6 Komentara | Print | # | ^
