Posvećeno Valentininoj cimerici
U čemu li leži
Ta tvoja ljepota;
Tvoj je um, draga
Baš prava divota.
Stoga donje ti dijelove
Neću ni trebat'
Jer ja ću te najdraža,
U mozak jebat.
U rukama držim
Bušilicu pravu;
Njome ću ti, draga,
Probušiti glavu,
Od zatiljka
Pa sve do zubi
Dok krv ti se, najdraža,
U grlu gubi.
U dobivenu rupu
Brzo ga guram
I tvoj mozak, draga,
Žestoko rasturam.
Dok ti žuti mjesec
U ovoj plavoj noći
Obasjava, najdraža,
Te umiruće oči.
U ovome sam djelu,
Ja, vjerujem, baš prvi,
Dok osjećam, draga,
Toplinu tvoje krvi,
I dok opija mi dušu
Poput najslađeg vina
Osjet tvojih, najdraža,
Moždanih proteina.
Na vrhuncu naše ljubavi
Moj vrući, bijeli mlaz
Iz tvoje glave, draga
Sebi nalazi izlaz.
I dok smrt ti otvara
Ta tvoja lijepa usta
Iz njih, šprica, ljubavi,
Ta moja smjesa gusta.
Zadovoljih ja napokon
Svoje grešne strasti
Što na tvoju glavu, draga
Morale su pasti
I dok ja sad' stremim
Ka još većoj slavi
Ti mrtva ležiš, najdraža,
S rupetinom u glavi.
|
