Ti ne voliš i ne žališ mene

<	listopad, 2006
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Pjesnici su čuđenju u svijetu

Ovaj blog je posvećen jednom od najboljih pjesnika na svijetu:SERGEJU JESENJINU.
Njegove pjesme ostavile su dubok trag u meni i odlučila sam ih podijeliti s vama.Nadam se da ćete uživati.

...I vjernošću ne muči me,
vjernost svaka meni smeta.
Ko pjesnika rodiše me,
ljubit ću te ko poeta...

Ne vrijedi ostaviti ni ludom ni pametnom.
Ako je pametan sam će zaraditi.
Ako je lud,sve će izgubiti.

...A možda je to sudbina laka
da kroz jame skitamo se svijetom.-
ko u neku košulju luđaka
odjenusmo prirodu u beton...

...U buri,oluji,
sjeni svaki dan,
kada stalno gubiš
i kad te nevolje biju,
biti prijazan i nasmijan
najveća je umjetnost od sviju...

...Neka zvoni pjesma,
nek se pjesma lije,
ipak neće biti
što je bilo prije...

Biografija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

Djetinjstvo

Rjazanska oblast na sjeveroistoku Rusije, bila je od najstarijih vremena pozornica raznih istocnjackih najezda, vjerskih meteža, buna, najzad revolucionarnih pokreta i gradanskih ratova.Ovdje nedaleko od grada Rjazana, u rjazanskom području, u selu Konstantinovu, općine kuzminske, rođen je 3. listopada 1895. godine, pjesnik Sergej Aleksandrovic Jesenjin. Njegovi siromašni roditelji seljaci Jesenjini, Aleksandar Nikitic i Tatjana Fjodorovna, osim njega imaju i dvije kcerke Katarinu (Kacu) i Aleksandru (Šuru).Mališana od dvije godine, zbog neslaganja roditelja, uzima prilicno imucni djed po majci Fjodor Andrejevic Titov, u cijoj kuci unuk provodi djetinjstvo i ranu mladost.Ovdje je dobro zapamtio tri svoja ujaka, koji su bili opaki momci i koji su ga svaki a svoj nacin čeličili.Nemiran i kavgadžija, mali Sergej je predvodnik djece, najbolje se penje uz drvece, neustrašivo se tuce, ide bos, poderan, izgreben, i zato ga cesto grde i kažnjavaju. Najveci utjecaj na njega je imala baba Natalija Jevstajevna Titova, koja ga je neobicno voljela.Djed Fjodor, mudri seljak i starovjerac, takoder je utjecao na bistrog i nestašnog djecaka, učeći ga patrijahalnom duhu.Kulak i ctec crkvene i pobožne literature, on je i savršeni znalac religiozne usmene poezije i povezao je u sebi odlike pobožnosti i apstraktnih interesiranja sa praksom. Jesenjin je govorio o njemu:"Temeljan je covjek bio moj djed.Bogu božje a caru carevo.Nije zalud bio imucan seljak a uz to sklon piću. U krugu babe,djeda i ujaka Jesenjin je bezbrižan,veseo, i uvjek u polju, šumi, na rijeci, u društvu seoske dece i mladeži, u stajama za stoku, u dvorištu sa omiljenim psima, ili na jezeru kraj lovaca i ribara.Tako su zapamcene konjske trke u travnim stepama, djevojacke ljubavi na gumnima, balalajke i pjesme u gajevima, zavijanje harmonika, ptica i zvijeri u šumama, bijesni ples mladeži u poljima i zavicajna tuga rjazanskih seljaka.Pa ipak, rano ga pocinju muciti sumnje, narocito religiozne -" U mome djetinjstvu bilo je neobicno oštrih prijelaza" -pisao je on docnije - "čas periodi kada sam se molio bogu, cas vrijeme neobicnih razuzdanosti, sve do želje da omalovažam svetinje i hulim na boga".Kod kuce su znali za to, veli njegov biograf E.F.Njikitina i provjeravajuci njegova raspoloženja, davali su mu cetiri kopejke za prosforu koji ju je morao nositi svećeniku da je posveti.A ovaj je za taj obred naplaćivao dvije kopejke sijekuci prosforu na tri dijela."Docnije", sjecao se Jesenjin, "ja sam naucio ovu proceduru sijekuci prosforu svojim nožem, a dvije kopejke stavljao sam u džep i išao na groblje da sa djecom igram krajcarica.Ali jednom se djed dosjetio.Napravio se lom i ja sam pobjegao tetki u drugo selo i ne vratih se sve dok mi nisu oprostili."Prve pojmove o pismenosti mali Sergej dobija od ukućana, i djed ga docnije upisuje u seosku osnovnu školu, pa poslije u crkveno uciteljsku seminariju starovjeraca, koju izdržava vjerska općina u Spas-Klepiku, trideset kilometara od Konstantinova.Trebalo je da u svom zavicaju postane ucitelj djece čiji roditelji ispovjedaju kršćanstvo izvan zvanicne crkve, i da propovijeda kristovu nauku u najčistijoj formi.ali se to nije dogodilo jer je njega više od škole, više od svega interesuje poezija:narocito otkako se sprijateljio sa školskim prijateljem Grišom Panfilovom, sinom seljaka, koji je imao veliki utjecaj na duhovno formiranje.

Odlazak u Moskvu i Petrograd

Kada je stekao srednjoškolsko obrzovanje , "snovi o bogatstvu i slavi" odvode ga sa proljeca 1912. u Moskvu, gdje namjerava stupiti u Pedagoški institut.Tim prije, što mu i otac u drevnoj prijestolnici radi kao mesarski pomocnik kod zamoskvoreckog trgovca Krilova.Trebalo je da se i sin zaposli u administraciji istog poduzeca, ali kako nije ustajao kao ostali službenici pri dolasku "gazdarice" u radnju, morao je napustiti trgovinu, pa privremeno i oca.Materijalno nezbrinut i na ulici Moskve , Sergej se odlucuje da krene književnim putem.Dolazi u dodir da moskovskim književnom-glazbenim kružokom "Surikov", koi se stara o nadarenim početnicima iz radničkih i seljackih redova, i neko vrijeme stanuje kod njegovog predsjednika S.Koškarova-Zarevog.Kao surikovcu članovi kluba, radnici tipografije Sitina, pomažu mu da stupi kao pomocnik lektora u korektorski odjel štamparije.Povezan sa tipografima, učestvuje na njihovim "konspiracijskim sastancima" i radničkim zborovima u okolici Moskve;zbog štrajkova 1912. pada u oči policiji i agenti mu dvaput pretresaju stan.Pišuci Griši Panfilovu o tome, on podvlaci da mu je osam prijatelja zatvoreno zbog pokreta solidarnosti sa tramvajskim radnicima, dok je on, kao i svi drugi, postao sindikalac, i da je pretres kod njega sretno prošao.Iduće 1913. godine mladi Jesenjin je i više u vodama demokratske sredine.Na putu da postane još malo pa revolucionar, piše Panfilovu da ga policija prati, da mu pisma obazrivo otvaraju i da je prinuden da šuti.U toku 1914. godine Jesenjina u Moskvi pocinju tiskati.Njegovi stihovi, pod pseudonimom Sergej Molot, izlaze u moskovskim časopisima Dobro jutro, Dječji svijet i drugim listovima izdavaca I.D.Sitina.istovremeno je sekretar casopisa Narodni prijatelj, socijaldemokratske grupe surikovskog kluba, ciji su članovi prije toga objavili i proglas protiv rata.Ovde Jesenjin predaje za prvi broj svoju "antimilitaristicku poemu", Čavke, ali policija je "još pri slaganju konfiskicira".1913.-1914. sluša predavanja na Sveučilištu Šanjavskog, radi na svom osobnom obrazovanju, čita Bjelinskog, Gljeb-Uspenskog i ruske klasike,a pogotovo roman Cerniševskog Šta da se radi, dok su u poeziji ljubimci Kolcov i Njekrasov.Poslije godinu i pol dana u Moskvi, poremećen ratom i vanrednim prilikama,Jesenjin odlazi u selo.Vrijeme provedeno u staroj prijestonici ostavlja na njega dubok trag.U poeziji, kao što se vidi iz njegovog ranog stvaranja, Jesenjin od svoje devete do šesnaeste godine piše mnoge stihove koji su znacajni "kao put pjesnika do revolucije".Među njima valja spomenuti Bulkin šare, slagane u duhu narodne lirike i duhovne stihove posvecene Mikoliju.Proza iz 1909-10, U dubodolini, zatim Bobilj i drug, takoder u narodnom stilu, u kojim je dan simbol potukaca i slobodnog čovjeka bezzemljaša, predstavlja beletristicke pokušaje koji docnije nisu razvijani.Kao osamnaestogodišnji mladic, začuđen što mu listovi ne objavljuju pjesme, Jesenjin odlazi u Petrograd.Kada se nepoznati seljak-pjesnik, koji je doskora napasao krave u rjazanskoj guberniji, obreo u prijestolnici, naišao je na dobar primjer i tešku književnu atmosferu.Petrogradski saloni i inteligencija potpuno odvojena od naroda bili su siti literature poze i gesta, bulevarske poezije, pune s jedne strane banditizma i demimontkinja, a s druge - svilenih toaleta i budoarskog mirisa velikog svijeta.Osjećala se zaista potreba za zrakom i svježinom.Umornoj i apaticnoj sredini uoći i u toku prvog svjetskog rata trebalo je više sirovosti, zdravlja, neposrednosti da bi mogla održati dušu i interesovanje za umjetnost.Prezasićen otmjenom rječju, zamor i klonulost vrhova, s druge strane razna revolucionarna nastrojenja, podupirana ilegalnim radom inteligencije, radničkim pokretima, štrajkovima, seljackim bunama i protestima gladnih,glavna su karakteristika vremena u kome se našao mladi Jesenjin u prijestolnici kao pjesnik.I, naravno, rjazansko seljace u bijeloj ruskoj košulji sa crvenom vrpcom i seoskim praznicnim čizmama, plavih očiju i guste kovrđave kose, ovaj pastir koji nije uzalud "iz zvijezda i zora učio školu", cvrsto vezan za mnogomilijunsko glazbeno tijelo, duše pune narodnih motiva, odmah je skrenulo pažnju na sebe, i to više od drugih.On je donio ovoj sredini i otupjelom gradu miris raži i tamjana, svježinu rodnih stepa, rumenilo rjazanskih zora svu draž ruskoga sela.Čim se pojavio u Petrogradu, u ožujku 1915., Jesenjin je prišao pjesnicima iz naroda, cija se grupa formirala još 1912.Ovih ne pjesnika vec pjevača bilo je mnogo, a među njima treba spomenuti S.S.Klickova, "seljackog Feta",A.V.Abramov-Širjajevca, pjesnika Povložja a kao najistaknutijeg N.A.Kljujeva pjesnika oljonecke gubernije.Jesenjina u Petrogradu odmah prihvataju S.M. Gorodecki i Nj.Kljujev, vođe pokreta novih seoskih pjesnika, ali u umjetnicke krugove, kao što je sam govorio u svojim izjavama uvodi ga Rjurik Ivenjev.Dolazak mladog Jesenjina u Petrograd da traži objavljivanje stihova, slavu i brončani spomenik znacio je datum u povijesti kluba novih seoskih pjesnika.Kljuc za razumijevanje ovog uspjeha predstavlja pjesnikov stav prema životu kao i psihologija seljaka koji prvi put dolazi u prijestolnicu i kome je potpuno tuđ velikovaroški život.Jesenjin skreće na sebe pažnju i Maksima Grokog, koji je već osjetio novu poeziju sa Majakovskim na čelu, izvodeći na put mnoge mlade i talentirane pisce.Ovog puta on tiska Jesenjinu u svom ljetopisu 1916. usjeve je sparušila suša.Maksim Gorki u svojim sječanjima bilježi Jesenjinov dolazak u Petrograd i kaže da je po prvoj njegovoj pjesmi osjetio snagu tvorca.Zato je još tada zavolio i iskreno pomagao pjesnika-seljaka cije su divne oči i bujna plava kosa odmah osvojili Petrograd.I Majakovski skicira Jesenjina iz ranih Petrogradskih dana.Oni se susreću prvi put u jednoj od boljih prijestolničkih kuća.Jesenjin je tada po Majakovskom, u opancima, u ruskoj košulji sa "nekakvim vezovima na križiće".i njemu izgleda teatralan, tim prije što je vec pisao stihove koji su mu se sviđali, pa bi se i za cipele našla koja rublja.Upitan našto mu i ta reklama odgovorio je otprilike: "Mi smo seljaci, mi vaše ne razumijemo...i vec nekako... po našinski....u iskonskoj...u prtenoj".Čim je Jesenjin ušao u književen krugove i svojom seoskom poezijom nagovijestio snagu talenta, uzima maha rat i nastaje opća poremećenost u svijetu.On je ovih dana u Petrogradu i selu, piše i objavljuje pjesme u periodičnim listovima među kojima i uspjeli ciklus Rusija u kome slika seoski život u početku i za vrijeme prvog svjetskog rata.Ovi divni stihovi su istovremeno i jedine patriotske pjesme Jesenjina.Godine 1916. pozvan je u vojsku.Preko njegovog znanca, D.Lomana, caričinog ađutanta, koji je cijenio pjesnikov talent, odobrene su mu izvjesne olakašice i umjesto da ide na front ostao je u Carskom selu.Tu je u to vrijeme živio i poznati sociolog, književni kritičar i socijalist Ivanov-Razumnjik, koji je prvi popularizirao Jesenjina kao pjesnika.Od 1914. do zaključno sa 1916. godinom Jesenjin priprema dvije zbirke, Radunjicu i Plavetnil, u koje unosi svoje rane pjesme.One predstavljaju gotovo njegovo cjelokupno stvaranje do revolucije i prvu fazu razvoja.sve su vezane za prirodu, najcešce za okoliš sela, pored svijeta bajki, mita i religije.Bukti spektar boja u Jesenjinovim prvim pjesmama u kojima se ocrtavaju likovi svetaca, narodnih junaka i predstavnika biljnog i životinjskog svjeta.Ali plava boja preovladava, žari sve, pa prožima i samog pjesnika.Duša mu je plava, oči imaju plavo dno, i sve što živi plavo je.Iza svih ovih stilizovanih sličica, u dalekoj pozadini, nazirala se kao silueta, velika domovina - "crveno polje".To je bila Jesenjinova Rusija, tiha smirena i sanjiva.Kao što se vidi u prvoj fazi stvaranja pored okoliša i ideje o zavičaju i domovini,Jesenjin kultivira u pjesmama i religioznost.U svezi sa tim, osjećanja dobijaju mistični karakter ili se izlijevaju u pantetistički doživljene motive.Jesenjinove pjesme prvog razdoblja imaju simbolisticko obilježje i to u duhu vremena.Simbolizam kao književni pravac i veliki pokret, trajao je u Rusiji sve do Listopadske revolucije(oktobarske revolucije) i svojom završnom fazom dotakao se našeg pjesnika.Od simbolista na Jesenjina najviše utječu A.Beli i A..Blok.Kada se pjesnik pojavio u Petrogradu u proljeće 1917., oduševljen revolucijom, njegov glas se nekako odmah izdvojio iz kruga seoskih pjesnika i snažno odjeknuo.Februarsku revoluciju je pozdravio na svoj religiozni i seoski način.Poslije prve revolucije Jesenjin sa seoskim pjesnicima odmah prilazi revolucionarima.Jesenjinov pjesnički period stvaranja u revoluciji ima dvije faze, kao odziva na događaje od 1917. do 1920. a ovdje pored biblijskih motiva i uopće stihova religioznog karaktera, kao što su Isus Mladenac, Seoski časlovac i triptih, najznacajnije zbirke su Preobraženje i Trerjadnjica.Jesenjin u revoluciji vjeruje u sreću, svoju i opću, obožava sve oko sebe, dovikuje revolucionarnom vjetru da vitla, i da bude blažen onaj ko je "radost zemlje označio kao pastirsku tugu".U vrijeme obje revolucije Jesenjinova ideologija je seljačka, ali sa socijalistickim težnjama u pravcu narodnjaka, ipa Cerniševskog i religioznim tendencijama u duhu seoskih pjesnika i ljevičara simbolista.On je zaista ushićen novim događanjima i kao pastir i hodocasnik zanesen pjeva probuđenom narodu.Sada ne postavlja pitanje da li treba primiti sve što revolucija pruža, niti zahtjeva autonomiju umjetnosti, kao petrgradski slikari koji su poslije listopada htjeli da se obrate narodu protiv režimskog prisvajanja umjetnosti.Slično Majakovskom i Bloku on bez rezerve prihvaća sve i zajedno sa vladom prelazi 1918. u Moskvu.A ovdje početkom druge polovice 1918. godine Jesenjin se slučajno upoznaje sa mladim pjesnikom Anatolijem Mariengofom, sa kojim ce ostati nerazdvojan prijatelj po patnji i pjesmi u toku mnogih dana i mjeseci.U Jesenjinovoj poeziji ne samo u Moskovskom periodu već i ranije osjećala se potreba da sve bude u slikama.U ovoj fazi postiže vrhunac slikovitosti, neočekivanih usporedbo i izvanrednih metafora. Ovakvo Jesenjinovo stvaranje u Moskvi odmah je dobilo pristalice i privuklo mnog pjesnike.Među njima najviše se oduševio mladi futurist A.B. Mariengof, koji je za sobom povukao i poznatog modernistu u književnosti Vadjima Šeršenjevica.U društvu njihovom i društvu drugih umjetnika, Jesenjin u Moskvi živi bohemski.Najčešce je u kavani Pitoresk na Kuznjeckom mostu, ili u malim lokalima i menzama oko Njikitske ulice i bulevara.Ovdje su se za vrijeme revolucije skupljali pisci, slikari, glumci da uz skromne objede diskutiraju, čitaju stihove, ili da priređuju izložbe, da izvode svoja i tuđa djela, sakupljajuci napojnice od publike ili da organiziraju razne priredbe i predavanja za namirnice.Pjesnici su u revoluciji brzo došli u javni i otvoreni sukob sa zvaničnom kritikom i komesarom prosvjete.Cijele gladne jeseni i mučne zime 1918-1919, koja je donjela mrazeve, debele snjegove, pjegavac, gripu i druge bolesti, pjesnici se zanose pripremanjem novog knjževnom pokreta.U mračnim i hladnim jazbinama u kojima se i mastilo ledilo mladi pjesnici do duboko u noć razgovaraju, pripremaju almanahe, zbirke pjesama i knjiga sa čudnim nazivima.Poslije mnogih sastanaka i dugih razgovora A. Mariengof, V.Šeršenjevic, R. Ivnjev, S. Jesenjin i drugi nezadovoljni školama simbolizma i futurizma, osnivaju u stanu Mariengofa, uz čaj od mrkve imažistički pravac u poeziji.Imažisti su bili bučniji na ulici nego u književnosti.Promićući svoj pjesnički pravac svuda su se vidjeli i čuli.Kolektivna zbirka Bojadžinca reci, u kojoj je objavljena Poema o Keruši koja je Jesenjina svojim originalnim humanizmom neobično popularizirala, tiskana je na groznom papiru.Njihovo izdavačko poduzeće, stvarno i knjižnica, u doba kada se sve nacionalizira i kada nitko ne može ništa samostalno objavljivati, održava se samo zahvaljujući Jesenjinovoj okretnosti.Imažisti su poduzimali i putovanja po Rusiji da bi se ishranili, promicali imažizam i priredivali književne večeri.Najčešce su napuštali Moskvu da se sklone od očiju vlasti koje ih nisu trpjele zbog uličnih skandala.Imažisticki pokret značajan je u Jesenjinovom radu kao izvjestan prijelom.Pod njegovim utjecajem on se osjetio posljednjim pjesnikom sela, koj prilazi lagano gradu i postaje sve više gradanski poeta.Preokreti sa Jesenjinom su se dogadali često, ali ovoga puta 1920. u Moskvi nije bila posrijedi samo osobna sudbina, niti težak život, ni neimaština , ni potucanje po hladnim ćumezima.Jesenjin je najviše patio u sebi zbog bijede života,zbog nedaća i sroziranja kojima nije bilo kraja.Sve događaje oko njega Jesenjin je upijao u sebe, pateći kao junaci Dostojevskog.Samoću je izbjegavao, jer je od svega viđenog i doživljenog postajao mraćan, a noću, kada niko nje bio kraj njega, počinjao je votkom liječiti strah od groznih prizora i usamljenosti.Poslije ovakvih bdijenja i napetosti, naravno da su nailazili trenuci teške melankolije, opjevani u Kobiljim koracima.Zbog imažistickog pokreta a i da se snađe često u doba gladi Jesenjin često putuje na jug Rusije.Na jednom od ovakvih putovanja, u ljeto 1920. godine Jesenjin doživljava sudbonosan preokret u svome životu.U vlaku od Kislevodska do Bauka, negdje izmedu postaje Tihorjecke i Pjatigorska, posmatrajuci kroz prozor kavkazke pejzaže gleda trku ždrijepca i lokomotive.Meriengof, koji je stajao kraj njega, posmatrajuci i sam ovo zanimljivo nadmetanje, opisuje ovaj prizor u Romanu bez laži-"Stepom, uporedo sa našim vlakom, jurio je do ludila uplašen od lokomotive, vrani laki ždrijebac.Prizor je bio dirljiv.Vičući iz petnih žila, mašući gaćama i klimajuci svojom tršavom plavom glavom, Jesenjin je bodrio vranca da istraje.Čelićni i živi konj trčali su uporedno dva kilometra,zatim je četveronožac počeo da odustaje i mi ga izgubismo iz vida Jesenjin je bio van vida.....".Umjetničku evokaciju ovog cijelog događaja daje u četrdesetodnevnom spomenu.Tada prvi put u njegovoj poeziji trubi rog i objavljuje selu dolazak gosta sa željeznom trubom.Ovi stihovi ciklusa predstavljaju vrhunac njegovog bola i istovremeno slom svih njegovih ideala, vezanih za selo kao glavni izvor snage.Od njihovog postanka pa do smrti, nekadašnji pjesnik radosti i svitanja ostat će na križanju puteva: jednom nogom u starom a drugom u novom svijetu..Ovoj fazi Jesenjinovog razvoja, koju uglvnom određuje tragedija sela i osobna propast, pripadaju i njegove drame.Zemlja lupež je autorov potpuni krah prikazivanja suvremenih ruskih dramskih zbivanja.Medutim, drama Puacpv je vraćanje životu i revoluciji ili pokušaj svjesnog traženja izlaza i utjehe poslije sloma. Ali Pugacov je znacajan po drugom nećem:on predstavlja posjlednji Jesenjinov imažisticki potez.U njemu su pjesnikove stilske figure i slike ponekad usiljene, jednostavne, često ponavljane, dok je jezik težak i nepomičan kao u bolesnika.Mada i tu njegova topla lirika ponese djelo, ipak se ono ne razvija dramski snažno, niti pjesnik stiže da obasja sa svih strana grandioznu figuru seljačkog revolucionara.Zato je možda u pravu jedan sovjetski kriticar kada primjećuje da ovdje Jesenjin nije pisao o Pugacovu već Pugacov o Jesenjinu.

Ljubav

U Jesenjinovom životu žene su igrale velik ulogu.On je uvijek za sobom vukao bezbroj krupnih i sitnih ljubavi i prljavih avantura.Ali najviše se u njegov život uvlaci cuvena igracica Isidora Dunkan.Po nekim ova perverzna strankinja bila je kobna za Jesenjina kao i ubica Dantes za puškina.Prije susreta sa Isidorom, Jesenjin se u doba imažizma rastao sa svojom prvom ženom Zinaidom Nikolajevnom Rajh, sa kojom je imao kcerku Tatjanu i sina Konstantina.Taj prvi boemski brak bio mu je više dosadan i on se postarao da ga raskine.Uskoro za ovim je na sceni Isdora Dunkan.Jesenjinova veza sa njom je dovela do braka kojim se bavila u pocetku ruska, zatim europska i americka javnost.Za one koji su pratili život velike umjetnice i talentiranog iliricara to je bio ne brak vec niz interesantnih senzacija.Odmah poslije poznanstva balerine i pjesnika se po Moskvi o ljubavi Jesenjina koji nije znao nijedan jezik osim ruskog i Isidore koja na tom jeziku zna nekoliko rijeci.A javno se prica o njima tek kada se Jesenjin sasvim preselio u palaču Balašova;kada u školi pocinju orgije i tuce; i kada zasljepljena Isidora juri Jesenjina po Moskvi.Obicnim ljudima smješni su odnosi žene, na zalasku ljepote i strasti, i pjesnika u punom sjaju mldosti.I dok malogradani povodom 26 na prema 46 prave šale,ljubavnicima je sve jasnije da jedno bez drugog ne mogu.A evo kako je stvarno došlo do jedinstva dviju ploti i dviju duša, najzad i do tragike umornih putnika.Sirovi seoski pjesnik, talentiran, bujan i željan slave, uspjeha i ljubavi našao se kraj žene koja je bila oličje vjekovne kulture Zapada.Zacaran on gleda kao u cudo, ne znajuci šta da radi "sa svojim rukama i nogama", u ženu u cijem svakom pokretu se ogleda "ljepota anticke harmonije".A još kada prvi put vidi njenu igru,on osjeca strast koja okiva i Isidoru.Da ga odvoji od nocnih lokala, prljavih žena, pijanih drugova koji su ga nagovarali da bježi u Persiju;da bi ga spasila za književnost i sebe, pristaje da se vjencaju.sutradan po vencanju Isidora i Jesenjin su na moskovskom aerodromu i njihova lica blistaju od djecije radosti.Oni se gledaju sa "puno nježnosti i ljubavi" ocekujuci u "buducnosti nešto novo nešto lijepo i neobicno".Ne znajuci šta ce sa rukama, pjesnik za trenutak nekako nesvjesno ovija oko ruke Isidorin šal kao da vezuje dva suprotna svjeta i dva ista kraja.A kada uzlijecu poput Ikarovih snova, za njima ostaje zemlja mladosti i revolucije, puna nevolja i briga, sa problemima oskudice, gladi, epidemije i Nepa.A u Jesenjinovom djelu, i knjiga stihova Ispovijest mangupa, sa tužnim motivima gradanina i boema.Kada 11.maja 1922. Jesenjin i Dunkan stižu u Berlin niko nije sretniji od njih.Ali taj san u luksuznom hotelu Adlon ne traje dugo.Otpocinju i ovdje prvo nesporazumi, onda sukobi i skandali koje štampa pretvara u senzacije.

Smrt

Posljednje godine života, 1925., Jesenjin je u naprestanoj agoniji stvaranja i smrti.Pjesme prosto kljućaju iz njega da se i sam on tome čudi."ne mogu da ih zaustavim", "to je kao navijeni stroj", govorio je znancima.Prije toga, 1924., na Kavkazu, također je grabeći od života bilježi sve što se godinama gomilalo u duši.Nezaboravna ispovijest Ana Snjegina izlijeva se snagom bujice u divnu lirsku pjesmu.Ana Snjegina je pjesnikovo i najrealistcnije ostvarenje, sa utiscima iz rodnog kraja 1918. gdje je Jesenjin proveo ljeto i bio očevidac mnogih događaja.Pred smrt Jesenjin se najviše sjeća ljubavi, koja za njega znaći najveću sreću i čudo na svijetu.Njena prolaznost mući, on bi htjeo viječno sanjati svibanj i onu koju zauvijek voli i da nikada ne precvjeta.Ispovjesti smrtnika, tako bi se mogle nazvati posljednje Jesenjinove pjesme.Opraštajuci se sa životom, on u njima, tonomintimnosti, uzbudljivih osjećanja,tihih radosti i tuge, izražava najneposrednija osjećanja najdražeg sebe.U jesen 1925. pjesniku se teško moglo pomoci"Kada se u posljednje vrijeme govorilo", kaže Mariengof,"Jesenjin pije", riječi su zvučale kao"udarci malja" i svi su bježali od opasnog,mahnitog i izgubljenog čovjeka.Po svima svjedočanstvima Jesenjinu je ovih dana ostajao samo jedan izlaz-bolniac, a prijateljima - opasnost da je ne odbije kao nekada sanatorij.Navecer 23.prosinca,Jesenjin po bilješkama zeta Neasedkina, odlazi sestrama u Zamoskvorecje i ne pozdravlja se ide u sobu i kupi sve svoje stvari.Jesenjin stiže u Petrograd 24.prosinca ujutro, odsjeda u hotelu Angleter i tri dana juri obavljajući poslove.Bolesno uznemiren i nuropat,Jesenjin se tih dana osjećao strahovito usamljen.U hotelskoj sobi br.5, koju je nekada dolazio sa Isidorom, atmosfera postaje sve teža, narocito navecer.Kad god bi pred spavanje otvorio prozor ulijetalo bih jato vrana koje dugo nije mogao istjerati.U duši se stvarao još veći pakao, i on je ujutro 27. prosinca, nemajuci tinte - kako je sam pricao preko dana poznanicima - napisao pjesmu krvlju, iz rasječenih vena.To su bili stihovi "Do viđenja, prijatelju",predani navecer mladom pjesniku V.Erlihu, koji je zaboravio da ih pročita i zavirio u njih tek kad je bilo dockan.Navecer 27. prosinca, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan.Poslije večere je u vestibilu, gdje dugo sjedi sam, nervozno puši i tone u nesanu misao, dok se odmara u u ogromnom gradu i velikoj kući.Umoran, duševno bolestan,očajan,on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja čelo.Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svjesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima;onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja.Pred zamagljenom svjesti otvaraju se samo vrata najmljene grobnice.On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet siječe nožem vene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cjevi za parno grijanje uže od prtljage, navlači omću oko vrata i posle ponoći izmedu noći 27. i 28. prosinca 1925. izvršava trostruko samoubojstvo:sjecenjem vena, vješanjem i gorjenjem uz cijev za parno grijanje... Sahranjen je u Moskvi 30.prosinca 1925.godine na Vaganjkovskom groblju.

Neke fotografije

Uskoro

Posjetite

JURA STUBLIĆ I FILM
zelenikaputi

Pjesnici su čuđenju u svijetu

Biografija Sergeja Aleksandroviča Jesenjina

Neke fotografije

Posjetite

ponedjeljak, 23.10.2006.