TEKST PREUZET SA STRANICA LEZBIJSKE ORGANIZACIJE LORI:

Ravnopravnost kao izbor većine

Rutinsko testiranje potencijalno bliskih osoba mnogima je od nas dobro poznata situacija. To može biti poznanik, poslovni kontakt ili kolega, susjed ili prijatelj iz djetinjstva kojeg sretneš nakon dugo vremena, a možda čak i osoba koju prvi put vidiš i naprosto si znatiželjna. Želiš znati što misli i osjeća o homoseksualnosti. Tek tako. Zadnji sam put to učinila prije mjesec dana: diskretno navela u poslovnoj hijerarhiji meni nadređenu osobu da se izjasni. Njegov odgovor (zar ste uopće sumnjali kojeg je spola šef?) je nevjerojatno precizno sadržavao bit ravnopravnosti LGBTIQ osoba. «Brrrr», stresao je ramenima i licem, «fuj, pederi, njih baš ne volim, ali», nasmijao se, «protiv lezbijki nemam ništa.» I značajno mi namignuo. Znate ono, lijepo je zamisliti dvije žene, vidjela sam mu u očima, to valjda pali hetero-muškarce. Krasno, pomislila sam, i odlučila ići do kraja: «Znači, sve to treba zgaziti, bolesnu čeljad?» «Neeeeeee,» održao mi je lekciju, «pa ne moramo ih voljeti da bi im dali jednaka prava. Meni se to ne sviđa, ali tko voli, nek' izvoli!»

Složili smo se zadnji put da smo mi, pripadnici seksualne i/ili rodne manjine, u Hrvatskoj definitivno uočeni. Utvrdimo sada koji putevi vode prema ravnopravnosti. Ne želim ovdje analizirati različite strategije aktivističkog djelovanja, lobiranja, političkih akcija i sl. Htjela bih zadržati našu pažnju na suštinskoj odluci ili zaključku koji prethode normativnom postupku – pisanju i primjeni propisa o jednakosti. Potražimo odgovor na pitanje zašto bi se pripadnik neke većine odlučio pružiti ravnopravnost pripadnicima neke manjine. Zašto bi većina u nekom parlamentu glasala «za»?

Logičke greške koje smo oboje moj sugovornik i ja učinili u prepričanom razgovoru emotivne su prirode. S jedne je strane bila njegova predrasuda o homoseksualcima kao predatorima na njegovu muškost i lezbijkama kao objektima seksualne fantazije. S druge je strane bila moja želja da odgovor u svakom takvom razgovoru bude bezrezervno prihvaćanje. Usprkos različitom sadržaju obje navedene postavke nas podsjećaju na važnost emotivnih reakcija. Rušenje predrasuda prema nekoj manjini predstavlja drugi najznačajniji faktor njenog prihvaćanja (prvi je, prošli put smo pojasnili, vidljivost). Ne treba duljiti i konkretizirati predrasude prema LGBTIQ osobama, o tome svi znamo puno previše. Kao što i sama riječ kaže, predrasuda, ili pred+rasuđivanje, je zapravo suprotnost razumu i razmišljanju, suprotnost znanju. Vrlo je gorkog okusa ironija s kojom možemo u ovom kontekstu valjano rabiti poznate Riječi: «Oprosti im Bože/Oče jer ne znaju što čine!» Međutim, osim «izvana», razumom – prije svega znanjem (ma kako nepotpunim) o tome što homoseksualnost uistinu jest i osobnim kontaktima kojima na pojedinačnoj razini svatko od nas širi «znanje» o homoseksualnosti - predrasude je moguće rušiti i «iznutra», bez upliva racionalnosti. Dapače, takvo je djelovanje mnogo plemenitije, čak produhovljeno. Moja emotivna reakcija u navedenom razgovoru spontana je težnja svakog ljudskog bića za bezuvjetnom toplinom i ljubavlju. Težnja da nas voli roditelj, prijatelj, ljubavnik,… težnja da volimo sami sebe, da se prisjetimo ljubavi koja nam pripada po rođenju, samim time što SMO ovdje, a ne time što smo NEŠTO ili NETKO. Predrasude prema svim manjinama najpotpunije se ruše shvaćanjem ove duboke istine o bezuvjetnosti ljubavi. Ljubav i prihvaćanje se ne trebaju zaslužiti. Ljubav i prihvaćanje se ne mogu zaslužiti. Oni su tu, treba ih samo osvijestiti. Nažalost, čak i oni u čijem je temeljnom manifestu «širenje Božje riječi» prečesto ne mogu shvatiti smisao, a kamoli pružiti bezuvjetno prihvaćanje. (Davno sam pročitala cinični aforizam: «Ako želiš naučiti bezuvjetno voljeti, nabavi si psa i uči od njega.»)

No, vratimo se na područje racionalnog djelovanja, za koje postoji veća vjerojatnost ostvarenja od upravo opisanog duboko emotivnog prihvaćanja. Možemo utvrditi dvije skupine razloga oživotvorenja jednakopravnosti manjine. Prvu nazovimo pragmatični realizam, a drugu racionalni altruizam. Osnovna pragmatična postavka svake države je ostvarenje socijalnog mira. Situacija u kojoj je jedna manjina permanentno nezadovoljna stvara latentni fitilj. Prošli put spomenuta «vojska» od minimalno 85.000 do 100.000 ljudi, čini se, nije spremna vršiti značajni pritisak na ostatak društva. Ovdje valja uočiti da pragmatični «ustupci» prema pojedinim manjinama mogu rezultirati «uskratama» za druge manjine. Također je moguće manipulacijom jedne manjine držati u pat poziciji druge manjine. (Odnos naše države prema braniteljima tipični je primjer pragmatizma.) Iako nam se to ne mora sviđati, ovogodišnji je Internacionalni Pride u Zagrebu u svijetlu racionalnog pragmatizma imao mnogo inteligentniju platformu nego što je to većina LGBTIQ-ovaca bila u stanju shvatiti. Pokušalo se povezati veći broj manjina i time maksimizirati učinak kumulativnog nezadovoljstva. Nešto umjereniji pragmatizam donekle se preklapa s kapitalističkim postavkama. Ako manjina ne šteti društvu u cjelini, iskoristimo ju na tržištu ili u političkom životu. Dakle, radi se o uvažavanju LGBTIQ-ovaca kao političke baze ili kao krajnjih potrošača. U oba slučaja radi se o instrumentalizaciji u svrhu postizanja posredne ili neposredne zarade. Ekstremni slučaj pragmatizma predstavljao bi ultimativni pritisak međunarodne zajednice. Faktična (ne)učinkovitost takve motivacije očita je na primjeru (ne)ostvarenja prava nacionalnih i etničkim manjinama u Hrvatskoj.

Racionalni altruizam ima drugačije postavke. Naime, velika većina ljudi nije po prirodi agresivno raspoložena prema pripadnicima manjina. Jasno je da mnogi vlastite frustracije lakše iskaljuju na «dežurnim krivcima», no suočeni s racionalnim promišljanjem spremni smo prihvatiti proširenje prava pripadnika manjina. Promišljanje sadržaja pravednosti u odnosu na različite karakteristike pojedinaca zanimljivo opisuje J. Rawls. Zamislimo da smo pokriveni «koprenom neznanja». Ne znamo tko smo, ni što smo. Ne znamo da li smo žena ili muškarac, crni ili bijeli, visoki ili niski, koje imamo sposobnosti i talente, fizičke karakteristike ili bilo koje druge osobine. U takvom stanju neznanja pokušajmo odrediti pravila koja će regulirati život ljudi. Tek po definiranju pravila saznat ćemo koja je naša pozicija. Naš altruizam tako neće nužno proizlaziti iz istinskog prihvaćanja svih ljudi, već iz racionalnog promišljanja. Mi ne želimo biti nesretni, ma kakvi da smo stvarno. «Koprena neznanja» u stvarnosti ne postoji, ali spoznaja da nitko ne bira svoje osobine te da nitko ne želi biti nesretan ostaje. Stvorit ćemo pravila koja svima daju najbolje šanse za sreću.

Dobro, i gdje smo sad? Racionalni altruizam utemeljen na konvencionalnom rušenju predrasuda predstavlja temelj suvremenog građanskog morala. To je ujedno realan scenarij tijeka borbe za ravnopravnost LGBTIQ osoba, kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Moj sugovornik s početka teksta je u pravu. Ne moraju nas voljeti. Zadovoljit ćemo se sa civiliziranim ponašanjem i temeljnim građanskim statusom. Naravno, zadovoljit ćemo se tek kada ovo dvoje konačno i ostvarimo. Istovremeno, čini se da je za mnoge pripadnike «naše vojske» još teža zadaća istinsko prihvaćanje sebe.

Koji god put odabrali, sretno!

Vjerski ili religiozni fundamentalizam je naziv za različite političke ideologije i pokrete koji nastoje cjelokupni društveni i politički život uskladiti s dosljednim tumačenjem određene vjerske nauke. Fundamentalizam se općenito odnosi na vjerovanje koje striktno slijedi ustanovljeni skup osnovnih principa, često religiozne naravi.

Iako su mnogi pokreti kroz povijest imali vjersku sastavnicu te bi se mogli definirati kao vjerski fundamentalizam, on predstavlja relativno nov fenomen koji je uočen tek početkom 20. stoljeća.

Najčešće se vezuje uz islam u zemljama Bliskog istoka, te u nešto manjoj mjeri protestantizam u SAD, iako bi se pojedine pojave u hinduističkoj Indiji, judaističkom Izraelu pa i katoličkim odnosno pravoslavnim dijelovima Europe i svijeta mogli okarakterizirati kao vjerski fundamentalizam.

Vjerski fundamentalizam se često manifestira kroz potpuno ili djelomično odbacivanje modernih ideja, bilo da je u pitanju vjerska tolerancija, sekularizam, ljudska prava, odnosi među spolovima, odnosno razna dostignuća nauke ili tehnologije koja iz različitih razloga nisu u skladu s određenim vjerskim naukom, doktrinom ili religioznom dogmom.

Mnogi vjerski fundamentalizam smatraju kao reakciju na cijeli niz društvenih i ekonomskih problema koje primjena modernističkih ideologija kao što su liberalizam i socijalizam nisu bili u stanju riješiti. U nekim slučajevima vjerski fundamentalizam često ide ruku pod ruku s nacionalizmom, fašizmom i rasizmom te, u nešto manjoj mjeri, s konzervativizmom.
Povijest [uredi]
Kršćansko podrijetlo [uredi]

Fundamentalizam kao pokret ponikao je u SAD-u početkom 20. stoljeća među konzervativnim prezbiterijanskim akademicima i teolozima, a njegova glavna svrha bila je reafirmirati ortodoksno protestantsko kršćanstvo i revno ga braniti od izazova liberalne teologije, darvinizma, te ostalih pokreta smatranih štetnim za kršćanstvo. Termin "fundamentalizam" iskristalizirao se kroz seriju eseja i rasprava nastalih krajem 19. stoljeća pod okriljem Protestantske Crkve SAD-a, objedinjenih u dvanaest knjiga i objavljenih 1910.g., a u njima se definira pet "temeljnih načela" kršćanskog vjerovanja:

* Biblija je nadahnuta Duhom Svetim što izravno znači da su njeni zapisi nepogrešivi.
* Djevičansko začeće Isusa Krista.
* Vjerovanje da je Kristova muka i smrt bila otkupljenje grijeha.
* Uskrsnuće tijela Kristovog.
* Vjerovanje u povijesnu realnost Kristovih čuda i Knjige postanka.


Osnovna vjerovanja religioznih fundamentalista [uredi]

Za fundamentaliste svih religija Sveto Pismo (ili sveti spisi bilo kojeg naziva) se smatraju autentičnom Božjom riječi ili riječi bogova njihove religije i nitko ih nema pravo promijeniti ili osporiti. Misiju širenja svoje istine smatraju kozmički važnom. Sebe vide ne samo kao zaštitnike različitosti doktrina, već i kao vitalni princip, način života i spasenje. Fundamentalisti vjeruju u doktrinu da je Bog artikulirao svoju volju kroz riječi proroka, kako bi sljedbenici također imali točan i pouzdan zapis o Otkrivenju. Skloni su doslovnom tumačenju svetih spisa, striktnom poštivanju propisanih zakona, za razliku od liberalnijih teologa koji drevne zapise tumače alegorijski ili metaforički.

Ideal svih fundamentalističkih pokreta je društvo sveobuhvatno usredotočeno na strogo definirani religiozni način života u svim svojim aspektima. Beskompromisni fundamentalistički "zid vrlina" koji utapa u masi individualne identitete, nije podignut samo protiv drugih religija, nego i protiv svoje vlastite, ako je moderna, liberalna i sekularna.
Budizam [uredi]

Jedna od japanskih škola budizma, Nichiren koja ima nekoliko sekti smatra da su sve druge forme budizma heretičke.

Dalaj Lama se također slaže s činjenicom da u Budizmu postoje "ekstremisti i fundamentalisti" koji ne mogu čak ni prihvatiti ideju o mogućem dijalogu.
Hinduizam [uredi]

Hinduizam kao konglomerat raznih religijskih tradicija, sadrži široku lepezu filozofskih gledišta i općenito je smatran doktrinarno tolerantnim prema varijantama Hindu i drugih vjerovanja. Dok se hinduizam smatra religijom, Hindutva je kovanica nastala 1923.g. koja označava militantni pokret čija je glavna politička ideologija Hindu nacionalizam.
Judaizam [uredi]

Mnoge židovske sekte vjeruju da Tanakh (hebrejska Biblija) ne može biti shvaćena samo čitanjem, već treba biti nadopunjena usmenom predajom Tore i zapisima koje sadrže Mishnah, Talmud, Gemara i Midrash kao tradicijski izvor istine. Ortodoksni Židovi smatraju te tekstove svetim, božanskim i nepogrešivim; prenesenim suštinski točno od riječi do riječi.

Kršćanstvo

Kršćanski fundamentalisti smatraju biblijski Stari Zavjet i Novi Zavjet nepogrešivim i povijesno točnim. Američki povjesničar George G. Marsden pokušao je definirati kršćanske fundamentaliste kao "militantne antimodernističke protestantske evangeliste".

Islam

Muslimani vjeruju da je Allah otkrio tajnu vjeroispovijesti svom posljednjem zemaljskom proroku Muhamedu. Islamski ekstremizam kojeg se često naziva islamskim fundamentalizmom obuhvaća :

* Muslimani bi trebali cijeli svoj život posvetiti i uskladiti sa doslovnim tumačenjem svojih svetih zapisa Kur'anu i Hadithu.
* Individualno ili kao dio grupe koja zagovara i propagira islamizam, političku ideologiju koja teži da državne sekularne zakone nadomjesti islamskim šerijatskim zakonom, muslimani bi se trebali maksimalno angažirati.

Za razliku od liberalnih pokreta unutar islama, žestoko su im suprotstavljeni konzervativni pokreti kao salafizam i vehabizam. - WIKIPEDIA

Transfobija proistječe iz neprihvaćanja i negiranja prava pojedine osobe na osobnu koncepciju rodnog i spolnog identiteta i izražavanja. Ona je strah, mržnja, gađenje i diskriminirajući odnos prema osobama čije stvarno ili percipirano rodno izražavanje nije u skladu sa društveno pripisanim spolom. Transfobija su i predrasude i diskriminirajući odnos prema osobama koje narušavaju i prekoračuju uske društvene spolne i rodne uloge, pravila i stereotipe.

Za transfobiju možemo reći da je izravno povezana sa seksizmom i genderofobijom (*), koji su joj i izvori, kao i kod homo/bi - fobije.

* Genderofobija - termin je prva počela koristiti bosansko udruženje LGBTIQ osoba, Udruženje Q, a u novije vrijeme proširilo regijom i prihvaćen je kao termin koji se koristi na feminističkim i LGBTIQ susretima i političkom lobiranju i zagovaranju. To je diskriminacija na bazi roda (rodnih uloga, izražavanja i normi) koja proističe iz neprihvaćanja i negiranja prava osobe na vlastitu koncepciju rodnog identiteta i izražavanja.

Transfobija je veoma česta unutar gej i lezbijske zajednice. - WIKIPEDIA

Seksizam je naziv za ideologiju koja polazi od postavke da se fizičke i mentalne razlike među spolovima moraju reflektirati na različiti položaj rodova u društvu.

Zbog sve većeg uticaja feminizma u 20. stoljeću i ustanovljavanja jednakosti muškaraca i žena kao pravnog standarda u mnogim zapadnim državama, a seksizam je s vremenom stekao drugo, pejorativno, značenje koje se odnosi na vjerovanje u urođenu fizičku ili mentalnu inferiornost suprotnog spola/roda, odnosno mržnju prema suprotnom spolu/rodu.

* Mizoginija - mržnja žena kod muškaraca, ženomrstvo
* Mizandrija - mržnja muškaraca kod žena, muškomrstvo
* Heteroseksizam - pristup i stav koji promovira heteroseksualnost kao jedini legitimni oblik ljudske seksualnosti, te ignorira postojanje drugih seksualnih orijentacija, negira postojanje lezbijki, gej muškaraca i biseksualnih osoba. - WIKIPEDIA

Z.J.
26.09.2005.-26.09.2010.

Svake me godine osupne.
Svake me godine dotakne.
I svake se godine pitam: Da li će minuti bol?
Da li će ikada biti dobro, na ovaj dan.
Da li će presahnuti suze.
Da li će ikada rujan biti mjesec kada prevladava OSMIJEH.

KONSTANTIN SIMONOV


ČEKAJ ME


Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

samo me čekaj dugo.

Čekaj me, i kad žute kiše

noći ispune tugom.


čekaj, i kad vrućine zapeku,

I kada mećava briše,

Čekaj, i kada druge nitko

ne bude čekao više.


Čekaj i kada pisma

prestanu stizati iz daleka,

čekaj, i kada čekanje dosadi

svakome koji čeka.


Čekaj me, i ja ću sigurno doći.

Ne slušaj kad ti kažu

kako je vrijeme da zaboraviši

da te nade lažu.


Nek' povjeruju i sin i mati

da više ne postojim,

neka se tako umore čekatii

svi drugovi moji,


I gorko vino za moju dušu

nek' piju kod ognjišta.

Čekaj. I nemoj sjesti s njima,

i nemoj piti ništa.


Čekaj me, i ja ću sigurno doći,

sve smrti me ubiti neće.

Nek' rekne tko me čekao nije:

Taj je imao sreće!


Tko čekati ne zna,

taj neće shvatit,

niti će znati drugi

da si me spasila ti jedina

čekanjem svojim dugim.


Nas dvoje samo znat ćemo kako

preživjeh vatru kletu,

-naprosto, ti si čekati znala

kao nitko na svijetu.




Čekaj me i bit ću tu,samo čekaj mene . . .

I u dobru i u zlu,kad oluja krene.

Čekaj me kad padne noć, čekaj svako veče,

i kad drugi neće moć, i kad drugi neće.


Čekaj kad neće bit pisma izdaleka,

čekanja kad bude sit drugi koji čeka.

Čekaj me i bit ću tu i ne praštaj sada

tima što u svakom zlu pamte riječi jada.


Neka mati, neka sin misli da me nije.

Tužan drug uz vatre dim, suze neka lije,

neka dignu čaše sviu čas zadnjoj uri,

ali s njima nemoj ti,čekaj, i ne žuri.


Čekaj me i bit ću veći od smrti jači.

Neka kažu tužnu riječ:" Nema ga i plači!"

Kako shvatiti može taj vjerno srce žene?

Svojom nadom ti si, znaj,sačuvala mene.


Zašto ja sam opet tu

tek mi ćemo znati

čekala si i u zlu

da se tebi vratim.

Danas, pred veliku petu obljetnicu smrti mojega muža, malo ću se stišati. Nastavljam svoju borbu 27. rujna.


STARI MOJ

Evo tu sam kao svake godine
znaš da taj dan ne mogu da zaboravim
čini mi se ponekad
čak i da te zavidim
vjeruj mi stari moj.

Društvo u "Saloonu" još te spominje
iako se s njima rijetko sastanem
uvijek tebe sjetim se
pred crvenim kad zastanem
vjeruj mi stari moj

Prekosutra ću opet malo skočiti k njoj
mladi joj klinac slavi treći rođendan
na njenom stolu još su tvoje slike dv'je
siguran sam da i danas jednako voli te

Stariji što se zove kao ti
sad u školu će tako je veliki
pita sve o tebi kad odem k njoj
isti ti
vjeruj mi stari moj

Bio sam s mamom tvojom neki dan
a po cvijeću vidim da je već bila tu
sasvim dobro izgleda
stari tvoj se brine za nju
vjeruj mi stari moj

Najviše mi ti nedostaješ nedjeljom
kada krenem k'o nekad al' sam na stadion
ako dobro prodemo tad proslavim
i u tvoje ime s punom čašom nazdravim

Sve u svemu život se ne mijenja
tako malo je sretnih trenutaka
obrišem ponekad s lica znoj
pa sam ti zavidan
vjeruj mi stari moj.

SREBRNA KRILA

Rasizam je teorija, odnosno ideologija, po kojoj između rasa koje čine ljudski rod (vrsta homo sapiens postoje duboke, biološki uvjetovane razlike, koje se ne mogu preći; odnosno, ako i mogu, to je "miješanje rasa" krajnje nepoželjno. Rase trebaju živjeti odvojeno. Pristaša rasizma je rasist.

Na odvajanju se bazirao npr. sustav apartheida u Južnoafričkoj Republici i isključivanje crnaca iz političkih prava na jugu SAD-a, koje se nakon ukidanja ropstva 1865. zadržalo sve do 1960-ih godina. (Vidi npr. članak Rosa Parks)

Gotovo uvijek, rasistička ideologija vezana je sa idejom da su neke rase vrednije, prirodno superiornije od drugih, pa je prirodno da budu u superironom položaju, te je dozvoljeno koristiti silu da se taj položaj održi i spriječi "kvarenje" rase. Najradikalniji oblik rasističke ideologije u suvremenoj povijesti je nacizam, koji razlikuje arijevce kao rasu gospodara, rase koje arijevcima mogu biti samo sluge ili robovi (npr. Slaveni), te rase koje trebe pobiti (Židovi, Romi); posljednja namisao realizirana je u Holokaustu. Židovi su bili progonjeni kao pripadnici niže rase, a ne kao vjera, čak i onda ako su im oba roditelja kršćani.

Rasizam su razvili europski antropolozi XIX. stoljeća, istražujući primitivne narode. Oni su zaključivali da je njihova "primitivnost" ne samo kulturno, nego i biološki uvjetovana, njihovim slabijim umnim sposobnostima. Koristili su pritom Darwinovu teoriju evolucije, obrazlažući kako su različite rase manje ili više odmakle u evolucijskom napretku u odnosu na izumrle pretke koje čovjek dijeli sa čovjekolikim majmunima (najviše naravno stanovnici zemalja iz kojih su bili ti antropolozi, najmanje crnci i osobito neke potkategorije među njima). Tako su iz Afrike i zaostalih dijelova Azije stizale vijesti o poluljudima-polumajmunima. Najpoznatiji je primjer orangutan, kojeg su opisivali kao ljudsko biće pokriveno dlakom i sa snažnom majmunskom čeljusti.

Obično se pretpostavljalo da je viši stupanj razvoja neke rase lako mjerljiv nekim fizičkim karakteristikama, npr. oblikom lubanje ili jednostavno njenim volumenom. Preciznija mjerenja su međutim pokazala da bitnih razlika u veličini lubanje među raznim rasama nema, te da kvocijent inteligencije nije povezan s veličinom lubanje.

Sam Darwin je ove teorije odbacivao, ukazujući da sve tzv. rase pripadaju istoj životinjskoj vrsti (homo sapiens), jer se jednostavno međusobno križaju, te da su danas lako vidljive razlike uvjetovane kulturnom, a ne prirodnom evolucijom, koja nije dovela do bioloških promjena.

Rasisti su na to uzvraćali da je križanje doduše moguće, ali da se križanjem pripadnika više i niže rase dobiva "iskvareni" primjerak koji se neopravdano pokušava "prošvercati" u višu rasu (a u najboljem slučaju je negdje u sredini). Npr. vlasnici robova na jugu SAD često su imali djecu sa svojim crnim robinjama, te ih smatrali potpunim crncima i držali kao robove, bez primisli o očinskim osjećajima. Kad je ropstvo ukinuto, žestoko se osuđivalo "miješanje rasa" (a osobito između crnca i bjelkinje).

Rasističke su teorije bile u službi europskog imperijalizma, argumentirajući da je prirodan poredak stvari da Europljani (bijelci) budu vladari nad drugim rasama u kolonijama. Pri tome se zanemarivalo da, iako postoje narodi koji žive na stupnju kamenog doba, mnogi vaneuropski narodi imaju dugu tradiciju visokorazvijene civilizacije, koje su još prije samo nekoliko stoljeća bile nadmoćne europskoj.

Kada su Europljani u XIX stoljeću počeli upoznavati primitivne kulture, rasistička je teorija imala neka racionalna uporišta. Podrobnija antropološka i druga istraživanja u XX. stoljeću pokazala su međutim da je "primitivnost" primitivnih kultura relativna: jedan lovac i sakupljač, iako je nepismen i posjetuje vrlo primitivna oruđa, iskazuje u svojem životu visoku inteligenciju i brojna znanja i vještine. Lingvistička su istraživanja pokazala da su, suprotno prvobitnim utiscima o tome da neka primitivna plemena govore jedva artikuliranim, poluživotinjskim jezicima, svi ljudski jezici vrlo slične osnovne strukture, daleko složenije od bilo kojeg životinjskog sustava simbola. Čak i najprimitivniji jezici imaju jednak potencijal kao i najrazvijeniji za izražavanje suptilnih, apstraktnih misli, iako ih naravno zbog kulturne zaostalosti ne koriste.

Ako neke razlike među raznim grupama koje se mogu nazvati rasom i postoje, one se iskazuju tek na velikom uzorku, u prosjeku, pa nikako ne mogu biti osnova da se pripadnike neke rase diskriminira. Npr. crnci u SAD pokazuju na testovima inteligencije niže rezultate (niži IQ nego bijelci. Diskusije se vode radi li se o kulturološki ili nasljedno uslovljenoj razlici. No, čak i ako je ovo drugo slučaj, još uvijek je oko 20 posto crnaca inteligentnije od prosječnog bijelca. Također, "uspjeh u životu" samo je u slaboj korelaciji sa IQ; zato svakome treba dati istu šansu. Nadalje, sične su razlike u rezlutatima na testu inteligencije nađene i između stanovnika različitih područja i zemalja koji pripadaju istoj rasi pa i istom kulturnom krugu. (Osim toga, što se rjeđe spominje, Azijati u SAD pokazuju bolje rezultate od bijelaca. Židovi pak pokazuju znatno bolje rezultate nego kršćani, ali to vrijedi samo za aškenaze, a ne i sefarde.)

Rasitičke ideologije, iako su i dalje ekplicitno prisutne u nekim ekstremističkim političkim pokretima kao što je Ku Klux Klan, a implicitno znatno šire, nemaju po današnjem stanju znanosti nikakvu znanstvenu osnovu. - WIKIPEDIA

DRAGI BLOGERI!
Oni o kojima se ovdje piše nisu vrijedni mojega komentara.

Političko domorodstvo ili politički nativizam (engleski:political nativism) je politička doktrina kojom se propagira većina u određenom području (grad,pokrajina,država) i koji se zalaze protiv priliva stranaca ili zahtjeva manjine stranaca[1]. Domorodstvo znači protivljenje imigraciji ili za aktivno zalaganje da se smanji politički ili legalni status pojedine etničke ili socijalne skupine jer se oni smatraju neprijateljskim i stranim od već ustaljene domicijelne kulture. Političko domorodstvo ujedno i jedan od oblika društvene diskriminacije koji je zasnovan na strahu da će došljaci izmjeniti i pokvariti postojeće kulturne vrijednosti. U useljeničkim zemljama poput SAD-a, Kanade, Australije političko domorodstvo izražava se u pojedinim medijama i kroz desne političke grupe kroz kritiku multikulturalizma. Mnogi komentatori su to ocijenili kao nešto krajnje neukusno.
Hrvatska [uredi]

Hrvatska nije useljenička zemlja poput SAD-a, Kanade, Australije. Stoga je u njoj mali udio ne-Hrvata te posebice ne-europskih etničkih skupina. Stoga je političko domorodstvo u RH različitije od onoga u zemljama novog svijeta. Političko se domorodstvo kao oblik društvene diskriminacije u Hrvatskoj uglavno manifestira u diskriminaciji pridošlica iz seoskih u gradske sredine kao i pridošlica iz jedne regije u drugu.
Zagreb [uredi]

Prema nekim podacima oko 50% stanovnika Zagreb nije rođeno u samom Zagrebu. Rođeni Zagrepčani se najčešće nazivaju purgeri dok doseljenici dobivaju (pogrdan ) nadimak "dotepenci". U Zagrebu je u razdoblju od 1991. do 2001. zabilježena ´prirodna depopulacija´, tj. više umrlih nego rođenih, što se dogodilo prvi put otkako se stanovništvo popisuje, od 1857. godine. U tih deset godina umrle su 1923 osobe više nego je bilo rođenih, navodi se u studiji ´Demografski razvoj grada Zagreba u razdoblju 1991.-2001.

Izvorni jezik Zagreba je kajkavsko-ekavski. Međutim, zbog velikog priljeva doseljenika većina Zagrepčana danas govori štokavsko-ijekavski sa specifičnim naglaskom. Upravo takav "novozagrebački" govor se najčešće čuje na javnim televizijama i ne-Zagrepčani ga smatraju (lošim) utjecajem na ostatak Hrvatske i standardni hrvatski jezik.[2]

Purgeri smatraju u većini slučajeva Zagreb iz doba Austro-Ugarske naprednim i uljuđenim te se protive balkanskom utjecaju na grad i kulturološkim fenomenima . Često koriste Agram kao ime za Zagreb iz doba Austro-Ugarske. I među samim purgerima pak je velik broj pridošlica ili onih čiji su roditelji doseljenici u grad.

Prema mišljenjima pojedinih autora upravo potomci doseljenika su najčešće krivi za nesnošljivost prema novo-doseljenim.[2][3][4] Prema njima Zagreb je postao utočište svim provincijalcima koji se srame svog seoskog podrijetla i koji iz Zagreb s visoka gledaju stanovnike iz svog negdašnjeg zavičaja.[4].[2]
Dalmacija [uredi]

U priobalnim gradovima na Dalmaciji postoji određena vrsta tradicionalnog prezira prema stanovništvu doseljenom iz Zagore. Stanovnici Zagore se nazivaju (pogrdno) Vlaji ili Vlasi. Ta podjela je najizraženija u Splitu. Tu tradiciju odražavaju i razne pogrdne pjesmice (pusti zeca udri Vlaja) i općenito njihovo opisivanje kao zaostalih. Ta podjela je djelomično uvjetovana i jezičnim faktorom: stanovnici Splita su izvorno govorili čakavski a u Zagori isključivo štokavski. Doseljevanjima Vlaja se demografska struktura promijenila tako da je današnji govor stanovnika Splita većinski štokavski. U Split se doseljavalo i čakavsko stanovništvo s otoka ali ne u tolikoj mjeri kao Zagorani. tako je nastala izreka da je svaki splićanin "polu bodul polu laj".[5] Unatoč tome, netrpeljivosti i dalje postoje. Sa stajališta urbanih splistskih šovinista kultura "Vlaja" je seoska i manje vrijedna od urbane splitske.

Nogometni vratar Vladimir Beara je 1955. prešao iz HNK Hajduk u Crvenu Zvezdu.U Hajduku je trpio omalovažavanja u Hajduku, od strane pojedinih suigrača.[6] ta omalovažavanja su se često dovodila u vezi s činjenicom da je Beara bio "Vlaj".

Željko Kerum se na lokalnim izborima 2009. kandidirao za gradonačelnika Splita, te kasnije i pobijedio. U predizbornoj kampanji, njegovi su politički protivnici iz SDP-a nosili majice sa natpisom nisam ovca da me vodi čoban [7] [8](aludirajući na njegovo seosko podrijetlo).[9] Upravo zbog toga neki komentatori smatraju izbor Keruma civilizacijskim iskorakom za grad Split. [9]
Protuhercegovačka histerija krajem 1990-tih [uredi]

Krajem 1990.-tih u Hrvatskoj je u pojedinim medijima stvarana protuhercegovačka histerija. Gospodarski nemiri i nezadovoljstvo političkom vladajućom garniturom uzrokovalo je val šovinizma spram Hercegovaca u Hrvatskoj.Hercegovina (i općenito BiH ) se opisivala kao ruralan ,zaostao primitivan kraj a njeni stanovnici stereotipni patrijarhalni tipovi.[10]. U sklopu toga je u Hrvatskoj bljesnul lavina šovinističkih viceva, kvazi-znanstvenih socioloških studija o Hercegovcima i njihovom mentalitetu.[10] Retorika koja je postala neprihvatljivom prema rasnim,etničkim ,vjerskim i seksualnim manjinama u vom slučaju se tolerirala.[10]

Prema riječima prof. Nine Raspudića s FFZG-a Hercegovci su kao kolektivni krivci poslužili kao nadomjestak za politički potrošene Srbe kojih već godinama nije bilo na vlasti. [11] Tomu su kumovali i kontroverzni poduzetnici kao npr. Miroslav Kutle te ministri Gojko Šušak, Ivić Pašalić te Borislav Škegro.

Ivić Pašalić je bio Tuđmanov savjetnik za unutanju politiku. Njegov utjecaj napuhavan je u medijima. U zadnje dvije godine Tuđmanova života optuživan je za manipuliranje bolesnim Tuđmanom te da on zapravo vuče konce u državi kao svojevrsni vladar u sjeni. Mediji su ga povezivali s raznim ortačkim skupinama tajkuna u sumnjivim privatizacijama.Zbog svojeg načina komunikacije sa novinarima dobio je nadimak Herr Flick (lik Gestapovca iz britanske humoristične serije Alo Alo). Posebice je bio izražen njegvo sukob s tjednikom Nacional odakle je dolazila većina napada na njega i ostale viđenije Hercegovce u vrhu vlasti.

Borislavu Škegri se spočitavala (po mišljenjima mnogih) kriminalna privatizacija u Hrvatskoj, a dodatni uteg je bilo i (tada jako nepopularno ) uvođenje PDV-a koje je u općoj gospodarskoj krizi izazvalo rast cijena. Gojku Šušku se predbacivala uloga u BiH tijekom rata (sukob sa Bošnjacima) te veze sa proustaškom emigracijom.

Na lokalnim izborima 2000. HSS je 28. travnja 2000. objavio promidžbeni spot pod nazivom "Očistimo Zagreb". U njemu se prikazuje čovjek u bijelim čarapama kako dolazi sa Livno-busom u Zagreb te poslije drži politički govor. Spot je u većini medija ocijenjen kao (prikriveni) poziv na čišćenje Zagreba od Hercegovaca. [12] [13] [14] Dalibor Matanić, redatelj tog spota, 2000. godine snima film Blagajnica hoće ići na more u kojem prikazuje stereotipni lik Hercegovačkog šefa u Zagrebu koji iskorištava blagajnicu uskraćujući godišnji odmor njoj i njenoj bolesnoj kćeri.Nino Raspudić je prikaz Hercegovaca u tom filmu usporedio sa nacističkim propagandnim filmskim uradcima o Židovima.[15] [16]Kada je Ivo Sanader sa HDZ-om došao na vlast na izborima 2003. došao na vlast njegova vlada je u jednom tjedniku bila opisana kao prva vlada bez Hercegovaca. [17]

Stipe Mesić je optuživan da je svoju kampanju za izbore 2000. zasnivao upravo na protuhercegovačkom šovinizmu.[18]

U sklopu toga nastao je jedan drugi fenomen. Ugledne športaše, pisce i druge javne ličnosti rodom ili podrijetlom iz Hercegovine se slavilo. Međutim,u većini slučajeva, njihovo podrijetlo je prešućivano (za razliku od mnogih rođenih unutar RH) . Taj trend se nastavio i u 21. stoljeću. Tako npr. Ivo Karlović je u medijima opisivan kao "div sa Šalate" [19] [20][21] dok je Marin Čilić gotovo isključivo kao "Hrvat". [22][23] a vrlo rijetko kao Međugorac [24][25] ili "Hercegovac".[26][27][11]

Kada je George Chuvalo 2009. posjetio Hrvatsku i BiH u većini medija u Hrvatskoj su se pojavljivali naslovi poput "vratio se Chuvalo u svoju Hrvatsku". Malo koji medij je pak spomenuo kako je Chuvalo podrijetlom iz Hercegovine (Ljubuški ) .[28]

Hrvati u Hercegovini (kao i oni koji su se iselili iz Hercegovine na teritorij RH) optužuju Hrvate u Hrvatskoj kako temu Hercegovine i Hercegovačkih Hrvata koriste za međusobne obračune i kao bi verbalnim iživljavanjem liječili vlastite frustracije.[29] [30] te kako bi podgrijavali vlastiti osjećaj tobožnje kulturološke i ine nadmoći nad njima. [29]

Iako se s vremenom broj Hercegovaca u vrhu vlasti smanjio i u međuvremenu je postalo prihvatljivo sudjelovanje Srba u vrhu vlasti (uz pojedine proteste desničara) sudjelovanje Hercegovaca u vrhu vlasti se i dalje promatralo pod povećalom . Takve napetosti se potenciraju uoči svakih izbora.

SAD

U SAD-u se od osamostaljenja stvarala određena društvena elita . Tako je nastao pojam WASP (White Anglo-Saxon Protestant- bijelac anglosaksonac protestant) tzv. čisti Amerikanac. Od nastanka SAD-a vladalo je nepisano pravilo da WASP-ovi imaju bolje uvjete za uspjeh u SAD-u. To je vrijedilo posebice u ranijoj povijesti SAD kad je njihov udio bio znatno veći. U SAD-u, antiimigracijski nazori imaju dugu prošlost. Na samom početku osnivanja države Benjamin Franklin je bio neprijateljski raspoložen prema njemačkim kolonistima u Pennsylvaniji. Već 1798. izglasan je zakon Alien and Sedition Acts (imigracijski zakon) koji je ograničavao politička prava migrantima, posebno radikalima iz Francuske i Irske. Ovaj zakon je postao jedna od glavnih debata tokom američkim izbora 1800.[31]
Protuirsko domorodstvo u 19. stoljeću [uredi]

U razdbolju 1830-1850 kao reakcija na doseljavanje irskih katolika u SAD-u je rasla nesnošljivost spram Iraca.Godine 1836.Samuel F. B. Morse se neuspješno kandidirao za gradonačelnika New Yorka dobivši 1496 glasova. Godine 1844. u New yorku je osnovan Red ujedinjenih Amerikanaca kao domorodačko bratstvo .[32] Godine 1849. je osnovao tajno udruženje zvano Order of the Star Spangled Banner u New Yorku.Da bi netko postao član društva morao je imati 21 godinu, protestant, vjernik u boga te spremnost pokoravati se diktatima udruge. Članovi udruge postali su poznati kao "ne znaju ništa" (etiketa im je prišivena jer su odogovarali da "ne znaju ništa" o tajnom društvu.[33]

Neonacizam je ideologija stvorena nakon Drugog svjetskog rata koja teži obnavljanju nacionalsocijalizma te stvaranju Četvrtog Reicha.

Iako pravi ideali neonacizma variraju, glavne su mu značajke: odanost Adolfu Hitleru, korištenje nacističkih znakova (svastika, triskela, crno Sunce itd.) te korištenje crno-bijelo-crvene sheme boja. Uz gore navedena obilježja, ova ideologija obuhvaća i antisemitizam, ksenofobiju, rasizam, nacionalizam, etatizam, militarizam i homofobiju. U nekim zemljama postoje zakoni koji zabranjuju ne samo organizacije i njihovu djelatnost, nego i sam antisemitizam, pa čak i nacistička i rasistička mišljenja, koja podvrgavaju progonu i strogim sankcijama. Unatoč tim zabranama, neke skupine se otvoreno deklariraju kao nacisti ili neonacisti, dok neki poštuju zakon i pokušavaju izbjeći probleme tako što prešućuju svoju pripadnost neonacistima.

Neonacisti negiraju postojanje Holokausta u kojem su, prema tvrdnjama ratnih pobjednika, masovno stradali Židovi i druge skupine ljudi, uključujući neke Slavene, homoseksualce, mentalno poremećene, Jehovine svjedoke, komuniste, Rome, Poljake te slične političke neistomišljenike.

Neonacisti djeluju u mnogim državama, uključujući Njemačku, Austriju, Belgiju, Sloveniju, Grčku, Srbiju, Rusiju i Hrvatsku (gdje ih se povezuje sa Ustašama), SAD, Veliku Britaniju itd. - WIKIPEDIA

Nacionalsocijalizam (u njem. Nationalsozialismus) , češće samo Nacizam je politički pokret u Njemačkoj koji je iniciran 1920. činom organizacije Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). Pokret je kulminirao stvaranjem Trećeg Reicha, totalitarne države koju je od 1933. do 1945. vodio diktator Adolf Hitler.
Nastanak i uspon nacizma

Nacizam je u mnogim aspektima bio sličan talijanskom fašizmu. No, korijeni nacizma bili su Njemački, osnovani, recimo, na Pruskoj vojnoj tradiciji autoritarizma i povećanja i na njemačkoj romantičnoj tradiciji ugostiteljstva pa sve do racionalizma, liberalizma i demokracije. Također se temeljio i na mnogim rasnim doktrinama prema kojima su nordijski ljudi, takozvani arijevci, bili ne samo fizički superiorni drugim rasama, nego su bili i nositelji višeg morala i kulture. U nekim filozofskim tradicijama, to je idealiziralo državu ili uzvisilo superiornog individualca i oslobodilo takvu osobu od tradicionalnih restrikcija.

Teoretičari i planeri nacizma uključivali su i generala Haushofera, njemačkog geografa koji je imao jako velik utjecaj u njemačkoj vanjskoj politici, njemačkog urednika i vođu stranke Alfreda Rosenberga koji je formulirao nacističke rasne teorije prema djelima pisca Houstona Stewarta Chamberlaina. Zadatak da formulira i izvede mnoge nove ekonomske i financijske policije pao je na njemačkog financijera Hjalmara Schachta, a njemački arhitekt i stranački vođa Albert Speer imao je veliku ulogu u nadgledanju ekonomije tik prije kraja Drugog svjetskog rata (1939.-1945.).

Politika nacizma
Adolf Hitler - vođa NSDAP-a i jedan od najvećih zločinaca na svijetu.

Nacisti su zastupali stajalište da se čovječanstvo dijeli na više i niže rase, Nijemce su proglašavali višom, arijskom rasom. Pripisivali su im izvanredne sposobnosti i zato pozvane da vode svijet. Za Židove su imali stajalište da su sposobni samo za izrabljivanje drugih i za razaranje, pa ih treba uništiti (antisemitizam). Slavene su smatrali kao nesposobne za bilo kakvo stvaralaštvo i koristili ih kao radnu snagu. Za parlamentarnu demokraciju su tvrdili da je loš sustav jer omogućava djelovanje onih koji razaraju društvo i državu. Nacisti su u državi htjeli uspostaviti čvrstu vlast koju će predvoditi i o svemu odlučivati vođa (njem.Führer). Svoj nacistički program Hitler je iznio u knjizi Mein Kampf (Moja borba). Tvrdio je da Njemačkoj treba osigurati veći "životni prostor", a njega će steći na europskom istoku. Odbacivao je Versailleski mirovni ugovor i najavljivao da će Njemačka zavladati Europom, a zatim i cijelim svijetom. Nacisti su za teško stanje u državi okrivili Židove i ljevičare, komuniste i socijaliste.

Posljedice Prvog svjetskog rata

Trenutni uzroci nacizma mogu se naći u posljedicama njemačkog poraza u Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.). Po odredbama Versajskog ugovora, Njemačka je proglašena jedinim krivcem za rat, te su joj oduzete sve kolonije i bila je prisiljena plaćati visoke reparacije. Njemački politički i ekonomski život ozbiljno je poremećen potpisivanjem ugovora. Velika inflacija, koja je došla do vrhunca 1923., uništila je njemačku srednju klasu i nanijela velike štete njemačkom ekonomskom i socijalnom životu. Nakon nekoliko godina Njemačka je dosegla neku točku ekonomske stabilnosti i sigurnosti, no Velika ekonomska kriza koja se proširila 1929., Njemačku je ponovno bacila u ekonomsku nestabilnost i u takvu depresiju iz koje, po mnogim gledištima, nije bilo izlaza. U tom periodu, demokratska Weimarska Republika je bila izložena napadima i s lijeva i s desna. Republika se pokazala nesposobnom da riješi problem ekonomske krize. Do 1933. njemački narod podržavao je ili jednu ili drugu totalitarističku stranku, Komunističku ili Nacionalsocijalističku.

Nacistička stranka

Nacistička stranka proizašla je iz Njemačke radničke stranke, osnovane u Münchenu 1919. Kada se Hitler 1919. pridružio DAP-u, ona je brojala samo 25 članova, od kojih su samo 6 aktivno sudjelovali na sastanicma stranke. Ubrzo nakon učlanjenja, Hitler je postao vođa grupe. Na prvom masovnom sastanku DAP-a u Münchenu 24. veljače 1920., Hitler je pročitao stranački program, koji je djelomično sastavio. Program se sastojao od 25 točaka koje su sadržavale mješavinu nacionalističkih zahtjeva, korupcija i socijalističkih ideja, te rasističkih i antisemitskih doktrina. Kao jedan od esencijalnih uvjeta za realizaciju svojih ciljeva, stranka je u programu objavila: "Za moderno društvo, div sa stopalima od gline, stvorit ćemo besprimjernu centralizaciju koja će ujediniti sve svoje moći u rukama vlade. Stvorit ćemo hijerarhijsku konstituciju, koja će mehanički vladati svim pokretima individualaca."

Hitler preuzima potpuno vodstvo

Ubrzo nakon sastanka u veljači 1920., Hitlerova stranka promijenila je ime u Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei). Nova stranka je rasla polaki i principijelno u Bavarskoj. Uvjerena u potrebu i važnost nasilja za ostvarenje svojih ciljeva, stranka je osnovala Sturmabteilungen (ili skraćeno SA). Zadatak SA-a je bio osiguravanje sastanaka NSDAP-a od nevolja, ometanje sastanaka liberalnih demokrata, socijalista, komunista i trgovačkih saveza, te progon Židova, pogotovo Židovskih trgovca. Tome svemu pripomagali su i nezadovoljni vojnici i vojni časnici, a jedan od istaknutijih bio je Ernst Röhm.

Godine 1921. Hitler je izabran za „neograničenog predsjednika“ stranke, i iste te godine stranka je za svoj službeni znak izabrala crvenu zastavu, koja je u sredini imala bijelo polje u kojem je bila crna svastika. Godine 1923. Hitler je osnovao novine Völkischer Beobachter (Narodni promatrač), kao službeni dnevni glasnik stranke. Kako je DKP, osnovan 1919. rastao, tako je NSDAP koncentrirala većinu svoje propagande na optuživanje boljševizma, kojeg su okarakterizirali kao urotu međunarodnih židovskih financijera. Također su objavili svoj prijezir prema parlamentarnoj demokraciji i agitirali su za diktaturu.

Pivnički puč

Dana 8. studenog 1923., zajedno sa 600 SA-ovca, Hitler je krenuo u jednu Münchensku pivnicu, gdje je Gustav von Kahr, vođa Bavarske provincijske vlade držao javni govor. Hitler je von Kahra i njegove pomočnike zarobio, te ih povjerio generalu Ludendorffu, i objavio je, navodno, u von Kahrovo ime da će se formirati nova nacionalna vlada. Odmah nakon toga von Kahr je pušten i okrenuo se protiv Hitlera i Ludendorffa. Nakon završnog okršaja sa münchenskom policijom 9. studenog, Hitler i njegovi suradnici su pobjegli i takozvani "Pivnički puč" nije uspio. Hitler i Ludendorff su kasnije uhićeni. Ludendorff se izvukao bez kazne, no Hitleru je suđeno i dobio je kaznu od 5 godina zatvora, a djelovanje NSDAP-a je zakonom zabranjeno. U zatvoru Hitler je napisao knjigu Mein Kampf, koju je za vrijeme boravka u zatvoru diktirao Rudolfu Hessu. Ta knjiga kasnije je poslužila kao korijen svih nacističkih doktrina, propagandnih tehnika i planova za osvajanje Njemačke i Europe. Što je vrijeme prolazilo Mein Kampf je u jednom trenutku postala "biblija" nacizma.
Naslovnica Mein Kampfa.

Hitler je pušten iz zatvora za manje od godinu dana. NSDAP je tada bio u stanju virtualnog nestanka, velikim djelom zbog poboljšanja državne ekonomske situacije koja je omogućila lakše nadgledanje svih političkih organizacija. Tijekom sljedećih godina, uz malu pomoć lojalnih pomoćnika, Hitler je polako obnovio stranku. Godine 1926. Hitler je sebe proglasio Führerom (vođom) stranke i osnovao je vojni i crnokošuljni Schutzstaffel (zaštitni odred), ili SS kako bi pružala zaštitu Hitleru i stranci i kako bi nadzirala SA. Nakon početka Velike ekonomske krize 1929. dolazak stranog kapitala u Njemačku je stao, državna vanjska trgovina je stala, korijeni njemačke industrije su stali, povećala sa nezaposlenost i pale su agrikulturne cijene. Kada se kriza sve više povećavala, pojavila se idealna situacija za izbijanje revolucije. Fritz Thyssen, bogati njemački industrijalac je zajedno sa još nekolicinom imućnih industrijalaca pružio NSDAP-u veliku novčanu pomoć. No, unatoč krizi, mnogi njemački industrijalci i kapitalisti su se uvelike protivili nacizmu.

Stranka u Reichstagu
Pokret je strelovito rastao, regrutirajući tisuće civilnih službenika, propalih trgovaca i manjih biznismena, farmera, radnika zavaranih od strane socijalističkih i komunistčkih stranki, te šakom mladih ljudi iz svih klasa, odgojenih u međuratnom razdoblju sa nadom za određenu ekonomsku sigurnost. Na izborima za Reichstag 1930. nacisti su dobili skoro 6,5 milijuna glasova (više od 18% od ukupnog broja glasova), u usporedi sa nešto više od 800,000 glasova (oko 2,5%) koje su dobili 1928. Njihovih 107 dobivenih mjesta u Reichstagu učinilo ih je drugom najjačkom strankom u Reichstagu, odmah iza SPD-a koji je imao 143 mjesta. Komunisti, koji su dobili oko 4,6 milijuna glasova, dobili su 77 mjesta u Reichstagu.

NSDAP je uzeo sve moguće prednosti Velike depresije od 1929. do 1932. Očajnički pokušaji kancelara Brüninga da sačuva demokratsku državu hitnim dekretima nisu uspjeli smanjiti veliki val nezaposlenosti. Njegova neefikasna vlada samo je pojačala nevjeru njemačkog naroda u parlamentarnu demokraciju. Kao posljedica toga, Adolf Hitler je na predsjedničkim izborima 1932. dobio mnogo glasova, no unatoč svim glasovima pobijedio ga je bivši general Paul von Hindenburg.

Na izborima za Reichstag u srpnju 1932., nacisti su sakupili nevjerojatnih 13,7 milijuna glasova i dobili su 230 od ukupnih 670 mjesta u Reichstagu. Kao tada najjačoj stranci, iako još bez većine, predsjednik Hindenburg ponudio je nacistima mjesto u koalicijskoj vladi. Hitler je odbio tražeći samo potpunu vlast. Reichstag je raspušten, i na izborima za njegova nasljednika u studenom, stranka je pala i dobila oko 11,7 milijuna glasova što joj je donijelo samo, u usporedbi sa prošlim glasovanjem, 196 mjesta u parlamentu. Kombinirani zbroj glasova komunista i socijaldemokrata bio je preko 13 milijuna, te su te dvije stranke skupa dobile 221 mjesto u parlamentu. No, kako su te dvije stranke bili ljuti neprijatelji, nacisti su još uvijek zadržali mjesto najjače stranke u Reichstagu. Hitler je ponovo odbio koalicijsku vladu i Reichstag je ponovo raspušten. Na savjet bivšeg kancelara Franza von Papena, predsjednik Hindenburg je 30. siječnja 1933. imenovao Hitlera kancelarom, te je stranka započela stvaranje nacističke države.

Pri kraju veljače, tik do početka nove izborne kampanje za Reichstag, zgrada Reichstaga uništena je u vatri nepoznatog porijekla. Nacisti su okrivili komuniste i iskoristili taj događaj i to okrivljavanje kako bi na nasilan način suzbili komunističku partiju Njemačke. Kasnije je i SPD suzbijen na nasilan način. Nijedna stranka nije pružila organiziran otpor. Sve ostale stranke su naknadno zakonom zabranjene, pokušaj stvaranja nove stranke smatran je zločinom i NSDAP je postala jedina legalna stranka u Njemačkoj. U Aktu od 23. ožujka 1933., zakonodavne moći Reichstaga prebaćene su na stranku. Akt je Hitleru dao diktatorske moći i označio kraj Weimarske Republike. Po zakonu od 1. prosinca 1933., NSDAP je "nepovratno stopljen s državom".

Organizacija stranke nakon 1933.

Od tada je stranka bila načelni instrument za provođenje totalitarističke kontrole države i njemačkog društva, provodeći ju kroz stranačku vojsku. Članovi stranke koji su bili "čiste" krvi, a napunili su 18 godina, morali su iskazati vjernost Führeru i prema državnom zakonu to su mogli napraviti samo na posebnim stranačkim sudovima. Načelno je članstvo u stranci bili po izboru: milijuni ljudi su se učlanili dobrovoljno, ali i mnogi ljudi su prisiljeni na članstvo protiv njihove volje. Mnogi civilni službenici su bili primorani na članstvo. Na svom vrhuncu, stranka je imala oko 7 milijuna članova.
Načelna zaštitna organizacija stranke bila je SA, službeno uspstavljena kao "garanter nacionalsocijalističke revolucije" i "zaštitnik nacizma". Iznuđivala je velike svote novca od njemačkih radnika i farmera kroz njihove godišnje "zimske pomoći" za siromašne, vodila je treniranje nacizma sve njemačke mladeži sa 17 godina, organizirala temeljit pogrom protiv Židova 1938., a u Drugom svjetskom ratu je opskrbljivala vjerne časnike pripojene kopnenim snagama Wehrmachta i vodila je domovinsku obranu Reicha.
Još jedno važno stranačko tijelo bio je SS, koji je tijekom II. svjetskog rata organizirao posebne borbene jedinice koje su pomagale regularnoj vojsci u kritičnim trenucima. Zajedno sa Sicherheitsdienstom (SD-om), obavještajnom službom stranke i Reicha, SS je kontrolirao stranku u posljednjim ratnim godinama. SD je kontrolirao sabirne logore za žrtve nacističkog terora, i tijekom rata je igrao veliku ulogu u omogućavanju Hitleru da dobije kontrolu nad oružanim snagama od generalnog stožera.

Još jedno važno stranačko tijelo bila je Hitlerova mladež (Hitlerjugend ili HJ), koja je pripremala dječake u dobi od 14 do 17 godina za članstvo u SS-u, SA-u i NSDAP-u. Stranačka Auslandsorganisation odrađivala je nacističku propagandu i stvorila, financirala i vodila nacističke organizacije među Nijemcima i ljudima njemačkog porijekla van Reicha.
Reorganizacija njemačkog društva [uredi]

Hitler je započeo organizcaiju nacističke države tako što je eliminirao svu radničku i liberalno demokratsku opoziciju. Suđenje za paljbu Reichstaga služilo je kao uvod za ne samo uništavanje svih komunističkih i socijaldemokratskih stranaka, nego i za ukidanje svih konstitucionalnih i civilnih prava i osnivanje koncentracijskih logora za žrtve nacizma.

Simbol Gestapa

Geheime Staatspolizei (Tajna državna policija), poznatija kao Gestapo je organizacija osnovana da bi rješavala probleme Hitlerovih neistomišljenika. Godine 1936., kada je Gestapo uključen u sastav države, objavljeno je da Gestapo nije restriktiran javnim zakonima, nego da samo odgovara svojim šefovima, Heinirchu Himmleru i Adolfu Hitleru.
Centralizacija i koordinacija [uredi]

Od 1933. do 1935. demokratska struktura Njemačke zamijenjena je sa potpuno centraliziranom državom. Autonomija prije testirana u mnogo navrata od strane provizionalne vlade je eliminirana, i te regionalne vlade pretvorene su u striktno kontrolirane organe središnje vlade. Reichstag je zadržao samo ceremonijalnu, a ne i zakonodavnu funkciju. Pomoću procesa privatizacije (Gleichschaltung), sve tvrtke za rad, biznis i agrikulturu, kao i za edukaciju i kulturu, stavljene su pod kontrolu i vodstvo stranke. Čak je i protestantska crkva prodrta od strane nacističkih doktrina. Posebni zakon je donesen koji je Židove isključio iz zaštite njemačkog zakona.
Ekonomija i početak 1934. [uredi]

Najveći problem s kojim se vodstvo stranke suočilo po dolasku na vlast je nezaposlenost. Njemačka industrija je tada radila sa otprilike 58% ukupnog kapaciteta. Aproksimativni broj nezaposlenih u Njemačkoj tada bio je između 6 i 7 milijuna ljudi. Među njima je bilo i na desetke tisuća članova stranke koji su se nadali da će Hitler izvršiti obećanja nacističke propagande o antikapitalizmu, prekidu monopola većih tvrtki i oživljavanju industrije stvarajući više malih biznisa. Stranački poredak i podaci zahtjevali su "drugu revoluciju". SA, kojeg je predvodio Ernst Röhm, uključio je kontrolu nad Reichswehrom u program "druge revolucije". Hitler je trebao odlučiti između plebejskog nacističkog režima i saveza sa industrijalcima u zemlji i generalnim štabom Reichswehra. Hitler se odlučio za drugi od dva mu ponuđena izbora. Navečer 30. lipnja 1934. Hitler je naredio izvršenje tzv. "Noći dugih noževa": naredio je SS-ovcima da ubiju članove SA-a, organizacije za koju se Hitler bojao da će agitirati Reichswehr. Ubijen je velik broj vođa SA-a (uključujući i Röhma), te između 400 i 1,000 njihovih sljedbenika, od kojih su dosta njih bili nedužni za bilo kakav otpor Hitleru. U toj noći ubijeni su i još neki neprijatelji režima kao general Kurt von Schleicher i još neki monarhisti koji su željeli obnavljanje dinastije Hohenzollern.

“Novi poredak“

Suzbijanje opozicijskih stranaka i krvavi pokolji nisu riješili problem nezaposlenosti. Kako bi eliminirao opoziciju, Hitler je trebao oživiti njemačku industriju. Njegovo riješenje bilo je stvaranje "novog poretka", čije su osnove trebale biti: da se potpuna i profitabilna utilizacija kapaciteta njemačke industrije može postići samo ako se Njemačka uzdigne na razinu vodeće u svjetskoj trgovini, industriji i financijama, da se nužni izvori sirovina koji su Njemačkoj zabranjeni počnu iskorištavati, da se uspostavi kontrola nad ostalim nužnim izvorima, da se izgradi adekvatna trgovačka flota i modernizirani željeznički, zračni i cestovni promet i naposlijetku da se industrija organizira tako da iskorištava sve svoje mogućnosti.

Iz tih osnova izvedena su dvije skupine zaključaka. Prva skupina prepoznala je da provođenje cijelog plana zahtjeva eliminaciju političkih i ekonomskih restrikcija koje je Njemačkoj nametnuo Versajski sporazum i da bi taj korak ulitimativno rezultirao rat. Prema tome, ekonomija se trebala organizirati o oblik nezvan ratna ekonomija. Njemačka je trebala postati potpuno neovisna o drugima u strateškim sirovinama tako što bi razvila sintetičke zamjene za one materijale koji nisu bili dostupni u zemlji i koje nisu mogli uvesti. Dovoljna količina hrane trebala je biti osigurana kontroliranom agrikulturom. Druga skupina zaključaka brinula se o eliminaciji prepreka za realiziranje plana, izdižući se iz radničkih sukoba da im poboljša stanje.

Trgovački savezi

Konkretno, "novi poredak" je uključivao i ukidanje trgovačkih saveza i udruženja, zapljenu njihovih financijskih i ostalih prednosti, eliminiranje kolektivnih nagodbi među radnicima, zabrane štrajkova i lokauta, te nabavu zakonskog članstva u Deutsche Arbeitsfrontu ili DAF-u. Plaće su određivane od strane ministarstva nacionalne ekonomije. Vladini dužnosnici, koje je postavljao sam ministar nacionalne ekonomije, su se bavili pitanjima plaća, radnih sati i uvjeta rada.

Trgovački savezi biznismena i industrijalaca sklopljeni tijekom Weimarske Republike su pretvoreni u organe državnog vijeća. Članstvo zaposlenika bilo je prisilno. Moć nadgledanja rada ovih organizacija data je Ministarsvu nacionalne ekonomije, koje je imalo moć priznati trgovačke unije kao samostalne predstavnike njihovih grana industrije, organizirati nove unije, ukinuti ili spojiti postojeće unije i postaviti i dati otkaz vođama tih unija. Vježbanjem ovih moći i dobivanjem zakonskih ovlasti, ministarstvo ekonomije je uvelike povećalo postojeće kartele i karteliziralo čitave industrije. Banke su slično "koridnirane". Prava o privatnom vlasništvu su očuvana, a već nacionalizirana poduzeća su "reprivatizirana", tj. vraćena su pod privatna vlasništva, no vlasnci su bili pod strogom državnom kontrolom. Preko svih ovih i sličnih metoda, Hitlerov režim je skorz eliminirao konkurenciju. Ultimativno, "novi poredak" je ekonomski dominiran od strane četiriju banaka i relativno malim brojem konglomerata, uključujući i carstvo obitelji Krup i ozloglašene Interessengemeinschaft Farbenindustrie, znane i kao I.G.. I.G., koja je proizvodila sredstva za bojenje, sinetičku gumu, ulja i ostale proizvode, sudjelovala je u ili dominirala sa oko 400 poduzeća. Neka od tih poduzeća su iskoristile milijune ratnih zarobljenika ili mještana teritorija koje je Reich osvojio kao prisilu radnu snagu u njemačkoj industriji. Kartele su također bile i opskrba za sistematično i znanstveno ispebljenje milijuna Židova, Poljaka, Rusa i drugih koje je počinila Hitlerova vlada.

Opasni efekti nacizma

Stvaranje "novog poretka" omogućilo je nacistima da eliminiraju nezaposlenost, osiguraju njemačkim radnicima dobar standard života, obogate političko vodstvo, industriju i financije i da razviju izvanredan ratni stroj. Kada su konstruirali njihov "novi poredak" u Njemačkoj, nacisti su razvili politiku i diplomaciju kako bi bili bliži stvaranju Velike Njemačke. Hitlerova vanjska politika obilježava jednu mračnu stranu povijesti i detaljno je opisana u enciklopedijama Njemačke, Europe, Austrije, Čehoslovačke, Španjolske, Italije i Sovjetskog Saveza. Najvažniji događaji nacističkog režima su remilitarizacija Rhinelanda (1936.), osnivanje Sila Osovine (1936.), intervencija u Španjolskom građanskom ratu (1936. - 1939.) na strani Francisca Franca, Anschluss (1938.), uništenje Čehoslovačke (1939.), Pakt Ribbentrop-Molotov (1939.) i invazija Poljske 1. rujna 1939. koja je rezultirala Drugim svjetskim ratom.

Najtragičniji potez nacionalsocijalističke vlade u njemačkoj je dakako Holokaust, koji je rezultirao smrću 6 milijuna Židova i pripadnika drugih naroda i rasa (Romi, Česi, Poljaci) i ljudi nepodobnih po nacističkim doktrinama (politička opozicija, homoseksualci)

Nakon rata, nacizam je za sobom ostavio sljedbenike koji se nazivaju neonacisti, a oni teže obnavljanju nacističkog pokreta, te se odlikuju rasizmom, antisemitizmom i homofobijom. - wikipedia

Ku Klux Klan (poznat i po akronimu KKK ili samo Klan), osnovan 24. prosinca 1865., je organizacija koja zagovara prevlast bijelih protestanata u SAD-u. Svrstana u stranku ekstremne desnice u američkom političkom spektru, no međutim nikada nije djelovala kao stranka, već više kao organizacija za lobiranje i zaštitu interesa i predrasuda tradicionalističkih elemenata i ksenofobije kod bijelih protestanata, White Anglo-Saxon Protestant (WASP), etničko-religiozne zajednice koja je imala glavnu ulogu u naseljavanju i stvaranju države.

U 21. stoljeću, riječ je o skupu više ili manje formalnih i dobro ustojenih organizacija, javnih ili tajnih, često međusobno sukobljenih. Premda i dalje ostaje jak simbol, u današnje vrijeme ima jake protivnike u manje anarhičnijim i revolucionarnijim organizacijama, poput grupa neonacista, ili privatnih policija samoobrane.

Ku Klux Klan sistematski zagovara prevlast "bijele rase" nad ostalim rasama: crncima (potomcima nekadašnjih robova), azijatima (kineskim i japanskim imigrantima) i hispanosima (Meksikancima, Kubancima, Urugvajcima i Portorikancima), kao i antisemitizam, mržnju prema katolicima (ovo se osobito odnosi na imigrante iz Poljske, Italije i Irske) i homofobiju. Klan je, iznad svega, konzervativan i ksenofobičan. U velikoj mjeri, protivi se centralizmu (neprijateljski je raspoložen prema onome što smatra kao uplitanje saveznih organa u prava pojedinih država i zalaže se za izolacionizam u vanjskoj politici).

Ku Klux Klan je prvobitno nastao porazom jedanaest država Konfederacije 1861. - 1865., i okupacijom teritorija popularno nazvanog Dixieland koju su izvršile trupe Federacije; i to spontanom reakcijom najaktivnijih elemenata stanovništva na ekscese koje su izvršile strane trupe i njihovi civilni pomagači.

Klan je obnovio djelovanje, mnogo kasnije, u vrijeme Prvog svjetskog rata, ali ovog puta pod okriljem legalnog i kulturološkog udruženja, otvoren za članstvo prema svim bijelim anglosaksonskim protestantima, sa Sjevera kao i sa Juga, željnim da brane fundamentalne vrijednosti američke "Bijele nacije".

Početak

Stvaranje Ku Klux Klana prvobitno je proizašlo kao posljedica poraza država Konfederacije u ratu sa unionistima sa Sjevera u Američkom građanskom ratu. U početku, bilo je to samo jedno udruženje bez političkog cilja. Kao svoj glavni cilj, imalo je da produbi veze koje su tijekom rata stvorene među vojnicima Konfederacije.

Ku Klux Klan su osnovali u noći između 24. i 25. prosinca 1865., šest mladih južnjačkih časnika u gradiću Pulaski, u Tennessiju. Naziv "Ku Klux Klan" dolazi od grčke riječi kuklos, što znači krug. Crow je podijelio riječ na dvije i izmjenio kraj, i tako dobio ku kluks. S obzirom da su svi oni bili podrijetlom Škoti, Lester je predložio da dodaju riječ clan (klan) na kraju, zamenjujući latinično slovo C slovom K, kako bi izjednačili početna slova triju reči. Ku Klux Klan je rođen.
Pripadnici KKK, simbolično pale križ

Udruženje je u početku bilo ustrojeno kao studentsko bratstvo, što je američka tradicija koja je stigla sa kontinenta, prije svega sa britanskih i njemačkih sveučilišta, gdje upotreba grčkih termina predstavlja jedan vid parodije na rituale masonskih loža čiji su članovi možda bili i sami osnivači. Tumačenje trostrukog K, koje su točnije iznjeli visoki dostojanstvenici Klana, članovi visokog ranga škotske masonerije, označava termin Kadoš (osvetnik u masonskoj mitologiji) pomnožen svetim brojem tri.

Bio je smišljen cijelokupan folklor; članovi su nosili bijele kapuljače na glavi i široke odore na tijelu, čak su i njihovi konji bili obučeni na isti način. Njihovi prvi "konjanici" imali su u cilj masovno teroriziranje crnaca. Pošlo im je za rukom da crnce, lišene obrazovanja i vrlo praznovjerne, uvjere da su to, zapravo, duhovi vojnika Konfederacije palih u borbi koji su došli da se osvete.

Vrlo brzo, ovo malo društvo spontano je počelo okupljati pristalice sa svih okupiranih teritorija, a najaktivniji Južnjaci su se dosjetili da, uz podršku ili blagonaklon odnos lokalnog stanovništva izmorenog nasiljem Sjevernjaka i njihovih pomagača, koriste političare i provjerene tvorce afera za organiziranje otpora federalnoj okupaciji, u zemlji potpuno uništenoj građanskim ratom.

Fizički napadi bili su usmjereni protiv crnaca koji su se željeli školovati i posebno protiv njihovih učitelja bijelaca, najčešće radikalnih idealista pridošlih sa Sjevera. Discipliranje i dovođenje u red crnaca, emancipiniranih i često nahuškanih na suradnju sa Sjevernjacima ili čak na osvetu svojim bivšim robovlasnicima, postao je jedan od prioriteta organizacije. Obrazovanje crnaca članovi KKK-a su vidjeli kao opasnost usmjerenu protiv Južnjaka koja je vodila stvaranju jedne nove elite sposobne se uhvatiti u koštac sa njima, iako su bijelci još uvijek činili većinu, izuzev na teritorijama bivših velikih plantaža.

Metode Ku Klux Klana kretale su se od jednostavnog zastrašivanja, koje je najčešće bilo dovoljno, do spektakularnih pogubljenja, koje su služile za primjer ostalima i koje su najčešće prolazile nekažnjeno iz straha od osvete nad tužiteljima ili njihovim obiteljima.

Prvi Ku Klux Klan
Nathan Bedford Forrest, prvi Veliki vrač Ku Klux Klana

Malo pomalo, Ku Klux Klan postaje značajan i počinje se organizirati uz manje ili više otvorenu pomoć istaknutih građana ili militarista bivše južnjačke Konfederacije.

Upravo tako je mladi i energični bivši general Konfederacije Nathan Bedford Forrest izabran za šefa i organizatora 1867. Forrest je preuzeo kontrolu nad organizacijom i proglasio Ustav, koji je zacrtao ciljeve i djelovanje Ku Klux Klana. Ovim se Klan definira kao viteška, humanitarna, milosrdna i patriotska institucija sa "svetim ciljem" očuvanja nadmoći bijele rase u ovoj republici. Stvoreno je vrhovno tijelo, na čelu sa prvim "Velikim vračem Ku Klux Klana". Ova uloga je pripala 1867. samom Forrestu koji je htio da od KKK-a stvori utjecajnu političku silu.

Forrest vrlo vješto koristi pobjedu Unije i sve loše što je iz toga proisteklo: povratak bivših država Konfederacije 1865. u sastav Unije, ukidanje ropstva i posljedično uništenje ruralne ekonomije Juga, jačanje industrijske politike Sjevera. Principi Klana su nespojivi sa novim zakonima koji izjednačuje prava bijelaca i crnaca. Ali radi se o pritisku na savezne organe da omoguće stanovnicima Juga povrat kontrole nad svojom zemljom. Nastavit će se sa nelegalnim akcijama, terorističkim činovima, ali i sa ostvarljivim ciljevima: najprije fizička likvidacija i zastrašivanje kolaboracionista, likvidacija doušnika izbegavajući pritom otvoreni sukob sa federalnim snagama, koje nisu kadre da sprovedu jednu učinkovitu akciju na tako prostranom teritoriju naseljenoj ako ne građanima suučesnicima, a onda bar simpatizerima, ili pak zauzimanje institucija uz podršku mase.

Forrest će, prema tome, učiniti sve kako bi Ku Klux Klan ostvario snažan utjecaj na izborima. To će postići koristeći se svim sredstvima; zastrašivanjem, ucjenjivanjem i podmićivanjem kako bi nametnuo svoje kandidate demokratskoj stranci, da bi, nakon toga njenom pobjedom na izborima, koji su postali neizbježni radi ponovnog uspostavljanja institucija u južnjačkim državama, stavio točku na okupaciju koju su uspostavili Sjevernjaci. Smatrano je da su glasovi bijelaca već unapred osigurani, treba samo navesti crnce, koji su, uostalom, manjina u skoro svim državama u kojima se glasa, da ne izađu na izbore.

Iz tog razloga, Forrest će proputovati zemlju uzduž i poprijeko kako bi držao govore. Svako njegovo pojavljivanje bit će praćeno nasiljem nad crncima. Članovi Ku Klux Klana pale križeve ispred kuća crnaca, vrše provale u njihove kuće kako bi ih bičevali ili ih čak ubijali vješanjem na drveća. Neke trudne žene su čak rasporene, a muškarci kastrirani. Nasilje članova Ku Klux Klana ne poznaje granice.

Malo pomalo, njihove akcije donose rezultate i pojedini crnci daju svoje glasove listama koje je podržavao Ku Klux Klan.

Bijelci, republikanci, radikali i abolicionisti, koji školuju crnce ili dolaze sa njima u dodir su također na meti Ku Klux Klana. KKK se bori da crnci ostanu na dnu društvene ljestvice, i sve osobe koje im pomažu smatraju se de facto neprihvatljive za Ku Klux Klan.

Shvativši da će ubrzo usljediti službena, premda zakašnjela, reakcija Washingtona, Forrest raspušta Klan 1869.

Nakon ubojstva republikanskog senatora Johna Stevenesa u prepunoj sudnici 18. ožujka 1870., i rastućeg nasilja pripadnika Klana, savezna vlada biva primorana službeno reagrirati. Tako je 20. travnja 1871., Zakon o Klanu (The Klan Act) izglasan u Kongresu. Odobrena su velika sredstva, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država, bivši general Unije Ulysses Simpson Grant, inicijator Zakona o Klanu, proglašava zakon koji odobrava upotrebu vojne sile u 9 okruga Južne Karoline. Nekoliko tisuća članova Ku Klux Klana su uhapšeni. Većina je oslobođena, u nedostatku dokaza. Bez obzira na to, Ku Klux Klan kao organizacija je ubrzo prestao postojati.

Dobrim dijelom je ostvario svoje ciljeve i nije više ni bilo potrebe da i dalje postoji kao formalna organizacija, većina institucija bivših država Konfederacije prepuštena je u ruke bijelaca Južnjaka a princip rasne segregacije nametnuo se, jer su države Sjevera bile protiv velikog preljeva nekadašnjih robova koji su razočarani i nezaposleni krenuli prema velikim industrijskim centrima.

Druge organizacije kao što su White League ili Shot Gun osnovali su bivši pripadnici Klana. One su nastavile da vode kampanje kamenovanja i terora, ali nikad nisu povratile značaj i utjecaj nekadašnjeg Ku Klux Klana.

Drugi Ku Klux Klan
William J. Simmons, osnivač drugog Ku Klux Klana

Knjiga The Clansman (Čovjek iz klana) Thomasa Dixona koja je izašla 1906., ali pogotovo njena filmska adaptacija The Birth of a Nation (Rođenje nacije) iz 1915., obilježila je ponovno rađanje Ku Klux Klana. To je uglavnom zasluga Williama J. Simmonsa. Iskoristio je popularnost filma, odnosno jednog dijela filma, koji govori o Klanu i Južnjacima da bi ujedinio nekoliko osoba i ponovo osnovao Klan. Službeno je objavio ponovno rađanje Klana na vrhu Stone Mountaina, u saveznoj državi Georgiji.

U to vrijeme oni zauzimaju mjesto u Prvom svjetskom ratu pod vodstvom progresističkog predsjednika, ali ujedno i Južnjaka i bivšeg gerilca koji vidi pravo naroda na samoopredeljenje u međunarodnom javnom pravu (teorija koja opravdava secesiju i na taj način osuđuje, pomalo paradoksalno, Abrahama Lincolna i čini nevažećom odluku Vrhovnog suda o vječnoj Uniji); bijeli Amerikanci iz svih država, po prvi put, imaju dojam da uistinu sudjeluju u stvaranju nacije okrenute izvornim vrijednostima koje su postavili osnivači nacije: samoopredeljenju, slobodi privređivanja, individualizmu i bespogovornom poštovanju tuđeg vlasništva.

Drugi Ku Klux Klan bit će dakle podosta drugačiji od prvog, iako se i on, isto tako, bori za "nadmoćnost bijele rase". Ovaj drugi Klan neće biti toliko osporavan, on sada dodaje svojoj problematici i odbacivanje nove imigracije koja nije protestantska i koja ne potiče iz Sjeverne Europe, i očuvanje onih vrijednosti za koje misli da ih utjelovljuju oci osnivači nacije. Novi Ku Klux Klan nije više samo organizacija proizašla iz poraza Južnjaka, sada je potpuno legalna, otvorena za sve bijele Amerikance, protestante i konzervativce, teži da prebrode stare regionalne podjele, i da okupi sve "autentične" Amerikance koje zabrinjavaju nepovoljan utjecaj koji dolaze kako izvana tako i iznutra (komunizam, sindikalizam, socijalizam, feminizam, ateizam, katolicizam, organizirani kriminal, novi moral itd.).
Članovi Ku Klux Klana marširaju na Pensilvanijskoj aveniji u okrugu Washington 1928.

Pod prikrivenim patronatom predsjednika Wilsona, kasnije i njegovih nasljednika, pokret se za svega nekoliko godina značajno proširio i nije se više bavio samo starim Jugom. Isticao je bratstvo zajednice, a pripadnost pokretu tumačena je kao odraz patriotizma.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća broj članova Ku Klux Klana procjenjen je na više od četiri milijuna[1]. Vrlo brzo, postao je utjecajan politički čimbenik na koji su političari morali računati. Službeno sjedište drugog Ku Klux Klana bilo je u Washingtonu, čak je i nekoliko veličanstvenih parada bilo priređeno u njegovu čast.

1924. jedanaest guvernera, brojni senatori među kojima i budući predsjednik Harry Truman, kao i mnogi suci Vrhovnog suda, bili su članovi ili pristaše Klana. predsjednik Coodlidge je vjerojatno bio član, a predsjednik Harding je, prema legendi, proglašen članom baš u Bijeloj kući.

Ali Ku Klux Klan je ubrzo postao žrtva vlastitog uspjeha. Želja osnivača da od Klana stvore jedno veliko bratstvo zajednice bez prisustva tradicionalnih elita vodila je, a sve to iz razloga velikog novčanog priloga od članarina, prema djelovanju svakojakih individualaca i nasilnih i korumpiranih avanturista, koji ni izbliza nisu odgovarali romantičnom i patriotskom idealu "Bijelog viteza" Ku Klux Klana.

Ti članovi su nastavili proganjati crnce, imigrante, Židove i sve one koji su sa njima dolazili u dodir ili su im pomagali. Nekima su usijanim željezom utisnuta tri slova Ku Klux Klana, drugi su umazani vrelim katranom a zatim pokriveni kokošijim perjem, a kampanja kamenovanja na granama drveća se nastavila. Ovi nasilni činovi vodili su do gubitka podrške pojedinih odgovornih političara. Louisiana je čak izglasala zakon kojim se zabranjuje pokrivanje lica na otvorenom, na nekim skupovima, kao što su bile priredbe Ku Klux Klana. Druge države su pošle stopama Louisiane. I sam predsjednik Harding se obavezao da će oštro kazniti i sprečiti kamenovanja, i dozvoliti FBI-u da intervenira u slučajevima očevidne zloupotrebe vlasti.

Da stvar bude gora, nekoliko kriminalnih slučajeva otkrio je korupciju nalogodavaca, što malih što velikih, koji su se na svom teritoriju ponašali kao mafija. Svi ovi činovi, kao i velika ekonomska kriza iz 1929. oslabili su organizaciju koja je sada kontrolirala samo neke od potrebnog broja glasova neophodnih za demokratsku investituru. Pojavila se i glasina prema kojoj su Franklin Roosevelt i njegove pristalice trebalo da uplate veliku svotu novca dr. Hiramu Evansu, imperatoru Klana, potrebnu za njegov ponovni izbor 1936. Iste godine, Predstavnički dom američkog Kongresa osnovao je odbor za ispitivanje antiameričkog djelovanja, koja je za cilj imao borbu protiv Ku Klux Klana.

Razmimoilaženja u srcu Klana izbijaju uoči početka rata. Uspon nacizma u Njemačkoj pridobija simpatiju nekih članova. Čak su uspostavljene i neke veze, ali sve pada u vodu poslije napada japanske avijacije na Pearl Harbor 1941. godine. Mnogobrojni članovi Klana sudjeluju u ratu protiv Japana. Nacistička Njemačka, saveznik Japana, označena je kao neprijatelj, prekidaju se veze koje su protkali pojedini članovi Klana.

Izbor Harryja Trumana, nekadašnjeg simpatizera Klana, za Rooseveltovog potpredsjednika 1944., protumačen je kao podilaženje glasačima sa Juga. Iako konzervativni demokrat, Truman je oduvijek bio jedan od najčvršćih oslonaca Rooseveltove socijalne politike zato što je dolazio iz Missourija, teško zahvaćenog ekonomskom krizom.

Drugi Ku Klux Klan službeno je nestao 1944. Te godine, Služba direktnih doprinosa potražuje od Klana 685.000 dolara duga koji je poticao još od 1920. Ku Klux Klan nije mogao isplatiti taj dug, te je otišao u stečaj.

Manje grupe
Pripadnik Neonacista, desničarskog udruženja slićnog Ku Klux Klanu

Poslije Drugog svjetskog rata, mnogi će pokušati po treći put obnoviti rad Ku Klux Klana, ali im to neće poći za rukom. Dolazit će, katkad, do obnavljanja aktivnosti pojedinih manjih grupa, u vrijeme takvih događaja kao što su zakon protiv segregacije iz 50-ih i 60-ih godina. Neke grupe će se čak okušati i u borbi protiv komunizma, ali na tom području nije ništa učinjeno; Ku Klux Klan u svojoj nekadašnjoj formi više ne postoji. 1978. brojao je otprilike 10 000 članova, ali od tada do danas brojčano stanje je u drastičnom opadanju.

Ku Klux Klan je, isto tako, povezan i sa drugim pokretima ekstremne desnice u Americi, kao što su Aryan Nations, WASP, The Order, ili Posse Comitatus.

Ku Klux Klan još postoji u vidu brojnih, i danas aktivnih, organizacija u SAD, podjeljenih po raznim saveznim državama gdje pružaju otpor različitim doktrinama, neke od njih imaju samo desetak članova dok druge predstavljaju prave organizacije.

Devedesetih godina prošlog stoljeća, broj članova jedne grupe koja se oslanjala na Ku Klux Klan procenjen je na 3 000, ali nacionalni izvještaj Društva za borbu protiv klevetanja, koji je izašao iz tiska u veljaći 2007., [2] iznosi ocjenu da se taj broj povećao poslije 2000. godine. Trenutno se računa da se njihov broj kreće od 5 000 do 8 000 pripadnika, razvrstanih u 179 zajednica, koji surađuju sa drugim pokretima skinheadsa u militantnim akcijama (organiziranje okupljanja, distribucije letaka i rasističkih ideja) [3]. Najznačajnije grupe su :

* Zaljevski vitezovi Ku Klux Klana (Bayou Knights of the Ku Klux Klan), koji djeluju u Teksasu, Oklahomi, Louisiani i u drugim južnim predjelima SAD-a.
* Crkva američkih vitezova Ku Klux Klana
* Imperijalni Klanovi Amerike (Imperial Klans of America)
* Vitezovi bijele Kamelije (Knights of the White Kamelia)
* Vitezovi Ku Klux Klana (Knights of the Ku Klux Klan), pod vodstvom nacionalnog direktora pastora Toma Roba, sa sjedištem u Zincu, u Arkansasu. Smatra se da je to danas najveća organizacija koja nosi ime Ku Klux Klana u Americi. Sami sebe doživljavaju kao "šestu zonu Klana" nastavljajući biti rasistička grupa.

Pokušaj društveno-povjesne analize [uredi]
Ratna zastava Konfederacije, danas ponekad korištena od pristaša KKK-a

Premda se nacionalna organizacija dobrovoljno razdvojila, potpuno diskredirana nakon rata, možda i po nagovoru samog predsjednika Trumana koji se, iako je djelio njene ideje, brzo ogradio od organizacije čije ilegalne i neumjesne akcije nije odobravao, pogotovo poslije nacističkih ispada, temelji strukture i danas opstaju i njima se pripisuje otpor pokretu za građanska prava 60-ih godina prošlog stoljeća.

Pravi Klan nije fašistička ili nacistička organizacija, iako može održavati veze sa grupama koje zastupaju takve doktrine; socijalizirajuće, centralističke i autokratske težnje takvih pokreta su čak u suprotnosti sa njegovim principima. Nasuprot tome, blizak je ideološki raznih vojnih udruženja, grupa koje se bore protiv federalnog uređenja, plaćanja poreza, i raznim drugim zavjereničkim grupama.

Ku Klux Klan, uostalom, nije stranka, već više neka vrsta "sindikata" sastavljenih od mnoštva zasebnih zajednica, skoro potpuno nezavisnih jedne od drugih još od vremena napada FBI-a 1960. -1970., koji ga je i otjerao u diskreciju, ograđivanje, na "službeni" odlazak na spavanje, pod skute malih i neformalnih struktura sa ograničenom mogućnošću primanja novih članova, jednom rječju, u neku vrstu povratka na staro i rad u ilegali; službene strukture i deklarirani članovi nisu bili ništa drugo do njegov "bučan" paravan.

Klan, međutim, čini temelj rasističke i provincijalne američke desnice, njegovi korjeni, u neku ruku, sežu u srce duše te zemlje, njene povijesti i njenog društva. Danas je to više jedna tradicija, legenda ili kulturna referenca prije nego stvarna organizacija. Upravo iz tog razloga, protiv njega se ne može voditi borba institucionalnim putem nego samo površinski, jer je uvijek spreman ponovo isplivati na površinu sa novim ljudima, ako razlozi koji su doveli do njegove pojave u prošlosti i dalje postoje i ako se stvore povoljne okolnosti za ponovni povratak.

Klan je konzervativan i rasistički. Ne zalaže se za revoluciju, već za povratak na zakonski okvira iz 50-ih godina zasnovanih na segregaciji, jer su po cijenu te segregacije južnjaci prihvatili vlastiti poraz, ukidanje ropstva i gubitak ekonomskog uticaja u korist Sjevera.

Njegov program se može sažeto iznjeti u rečenici generala Forresta : „Morate osigurati nadmoćnost bijele rase u ovoj Republici.“

Simboli Klana
Suvremena zastava Klana

Najčešći simbol prvog Klana bio je križ u plamenu. Članovi drugog Klana su isticali državnu zastavu SAD-a te se oblačili u bijele halje sa kapuljačama, kao i članovi prvog Klana. Današnji pristaše Ku Klux Klana podjednako koriste državnu zastavu SAD-a kao i zastavu nekadašnje južnjačke Konfederacije želeći time naglasiti jedinstvo sjevernih i južnih država SAD-a. Najrašireniji simbol današnjeg Klana je stilizirani križ na crvenoj pozadini, sa krvavom mrljom u sredini, koja predstavlja "prolivenu krv bijelaca". - WIKIPEDIA

DRAGI BLOGERI!
Teško je (ali i moguće, na žalost) pronaći u povijesti gori način progona "drugačijih". dosita za svaku osudu.

Ksenofobija označava strah ili anksioznost prema strancima ili nepoznatom, etimološki riječi dolazi od grčkih riječi ľ­˝żÂ (ksenos), što znači stranac i Ć̲żÂ (fobos) - strah. Pojam se općenito rabi za opisivanje straha ili mržnje prema stranicima ili općenito, prema ljudima drugačijim od samoga sebe. Na primjer, rasizam se ponekad opisuje kao oblik ksenofobije.

Ksenofobija implicira vjerovanje (bez obzira na njenu istinitost) da je objekt straha (mržnje) na neki način stran. Predrasude protiv žena ne mogu se smatrati oblicima ksenofobije u ovom smislu, osim u ograničenim slučajevima ekskluzivno muških društava (institucija). Pojam ksenofilija odnosi se na suprotnu pojavu, simpatiziranju stranaca.

"DSM-IV" pravilnik u opisu ove fobije spominje "intenzivnu anksioznost" koja slijedi izlaganju objektu fobije, bilo u stvarnom životu ili putem mašte ili video zapisa.

Postoje dva glavna objekta ove fobije:

* prvi je grupa građana u društvu, koja se po nekom kriteriju smatra izdvojenom, to su često nedavni doseljenici, no ksenofobija može biti usmjerena i prema grupi koja je dio društva već stoljećima. Ovaj oblik ksenofobije može uzrokovati (potaknuti) nasilne reakcije, a krajnji vid mu je genocid. Šovinizam je agresivni oblik nacionalizma koji iskazuje ksenofobiju.

* drugi oblik ksenofobije je primarno kulturalni, a objekti fobije su kulturalni elementi koje smatramo stranima. Sve kulture su podložne stranim utjecajima, no kulturalna ksenofobija je često vrlo usmjerena, na primjer prema posuđenicama iz stranih jezika. Ovaj oblik ksenofobije rijetko izaziva nasilje prema ljudima, no može uzrokovati političke kampanje za kulturnu ili jezičnu čistoću (rabi se izraz purizam). Izolacionizam, opća odbojnost prema svemu stranom ne može se opisati kao oblik ksenofobije. - WIKIPEDIA

DRAGI BLOGERI!
Ksenofobi parafraziraju jednu sjajnu izreku pokojnog Pape Ivana Pavla II, koji je rekao: Ništa ljudski nije mi strano.
Ovi kažu: Ništa strano nije mi ljudski. Ta glupost možda ih dosta dobro opisuje.

Homofobija (od grč. homós koja znači isti, jednako i phóbos koja znači strah) je iracionalan strah[nedostaje izvor], mržnja[nedostaje izvor], predrasude ili diskriminacija prema osobama homoseksualne orijentacije i uključujući osobe koje su tako percipirane. Institucionalna homofobija se odnosi na brojne načine kojima vlada, poslovni sektor, crkve i druge institucije i organizacije vrše diskriminaciju na temelju seksualne orijentacije[nedostaje izvor]. Za institucionalnu homofobiju se često korist naziv heteroseksizam. Kulturalna, kolektivna ili društvena homofobija se odnosi na društvene norme i standarde koji diktiraju uvjerenje kako je biti heteroseksualan bolje ili moralnije nego biti lezbijke, gejevi i biseksualke/ci te da svatko jest ili bi trebao biti heteroseksualan. I za kulturalnu homofobiju se koristi naziv heteroseksizam.
Homofob je naziv za osobu bilo kojeg spola koja otvoreno izražava mržnju prema osobama homoseksualne orijentacije.
Heteroseksizam - pristup i stav koji promovira heteroseksualnost kao jedini legitimni oblik ljudske seksualnosti, te ignorira postojanje drugih seksualnih orijentacija, negira postojanje lezbijki, gej muškaraca i biseksualnih osoba.
Takvi ispadi su kažnjivi u Republici Hrvatskoj kao diskriminacija i/ili zločin iz mržnje.

Uzroci homofobije
Homofobija kao skup predrasuda prvenstveno je uzrokovana neinformiranošću.
Kao što je slučaj sa seksizmom i rasizmom, osobe postaju homofobne djelovanjem društva i kulture koji se uče na predrsudama[nedostaje izvor]. Mitovi o lezbijkama, gejevima i biseksualnim osobama se nastavljaju prenositi u društvu usprkos dostupnosti točnih informacija[nedostaje izvor]. Seksualnu edukaciju i edukaciju o seksualnim pravima, ali i ljudskim pravima općenito gotovo je nemoguće dobiti nepristrano. Mnoge su osobe odrasle i nastavile vjerovati u stereotipe koje su naučile u djetinjstvu, a neke vjerske i konzervativne organizacije promoviraju neistine o ljudskoj seksualnosti i seksualnim i rodnim manjinama. Jedina dostupna informacija ostaju mediji, koji često u svrhu profita, pišu senzacionalistički[nedostaje izvor].

Interpersonalna homofobija (zlostavljanje i individualna diskriminacija) se može objasniti razmatranjem psiholoških čimbenika u povezanosti s predrasudama - latentno homoseksualne i biseksualne osobe.

Osobe koje nisu sigurne s vlastitom seksualnošću, ili koje se osjećaju ugrožene od homoseksuane i biseksualne seksualnosti, sklone su rigidnosti prema tome što je seksualno "ispravno" i mogu pokušati nasilno reagirati na homoseksualnu i/ili biseksualnu osobu ili naturivati svoja uvjerenja, pozivajući se pritom na "normalnost" ili religiju. - WIKIPEIDA

DRAGI BLOGERI!

Sociolozi, psiholozi i psihijatri se slažu da su homofobi ljudi koji nisu sigurni u svoju seksualnost, pa se boje, da će ako priznaju homoseksualce, i sami ispasti homoseksualci. Sačuvaj Bože! To bi bilo strašno. E baš bih sada htjela vidjeti tko će priznati da mrzi homoseksualce.
Osim toga koga se tiče bilo čiji intiman život. Tko je taj koji će meni zapovijediti da volim bilo koga.
Neprirodno je? Ma što je neprirodno?
Po meni je puno neprirodnije nekoga ubiti, maltretirati, bacati štence u rijeku, baciti novorođenče u smeće, ubijati bikove za pljesak, silovati nekoga, razbacivati se rajčicama iz zabave, ubijati kitove, i tako dalje i tako bliže.
Ljudi koji su spoznali LJUBAV, u svoj svetosti te riječi, priznati će da ih drugoj osobi privuče energija, sviđanje, ono nešto... Teško će, bilo tko, tko voli, znati TOČNO REĆI, što je to, što zavolimo kod druge osobe. Dakle, to nema veze sa; godinama, izgledom, bojom kose, duljinom nokta, obrazovanjem, pa ni spolom. Tko to ne može prihvatiti ne zna što je LJUBAV. Jer Ljubav je Ljubav. NE biramo je. Ona bira nas. Svakoga od nas. Samo što su rijetki sretnici koje je odabrala. Mislim na pravu Ljubav. Jer postoji i zaljubljenost, zanos, zaluđivanje i strast, a sve to nema veze sa Ljubavi, o kojoj pričam. Ne biste vjerovali što sve ljudi trpaju i podmeću pod Ljubav. A da doista ne znaju što to znači.

Fašizam (tal. fascismo) je bio politički pokret koji je vladao Italijom od 1922. do 1943. pod vodstvom Benita Mussolinija. Naziv se također koristi i kao generički termin za slične pokrete, nastale uglavnom nakon 1. svjetskog rata, koje karakterizira autoritarizam, nacionalizam, militarizam, korporativizam, antikomunizam i antiliberalizam. Neki povjesničari i politolozi odbacuju takvu terminologiju i radije koriste nazive desni ekstremizam ili totalitarizam, iako i njih mnogi smatraju nepreciznima. Fašistički pokreti u različitim zemljama su se međusobno ideološki razlikovali, a i unutar pojedinih pokreta postojale su frakcije koje su zastupale različite ideje. Pristupali su im pripadnici starog plemstva nezadovoljnog modernim društvom i željnog reakcije, građani razočarani liberalizmom i željni manjih promjena unutar postojećeg sustava, te radikalni nacionalisti i rasisti koji su htjeli stvoriti potpuno novo društvo i način života. Potporu su imali među vojnicima, seljacima i zemljoposjednicima, radnicima, intelektualcima i kapitalistima. Talijanski su fašisti isticali svoju naciju iznad drugih, vladali su diktatorski, gušili su političke i građanske slobode te vodili osvajačku vanjsku politiku. Fasces ili fascio, svežanj pruća sa sjekirom u sredini, su preuzeli iz antičkog Rima gdje je simbolizorao čast i dostojanstvo visokih državnih službenika. - wikipeida

DRAGI BLOGERI!

Voljela bih reći da je iskorijenjen, ali ispala bih vrlo naivna. Na žalost i danas se gomila pali na to. Ali, o tome više u postu o neonacizmu. I danas se mnogi pale na tu priču i smatraju da je to ok. Ne znam što je ok, u bilo kojoj ideologiji ili pokretu koja napada bilo što. Pogotovo ako nakane uključuju razna iskorijenjavanja, diskrimiaciju, genocid i sve ostale stvari koje mi se gade sme po sebi.

"Bifobija je iracionalan strah, mržnja, predrasude ili diskriminacija prema osobama biseksualne orijentacije i uključujući osobe koje su tako percipirane. Bifobija je veoma česta unutar gej i lezbijske zajednice koje biseksualne osobe vrlo često isključuju. Najčešće predrasude oko bifobije jesu da se radi o "promiskuitetnim", poligamnim osobama, te također o osobama koje zapravo nisu prihvatile svoj "gej" ili "lezbijski" identitet, ili pak da se radi o "zbunjenim heteroseksualnim osobama koje imaju fazu". Vrlo česta predrasuda je da biseksualne osobe varaju svoje partnere ili partnerice, te da su sklone izvanbračnim aferama." - wikipedia

DRAGI BLOGERI!

Već sam negdje čula i ja da ljudi misle za biseksualce da vole švrljati. I kada su u vezi i kada nisu. Ne znam da li je tako, ali sam sigurna da je pitanje nevjere isto, bez obzira na to kojeg ste spola i kojeg je spola osoba, sa kojm ste u vezi.
Biseksualci vole oba spola. Hm. Poznati biseksualac David Bowie jednom je rekao: "Da jesam, volim i muškarce i žene. Treba uzeti najbolje od oba spola."
Imate li što dodati?
Ja baš i ne.

Danas bih, kao uvod najavila "vruće" teme, koje namjeravam razglabati.
Homofobija, pronacizam, rasna netrpeljivost, vjerska netrpeljivost, osuda, bifobija, razne diskriminacije

"Diskriminacija (lat. Discriminare) = odvajati, raditi razliku po socijalnim, rasnim, etničnim, vjerskim, individualnim, spolnim, jezičnim, starosnim ili drugima osobinama.
Diskriminacija ograničava ili onemogućuje primjenu ljudskih prava."

Ono što je možda ipak najvažnije spomenuti, da su SVE predrasude odraz NEZNANJA. Prvenstveno. Zatim tu imamo dozu odgoja, pa malo okruženja, pa malo karaktera koji vječno osuđuje, a iznad svega tu je ljudska NESIGURNOST, pa čak i sram od priznanja da možemo prihvatiti nešto, uvjetno rečeno "drugačije". Dakle, tko je sve drugačiji?
Svatko koji nije poput mene? Suludo.
NITKO nije poput mene. Svi smo različiti. Na ovaj ili onaj način.
A, reći će neki, VEĆINA. Boli me čošak od lakta za većinu. Nikada nisam bila za većinu. Nikada joj nisam ni pripadala.
Čovjek je mudar, masa je glupa. Tako je to oduvijek. Masa, rulja i sl. - nema mozga. A čovjek ima. Jedino, što se rijetko njime koristi.
Ne dam dirati po ljudima koji misle kao ja. Boriti ću se kako god znam protiv toga da ih gnjave.
Ako im ne žele pomoći neka ih puste na miru.
Ne želim nikoga osuditi. Djela su za osudu, a ne čovjek. Osuđujem prerdrasudu, kao takvu, a ne čovjeka. Nijednoga čovjeka. Kao što ne dam da netko osudi mene. Ljudi su ljudi.
Što me briga da li su gej, strejt, crni, bijeli ili ljubičasti. Da li su budisti, hinduisti ili čak i ekonomisti... kada smo svi isti.
Ono o čemu ću pisati, ukratko ću komentirati. Ne pišem o tome da to uzdižem do zvijezda, da me ne bi netko krivo shvatio. Pišem o tome jer ne želim da mi podgrijavamo predrasude. Želim upoznati svoje neprijatelje, dakle one o kojima ću pisati. Ne želim pasti u napast i osuđivati bilo što što nije temeljito dokazano kao loše. Svi citati biti će navedeni, a moji komentari započinjati će pozivom vama DRAGI BLOGERI!
Pero je moćnije od mača, e pa blogeri moji... dokažimo to.



Uploaded with ImageShack.us

Nema toga okvira u koji me mogu strpati. Ja sam to što jesam. A Onaj koji me stvarao, nakon mene je bacio kalup!

Treba li ponovno uvesti kažnjavanje kao nekada, kao npr. Stup srama.
Ima danas puno, puno povoda, da se neke ljude kazni upravo tako. I ovdje a i malo šire.
Sve one što nas pljačkaju, što nam sude, onih koji bacaju štence u rijeku, koji kamenuju ljude jer vode ljubav sa kim im je drago (kao da ovi to ne čine), ...i da ne nabrajam unedogled.




Uploaded with ImageShack.us


Znam da bi udruge za zaštitu ljudskih prava imale što za reći.
Jasno, da bi. Tome i služe. Međutim, možda bi malo sramote (davno zaboravljen osjećaj) dobro došlo. Ako ništa drugo, možda bi netko drugi ipak razmislio prije no pogodi kamenom "brata" (barem tako piše u Svetom psimu), samo zato što je " drugačiji".
A i tko je od nas drugačiji. No to je tema nekog drugog posta jer
NAJAVLJUJEM RAT PRERASUDAMA!!!
Nadam se da ćete mi se pridružiti i da ćemo zajedno barem malo iščašiti ovaj svijet i njegove prerasude. Ako imate kakvu temu ili ideju... samo naprijed pišite.

Jedan od najvećih fizičar-teoretičara 20. stoljeća i najistaknutiji stvaratelj novog doba u fizici rođen je 14. ožujka 1879. u Ulmu u židovskoj obitelji koja nije bila odveć religiozna. Otac Hermann bio je trgovac kemijkalijama i elektrotehničkim materijalom, a sina je poticao da postane inženjer. Majka Paulina više je bila naklonjena glazbi te je ustrajvala u tome da Albert uči svirati violinu. Sve do svoje treće godine nije progovorio, ali je pokazivao nevjerovatnu radoznalost i brilijantnu moć shvaćanja kompliciranih matematičkih koncepata. Roditelji su poticali njegovo samopouzdanje i dopuštali mu već u dječačkoj dobi da sam donosi odluke o svom obrazovanju, karijeri, vjeri i državljanstvu. Kada mu je bilo pet godina dobio je na poklon kompas, a magenetska igla kojom upravlja nekakva njemu nevidljiva sila impresionirala ga je. Bio je toliko nadaren da je u dobi od 12 godina sam sebe naučio geometriju. Školovanje je započeo u Münchenu u Katoličkoj školi, a potom ga nastavlja u Lutipold gimnaziji. Nezadovoljan sustavom učenja (bilo mu je 15 godina) napušta školu i pridružuje se roditeljima u Italiji jer se odlučuje školovati samostalno. Kako se nije uspio upisati na Švicarski institut za tehnologiju školu završava u Aarau. U Švicarskoj će studirati matematiku i fiziku na Visokoj Tehničkoj školi u Zürichu. Istovremeno u školskom sustavu mrzio je bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeči fiziku na svoj način te svirajući svoju voljenu violinu. Položio je sve ispite i diplomirao 1900. poručavajući zabilješke svog kolege Marcela Grossmana. Možda je suvišno spomenuti kako profesori nisu imali lijepo mišljenje o njemu.

Zaposlio se u (1902.-1909.) u Patentnom zavodu u Bernu (Švicarska) kao ispitivatelj patenata. To mu je dalo vremena posvetiti se vlastitim radovima te u tom razdoblju otkriva niz osnovnih zakona prirode (brzinu svjetlosti kao maksimalnu brzinu, dilataciju vremena i novu interpretaciju dilatacije dužina, te ekvivalentnost mase i energije, korpuskularnu prirodu svjetlosti i princip ekvivalencije te osnovu opće teorije relativnosti). Prvi se puta vjenčao 1903. u Zürichu s matematičarkom Milevom Marić iz Novog Sada s kojom je zajedno studirao na Visokoj Tehničkoj školi. U tom su braku rođena dva sina (Hans Albert, Eduard) i kćerku (Lieserl). U ožujku 1905. tada vodećem njemačkom časopisu na polju fizike Annalen der Physik članak naslovljen Razmatrajući heuristički pogled prema emisiji i transformaciji svjetlosti. U tom radu iznosi novo viđenje strukture svjetlosti te zaključuje da svjetlost ima dvojnu prirodu - ovisno o tipu eksperiment svjetlost će se ponašati kao čestica ili kao val. U travnju iste godine završava svoj doktorski rad Novo određivanje molekularnih dimenzija te prima doktorat sveučilišta u Zürichu. U lipnju te 1905. objavljuje članak u kojem stvara temelje onome što ćemo kasnije poznavati pod nazivom specijalna teorija relativnosti. Četiri godine kasnije (1909.) postaje izvanredni profesor teorijske fizike na sveučilištu u Zürichu i redovni profesor na Visokoj Tehničkoj školi. Na njemačko govorno sveučilište u Pragu premješten je1911., ali je 1912. vraćen na sveučilište u Zürichu. Prije toga radio je dvije godine kao predavač na zamjeni na istom sveučilištu. Od 1914. direktor je Kaiser-Wilhelmovog instituta u Berlinu (Kaiser-Wilhelm-Institut für Physik) i član Pruske akademije znanosti.

Svoju drugu suprugu, koja mu je bila sestrična, Elsu Löwenthal sreo je tijekom kratkog posjeta Berlinu na jednom od svojih putovanja 1912. Kada se 1917. teško razbolio Elsa se o njemu brinula sve do oporavka, a njega je ta njezina skrb dirnula. Vjenčali su se 1919., a obojima je to bio drugi brak. U braku su bili 17 godina, a Elsina kćerke iz prvog braka (Ilse i Margot) Einstein je priglio kao vlastite. U to vrijeme u Berlinu radi na svojoj teoriji gravitacije, koja je sadržana u općoj teoriji relativiteta, objavljenoj u dopunjenom obliku 1916. godine. Tih godina ponovo prima njemačko državljanstvo. Pridružuje se 1925. Mahatmi Gandhiju i drugim tada istaknutim mirotvorcima u potpisivanju izjave u kojoj se protive obveznom služenju vojnog roka smatrajući kako se vojnom obukom ljudi uče ubijati. Po dolasku Hitlera na vlast 1933. Einsteinu su oduzete sve funkcije i konfisciran imetak. U znak prosvjeda Einstein se odriče njemačkog državljanstva i odlazi u Sjedinjene Države gdje do kraja života radi u Institutu za viša znanstvena istraživanja (Institute for Advanced Study) u Princetonu. Američko državljanstvo dobiva 1940., ali zadržava švicarsko koje je imao ranije. Unatoč tome što su mu dali državljanstvo američke su vlasti sumnjičile Einsteina da špijunira u korist Sovjeta, ali iako je u njegovu dosjeu oko 1500 stranica teksta u kojima se nabrajaju njegove sumnjive političke aktivnosti Einstein nikada nije javno optužen za suradnju s komunistima. Einstein nije nikada ni krio da podupire socijalizam dok je kaptizalizam opisivao kao "eknomsku anarhiju". Nakon što mu je druga supruga Elsa umrla 1936. k Einsteinu se doeslila njegova sestra Maja koja je s njim živjela sve do svoje smrti 1951. godine.

Za razliku od mnogih svojih kolega smatrao kako je jedini izvor znanja iskustvo. Bio je čovjek širokih koncepcija, slobodouman, slobodoljubiv i konzekventan mirotvorac koji se uvijek zalagao za pravdu i mir. Na početku 1. svjetskog rata odbio je potpisati deklaraciju njemačkih učenjaka koji su se složili sa stupanjem Njemačke u rat. Svoju punu podršku dao je mirotvorstvu i cionizmu, ali se nakon odlaska iz Njemačke i dolaskom nacista na vlast nije zalagao za miroljubiv odnos prema nacistima. Stoga je bio meta mnogim antisemitskih i desno orijentiranih elemenata u Njemačkoj čak su nacisti i njegove znanstvene teorije javno izvrgnuli, posebice teoriju relativiteta. Na njegovo upozorenje 1939. (Einstein je s još nekoliko poznatih fizičara napisao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu) kako bi Nijemci mogli načiniti atomsku bombu, započeli su u Sjedinjenim Državama istraživački radovi za proizvodnju takve bombe. Kasnije se Einstein uporno borio protiv primjene toga oružja. Nakon zavšretka 2. svjetskog rata angažirao se na svjetskom razoružavanju i nastavio davati svoju podršku cionistima ali je odbio ponudu vođa države Izrael da postane prvi predsjednik Izraela. Preminuo je 18. travnja 1955. u Princetonu (savezna država New Jersey).

Njegovo glavno djelo je teorija relativiteta koja je ne samo od osnovne važnosti kao temeljni okvir za daljnji razvoj teorijske fizike, već duboko zahvaća i u filozofske koncepcije, napose o prostoru i vremenu, a povrh toga u probleme kozmologije i kozmogonije. Osim te teorije fizici je dao i druge vrlo važne priloge. Tako je 1905. uveo hipotezu o kvantima svjetlosti ili fotonima tj. pretpostavku da se svjetlost može shvatiti i kao roj čestica kada se trebaju objasniti neke pojave, napose fotoefekt. Godine 1917. izveo je prve kvantne zakone za materiju. Za radove na polju kvantne teorije dodijeljena mu je 1921. Nobelova nagrada. Razvio je teoriju fizičkog polja tražeći vezu među gravitacijskim i elektromagnetskim poljem.

citati
* Lakše je razbiti atom nego predrasude.
* Mašta je važnija od znanja.
* Nacionalizam je dječja bolest. To su ospice čovječanstva.
* Moj politički ideal je demokracija. Poštujmo svakog čovjeka kao biće i ne pravimo ni od koga idola.
* Ne možemo riješiti probleme na isti način na koji smo ih stvorili.
* Zdrav razum je samo pregršt predrasuda koje smo usvojili do osamnaeste.
* Svijetu ne prijeti opasnost od ljudi koji čine zlo nego od onih koji to dopuštaju.

Ovo je blog moje instruktorice joge koja mijenja moj svijet nabolje. A pogotovo tijelo.:)

http://centarspinal.wordpress.com/

Dalaj Lama : Izreke



- kada gubite ne uzgubite i lekciju koja dolazi sa gubitkom

-slijedite 3 načela -poštujte sebe

- poštujte druge

- preuzmite odgovornost za svoja dijela

- zapamtite da ne dobiti ono što želite ponekad znači veliku sreću

- ne dozvolite da nesuglasica ugrozi veliko prijateljstvo

- kada shvatite da ste pogriješili, odmah učinite sve kako biste to ispravili

- svakog dana provedite neko vrijeme s Bogom

- budite spremni mijenjati se a da pri tome ne izgubite svoje vrijednosti

- sjetite se da je šutnja ponekad najbolji odgovor

- živite dobar i častan život ,tako da ćete,kada ga se u starijoj dobi budete prisjećali, moći uživati još jednom

- atmosfera puna ljubavi u vašem domu, najbolja je osnova za život

- podijelite svoje znanje, to je put do besmrtnosti

- budite nježni prema Zemlji

-jednom godišnje otiđite na mjesto na kojem nikada ranije niste bili

- najbolja veza je ona u kojoj ljubav jednog prema drugome prerasta potrebu jednoga prema drugome

- uspjeh mjerite prema tome čega ste se morali odreći da biste ga postigli

- ljubavi i kuhanju prilazite sa entuzijazmom