Evo kako seks i orgazmi mogu biti još bolji

Nije potrebno isticati koliko je seks važan za funkcioniranje i održavanje kvalitetne veze. Iako neki tvrde da su pravi stručnjaci u krevetu, na seksu je potrebno raditi kako bi bio bolji. Joga je jedan od načina.
Joga kroz niz vježbi i tehnike disanja oslobađa od stresa i opušta tijelo, što je bitan preduvjet za vođenje normalnog seksualnog života, prenosi b92.net.

Ako se prakticira na ispravan način, joga pročišćava um, "popravlja" tijelo i oslobađa dušu. A s obzirom da seks predstavlja jedinstvo tijela i uma, logično je da ga joga može poboljšati, a za to postoji nekoliko razloga:

Ď Poboljšana senzualnost
Joga pomaže ljudima da se oslobode anksioznosti i da se u seksu sudjeluje sa svježom energijom. Kada ljudi nisu pod stresom aktivniji su u seksu. Joga pomaže i da bolje shvatite sebe, ali i da imate više razumijevanja i empatije za potrebe drugih.

Ď Bolji orgazmi
Određene vježbe otklanjaju napetost mišića što doprinosi fleksibilnosti genitalnih mišića. Kroz te vježbe joga pomaže jačanju mišića donjeg dijela karlice i spolnih organa.

Ď Bolja kondicija i izdržljivost
Joga jača kondiciju i može biti zamjena za pravi trening. Određene joga vježbe pomažu i pri stjecanju izdržljivosti, a tijelo koje je izdržljivije može duže ostati u seksualnoj igri.

Ď Nove poze
Ako tijelo nije fizički spremno neke je poze u seksu teško ili gotovo nemoguće izvesti. Prakticirajući jogu postanete razgibaniji i tijelo je spremnije za isprobavanje novih poza.

Čak 63 posto žena pati od seksualne disfunkcije!

Najnovije istraživanje pokazalo je da gotovo dvije trećine žena pate od seksualne disfunkcije. Kada je orgazam u pitanju više problema imaju žene u dobi od 18 do 30 godina.
U ovom istraživanju sudjelovalo je 587 žena u dobi od 18 do 95 godina, a riječ je o ženama koje su posjećivale Kliniku za urologiju u New Jerseyju.

Kad glasno uzdišu 80 posto žena glumi orgazam!
Znanstvenici su ispitivali žene o šest ključnih područja ženske seksualne disfunkcije (ŽSD): pomanjkanje želje, problemi s uzbuđenjem, pomanjkanje lubrikacije, problem postizanja orgazma, nedostatak zadovoljstva i bol tijekom odnosa, prenosi znanost.com.

U svim navedenim kategorijama, osim orgazma, disfunkcija nastupa sa starenjem. Više od pola žena u dobi od 18 do 30 navele su da imaju probleme s orgazmom, znatno više nego žene u dobi od 31 do 54.

Rezultati istraživanja pokazali su da čak 63 posto žena pati od seksualne disfunkcije. Od žena koje su sudjelovale u istraživanje njih 12 posto bile su dobi od 18 do 30 godina, njih 27 posto od 31 do 45 godina, 25 posto od 46 do 54 godine, 24 posto od 55 do 70, a 12 posto 70 i više godina.

Njih 47 posto izjavile su da im je najizraženiji problem nedostatak želje, njih 45 posto ima problema s orgazmom, problem zbog pomanjkanja uzbuđenja ima njih 40 posto, nedostatak zadovoljstva 39 posto, nedostatak lubrikacije 37 posto i bol 36 posto.

Kako tvrdi koautorica istraživanja doktorica Debra Fromer, seksualna disfunkcija može uvelike utjecati na kvalitetu života žene, a samopoštovanje, osjećaj ispunjenosti i osobni odnosi mogu biti ozbiljno narušeni.

Seksualno zlostavljanje, dob, spolno prenosive infekcije, depresija, niži socioekonomski status, životni stil, fizičko zdravlje i seksualno iskustvo poznati su čimbenici rizika za žensku seksualnu disfunkciju.

Znanstvenici ustanovili zašto žene svršavaju!

Već godinama se znanstvenici pitaju zašto bi Majka priroda žene darivala nečim što im, zapravo, ne treba, zašto žene imaju orgazam, kada im to uopće nije potrebno za začeće. A sada nude i odgovor!
Zašto bi Majka priroda žene darivala orgazmom, nečime što im, zapravo, uopće ne treba, pitaju se znanstvenici koji tvrde da sve ostalo, kao što su grudi, imaju svoju 'višu svrhu' pa i muški orgazam postoji kako bi muškarac mogao oploditi ženu.

Stručnjak za primate Alan Dixson smatra da žene imaju orgazam kako bi bile motiviranije za seks, odnosno da bi se razmnožavale, prenosi Jutarnji.

Dixson pojašnjava da je orgazam ženi nešto kao nagrada jer povećava njezinu želju za seksom i za suprotnim spolom. Dixsonov kolega Donald Symons dodaje kako smatra da žene imaju mogućnost postizanja većeg broja orgazama uzastopno zato što je priroda stvorila muškarce boljim ljubavnicima nego li 'oploditeljima'. No, to je teorija s kojom bi se malo koja žena složila.

Nekada se smatralo da je žena jedino živo biće ženskoga roda koje može postizati orgazam, ali je kasnije s razvojem biologije i srodnih zdravstvenih grana postalo jasno da orgazam doživljavaju, čimpanze i ostale 'sisavke'.

Tražeći odgovore i proučavajući čovjeka, ostale sisavce te druga živa bića, znanstvenici su došli do saznanja da u životinjskome pa i u ljudskome svijetu sposobnost doživljavanja orgazma imaju samo one ženke koje pripadaju vrstama koje su po svojoj prirodi poligamne.

Monogamne vrste, odnosno ženke koje im pripadaju, nemaju tu prirođenu mogućnost postizanja orgazma.

Zaključak je dakle da i čovjek, s obzirom da njegove 'ženke' mogu doživjeti vrhunac, pripada poligamnim živim bićima iako se do sada kompromisno ljudsku vrstu opisivalo kao dijelom monogamnu, a dijelom poligamnu, a čini se da će se tako opisivati i dalje jer nitko ne želi rušiti osnovne društvene postulate. Ljudska navika 'obećavanja' vječne vjernosti samo jednoj osobi ipak zbog ovoga zvuči smiješno.

Josip Pupačić

Volio sam je
kao travu
i kao jesenje,
ko trstiku i kanarinca,
ko uspavanku
i majčino buđenje.
Zaljubio sam se u nju,
u malu djevojku,
u njezine prstiće nemoćne
u struk kostelje moje
zelene.

Volio sam je,
vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.
Nju,u čijim se kosama
migoljila magla,
nju,čiji je vrat
skladni snop žita,
čiji je hod
šetnja paprati.

Nazivao sam je
vidrom i lasicom,
rijekom i pašnjakom,
srnom
i janjetom.

Jer se svlačila ko zora,
jer se podavala kao svijeća
i otimala
kao živica.

Volio sam je kao ženu,
ko dijete,
volio sam je kao mir
i kao povratak;
nju,vodu divljeg jezera,
dijete u povoju,
vitku i brzu
jegulju.

Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!

I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja?
Uminut će.

Jezici?
Umuknut će.

Spoznanje?
Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.

A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.

Kad bijah nejače, govorih kao nejače,
mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače.

A kada postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.

Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki, a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!

A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje.

Ali najveća je među njima ljubav.


"Iz poslanice Korićanima 13"

Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše",

Samo to i ništa više.

Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,

Ah, nje sada nema više.

Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.

Samo to je, ništa više."

Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -

Mrak je tamo, ništa više.

Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,

Samo to i ništa više.

Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -

Vjetar to je, ništa više.

Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,

Sleti, sjede, ništa više.

Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"

Reče Gavran: "Nikad više".

Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše

S tim imenom "Nikad više".

Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".

Tad će Gavran "Nikad više".

Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,

Od "nikada-nikad više".

Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše

Grakćuć stalno: "Nikad više".

Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše

O n a ne će nikad više.

Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."

Rače Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"

Reče Gavran: "Nikad više".

"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"

Reče Gavran: "Nikad više".

I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše

Ustat ne će - nikad više!

EDGAR ALLAN POE

PAR PITANJA


Dragi Bože koji jesi, gore na nebesima
Sorry što te davim u ovaj kasni sat
Ali, ja prije svitanja
Imam još par pitanja

Kad je nebo gorilo bio sam tebi ravan
Nisam išao tamo da bih postao slavan
Pa na koju sam foru
Sad na birou

Al' sad ću reći što mi leži na duši
Makar me ubio gromom
Reci na koju foru stalno ja pušim
Pa nisam ratovao s tobom

Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričŤati koji si super lik

Repetiranje u svitanje i poznati mi glasovi
Ispituju susjede, gdje je onaj drukčŤiji
Pogrešno mi ime piše na vratima
Pa je došao da ga skine moj drug iz djetinjstva

Ako mi ujutro pokloniš smisao
Ja ću povući, što sam napisao
I bit ću vojnik tvoj, bit ću tvoj zaštitnik
I svima pričati koji si super lik

HLADNO PIVO

Za sve nas koji smo u ovome prokletom ratu izgubili dragocjene ljude (ma svi su ratovi prokleti) ostavljam vam jedan link, na blog koji se mene neobično dojmio.
OVČARA:

http://ovchara.blog.hr/

Znate li:

Da su slučajno lutke iz izloga prave žene, bile bi
premršave za rađanje djece.

Da je Barbie prava žena, morala bi hodati na sve četiri, jer s njenim
proporcijama nije moguće uspravno stajati.

Na svijetu ima tri milijarde žena koje ne izgledaju kao supermodeli i samo njih osam koje tako izgledaju.

Marilyn Monroe je nosila veličinu 42. Uzmite u obzir da su se konfekcijske veličine posljednjih godina znatno promijenile. Ondašnja veličina 42 je danas 46 ! A Marilyn Monroe je bila seks-simbol i nikad nitko od nas nije rekao "Uh, al' ova ima debelu guzicu!"

Prosječna žena ima oko 66 kg.

Fotografije modela u novinama su retuširane, dakle ni te cure nisu savršene (ako je to uopće nekome lijepo...)

Ispitivanje provedeno 1995. pokazuje da se 70% žena osjeća deprimirano nakon što su 3 minute listale modni časopis. (Kome se tako nešto već nije dogodilo???)

Prije 20 godina supermodeli su imali oko 8% manje kilograma od prosječne žene. Danas 23% manje.

Jedan je profesor engleskog jezika na ploču napisao: "woman without her man is nothing" i tražio od učenika da stave interpunkcijske znakove. Dečki su napisali: "woman, without her man, is nothing".
Djevojke su napisale: "woman! without her, man is nothing"
(Što nekoliko znakova može učiniti! I kako su samo već u školi djevojke
pametne...)

* Alain Finkielkraut
o "Ako vas ljubav čini slijepim, njeno opadanje, nasuprot tome, pretvara vas u strogo i nikad zadovoljno oko."

* Ana Nikolić
o "Ljepota žene ogleda se u njenim očima. Možeš da ideš kod kozmetičara, ovamo-tamo, ali ako nisi sretna i ispunjena emotivno... onda ne možeš ni da budeš lijepa i privlačna. Sve je to u glavi. Možeš da imaš, naprimjer, super frizuru i šminku, ali ako su ti oči tužne, sve pada u vodu." (za Blic)

* Antoine de Saint-Exupéry
o "Čovjek samo srcem dobro vidi. Suština se očima ne da sagledati." (Mali princ)

* Georges Clemenceau
o "Čast onima koji ne obaraju oči pred sudbinom."

* Gotthold Ephraim Lessing
o "Zašto ne slikamo neposredno očima? Koliko se toga gubi na dugom putu od oka preko ruke do kista."

* Heraklit
o "Oči i uši su ljudima zli svjedoci ako imaju barbarske duše."

* Kahlil Gibran
o "Čovječije je oko povećalo; pokazuje mu zemlju većom nego što jest."
o "Što ti je veća radost ili žalost, to ti je manji svijet u očima."

* Mahatma Gandhi
o "Oko za oko i cijeli svijet bi bio slijep."

* Martin Luther
o "Ona stara: oko za oko - će nas na kraju sve učiniti slijepim."

* Michel Tournier
o "Kad su oči žene zamagljene suzama, onda je muškarac taj koji ne vidi jasno."

* Miguel de Cervantes
o "Prodavcu je dovoljno jedno oko, kupcu nije dovoljno ni sto očiju."

* Napoleon Bonaparta
o "Lijepa se žena sviđa očima, dobra žena sviđa se srcu; jedna je dragulj, druga riznica."

* Nikola Tesla
o "Nikad ne vjeruj sjaju u očima žene! To je vjerovatno svjetlo što prodire kroz njenu šuplju glavu."

* Nizami
o "Očima kao u gazele, mogla je u svakom trenu, iz zasjede, jednim jedinim pogledom hiljadu duša prostrijeliti. Šta rekoh? Jednim treptajem oka mogla je sav svijet usmrtiti." (Medžnun i Lejla)

* Phineas Fletcher
o "Jezik ljubavi nalazi se u očima."

* Salvador Dali
o "Najiskrenije želje žene moraju se proučavati sa njenih zatvorenih očiju."

* Victor Hugo
o „Kada ti se žena obraća uvijek slušaj šta ti govori očima.“

* William Shakespeare
o "Dobro otvori oči kad se ženiš, a poslije ih zatvori !"
o "Koliko bi očiju trebao imati čovjek da opazi sreću koja ga okružuje?"
o "Ljubav ne gleda očima, već dušom; zato je krilati Amor na slikama slijep."
o "Lubav se rađa, živi i umire u očima!"

Poslovice

* Češke poslovice
o "Ljepota - očima paša, a duši zatvor."
o "Ljubav je kao suza: rađa se u očima a pada na srce!"

* Kineske poslovice
o "Novac će i slijepcu otvoriti oči, novac će i debelom papi zatvoriti oči."

* Švedske poslovice
o "Zaljubljene oči ne vide ni jednu boru."

* Tatarske poslovice
o "U ljepotice su lijepe oči, u umnice - duša."

Vidjela sam neke zaštitare. Vidjela sam ljude koji bez misli klize pokretnim stepenicama. Vidjela sam sunce na istoku, vidjela ga kao užarenu kuglu na zapadu. Doduše, ne baš kao kuglu. Iz nijedne meni dostupne perspektive ne mogu ga sagledati cijeloga. Možda je u tome bit. Da ga nikad ne vidimo cijeloga. To valjda tako mora biti. Vidjela sam užurbane ljude, užurbanih pokreta i tijela u gibanju. Vidjela sam nemir na njihovim licima. Čekala sam. Ili možda nisam. Možda je dovoljno to što sam ovdje. Možda nije potrebno ništa više. Tek toliko da sjedim ovdje. Da budem. Biti, a ne imati. To je važno. Samo to je uistinu važno za ovaj moj, samo moj trenutak postojanja. Bivanja. Vidjela sam uznemirenu djecu. Djecu čije je nestrpljenje izazvalo nemir njihovih roditelja čuvara. Čuvara njihovog svijeta i života u kojem nema mjesta brigama, strahu, panici. Nema mjesta svemu onome što njihovi roditelji osjećaju. Vidjela sam konobaricu na čijoj je majici pisalo: «You cant scare me. I have a children». Pored sličice Garfielda. I shvatila sam. I poklopilo se. Kako se dobro poklopilo ono o čemu pišem sa natpisom na majici. A naišla je samo na trenutak koji je potrajao dovoljno dugo da to uočim. Shvatila sam kasnije. Ali bio je dovoljan taj trenutak. Iako nisam bila pripravna (a kada i jesam) na to poklapanje, nisam ga propustila. I to je dobro. Bila sam dovoljno opuštena i otvorena za to. Za taj ili bilo koji drugi događaj koji se tada mogao dogoditi. Podijelimo naše uspomene zajedno. Uživajmo u različitosti doživljaja istih. Pogledajmo što im je vrijeme učinilo. Koliko ih je promijenilo. Da li su narasle i dobile na težini. Ili su se smanjile i izgubile svaki smisao za važnošću. Da li su važne jer su dio našeg prošlog života ili su nevažne već samim tim što su prošlost? Koje smo od njih uveličali a koje umanjili? Vidjela sam i jedno vedro lice. Mladića koji čita SMS poruku. Osmjeh. Taj čudnovati titraj radosne duše. Toliko rijedak. A proporcionalno tome i vrijedan. Dragocjen. A tako očajno jednostavan. U ovom vremenu, ponekad tako smušenom, ponekad tako bezvremenom, u ovom vremenu ti želim pripasti. Želim biti tvoja, nečija. Tvoj netko. Želim biti trajni dio tvojega života. Stabilan dio. I više od toga. Želim ne imati tijelo, ne imati oblik. Želim biti dio tvoje biti. Želim pustiti korijenje duboko u tebi, želim te prožeti do kraja. Želim biti tvoja ljubav, tvoja dubina, tvoj smisao, tvoja radost, tvoj osmijeh, tvoja sudbina. Želim da sa mnom na licu hodaš kroz život, da prvo mene ujutro vidiš, da me vidiš dok se gledaš u ogledalo, da me vidiš kad zatvoriš oči, da ustaješ i liježeš sa mnom. Kao ja. Da budem ti. Da budem dio tebe koji ne možeš otrgnuti, iščupati, odbaciti. U sjenama, u venama, u očima, u noćima. Danima, godinama, satima i treptajima u ritmu tvoga bila. Bila sam tamo, čekala (ili možda nisam), vidjela sam.... Važno je da sam bila. I ostavila trag. Kojeg ću se ja sjećati. Nositi ću ga sa sobom. Pridodati ću i to sjećanje svojoj zbirci sjećanja na tebe, na nas. Jer to je jedino važno. Mi. Mi smo važni. Važno je ono: nas, mi. Mi to možemo. Čekaju nas naša čuda. Da ih stvaramo, da pričamo s njima, da ih sanjamo, da ih tražimo i nalazimo, da uživamo u njima i nama, da budemo ponosni na njih, da im se predajemo, da ih uzimamo jer imamo na njih pravo. Jer ona su naša. Mi ih trebamo. Mi smo ih stvorili. Mi ih stvaramo, njima težimo, zbog njih živimo, njima se predajemo. Ona su dio nas. I tako.. uzela sam sat. Uzela sam jedan sat od vremena. Jedan sat svojega života. Dobro sam ga iskoristila. Carpe diem. Ili, iskoristi sat. On mi je darovan i ja sam ga iskoristila. A bez ikakve nakane da ga uzmem. Da ga otmem životu. Bio je tu. Jednostavno moj. Samo meni darovan. Vidjela sam ljude kako se daruju jedni drugima osmjehujući se. Vidjela sam kako pretaču svoje energije. Baš tu i baš sada daruju se. Daruju ono što žele dati. Daruju koliko mogu i stignu dati, ali se daruju. I to je bilo dobro. Dobro je bilo to vidjeti. Dobro je bilo to osjetiti. Dobro je imati tu moć: vidjeti. Vidjela sam ozbiljna (možda zabrinuta) lica poslovnih partnera. Kroz otvorena vrata lokala vidjela sam nezainteresirane prodavače koji su čekali (a možda i nisu) neku isto tako nezaintersiranu mušteriju, da joj sa lažnom udvornošću pokušaju prodati nedovoljno kvalitetnu robu. Znajući da time lažu i sebe i njih. Ali cijene su bile vrtoglavo visoke za plitki džep, pa su barem budile nadu u trajniju kvalitetu bezvrijedne robe. Platila sam svoju kavu, skupila krpice i otišla.

Pjeva M.Š.:“Sude mi, zato što svoje volim, volim najviše...“ Nemojte suditi! Nikome i ničemu. Osuda je besmislena. Ona govori o vama, a ne o onome kome sudite. Ako već sudite, uzmite mjere kojima sudite sebi. Ako već morate.
Lako je suditi, osuditi i prokleti. Teško je opravdati, razumijeti, oprostiti.
Čovjek koji govori o drugima, najviše govori o sebi. Nemojte misliti da sve znate o drugima. Nikada ne možete nikoga dovoljno upoznati, da biste znali kako se osjeća. Ne možete živjeti njegov život, djetinjstvo, ne možete živjeti u njegovoj glavi. Ne možete znati što ga je dovelo da kaže ili napravi baš to. To što je vas zaboljelo, iznenadilo, povrijedilo. Mi ranjavamo druge, svojim ranama. A ne srećama. Kada smo dobro, ne ranjavamo druge. Imajte to na umu. Najlakše je nekom zalupiti vrata, otjerati ga i prekinuti.
Treba imati snage ostati i boriti se. Biti dostojan partner čovjeku koji vam je blizak. Najlakše je otići.

Ova se riječ, često ovih dana može čuti. Puno je licemjerja oko nas. Ljudi pričaju, tračaju, sude. Osuđuju, prosuđuju, umišljaju si da sve znaju.
A ne mogu znati. Licemjerje hara svijetom. Ljudima. Slušam razgovore ljudi u javnom prijevozu. Da se smrzneš. Npr: „Joj, čuj, znaš onu X sa 7. kata? Joj, pa ta ti je svaki dan u Crkvi a psuje. Kakva je ona vjernica? Možda čak i puši. Joj, fuj, ogavno.“ A one su kao velike vjernice. Pravi vjernik se tako ne ponaša.
„Gledati trunku u tuđem oku, a ne vidjeti balvan u svom“.
Zašto se ljudi toliko popikavaju na vjeru? Što ih u tome smeta? Zašto se danas, više no ikada prije, ljudima spočitava vjerovanje? Da li su ljudi, u ovo surovo vrijeme, izgubili nadu da postoji Bog, pa zavide drugima, koji još mogu vjerovati? Zavist. I to me nešto često progoni.
Događa mi se da me ljudi napuštaju kad sam sretna. Čudno? Meni je. Ali, ljudi su valjda čudni.
Dok sam plakala i osjećala se jadno, hranili su se na mojoj muci. Nek' zasja sunce, pa makar i na jedan dan, oni nestaju. Meni je to suludo. Kao da je meni danas lakše, nego prije godinu i pol dana. (Pa zar je već toliko prošlo?) To je licemjerje „prijatelja“. Vole me dok sam slaba. Ne vole uživati sa mnom. Ne znaju se radovati sreći. Jer su prazni, nisu ispunjeni. Pa samim tim nisu sretni.

Bojite li se smrti? Da li vas plaši pomisao da vas jednoga dana neće biti?
Da znate dan svoje smrti, kako biste proživjeli ostale?
Nekoliko puta u životu bila sam na rubu. Ne da se ubijem, ali na rubu.
Tagore kaže.“Sve što se u tebi opire nestati, nije dostojno ni da postoji“. Vjerujem da je tako. Ne bojim se smrti. Mene, s one strane čekaju dragi ljudi. Čeka me Stvoritelj.
Nema u smrti ništa loše, ja sam sigurna u to. Moje se smrti boje drugi. Prvenstveno moja djeca. Ona su još prenemoćna da žive sama. Ali ja, ja sam sa sobom to raščistila. Kad vam umre netko koga ste voljeli, smrt vam postane bliska. Gubitak straha od smrti (koji je urođen svakom čovjeku) čini vas hrabrijim i slobodnijim.
Najbolji krotitelji divljih životinja su ljudi koji se ne boje smrti. Postoje budistički svećenici koji žive s tigrovima. Nikad nijednog tigar nije napao. To su ljudi koji žive u miru, bez straha od smrti. Životinja to osjeća. Osjeća tu slobodu i predanost. I poštuje to. Čudesno je kako nas ponekad bolje razumiju životinje, nego ljudi.
U mojem su stanu trenutno četiri psa. Nekada sam imala i kunića. Zvučati će čudno, ali ja sam po ponašanju svojeg kunića, znala točno vrijeme smrti moga muža. Zečić je podivljao u gajbi. Trajalo je nekoliko minuta i ja sam osjećala katastrofu. Ali on je osjetio prije mene.
Moj pas točno zna kako se osjećam. Ona mi je ogledalo mojih osjećaja. Zna kad sam ljuta, nesretna, uplašena. I uvijek je i bezuvjetno uz onoga kome je u tom trenutku najteže. Tu je. Stavi ti glavu u krilo. Kao da govori:“Ja sam tu.“ I ništa više. I ništa manje od toga.

SVIMA VAMA ČESTITAM DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI
NEMOJTE ZABORAVITI
NI OLUJU
NI BRANITELJE
NI POGINULE!



Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us




Uploaded with ImageShack.us




Uploaded with ImageShack.us



Uploaded with ImageShack.us

Što je sloboda? Postoji li uopće?
Kažu da je sloboda mogućnost izbora. Možda. Ali ja tvrdim da čovjek zapravo i nema izbora. Zamislite svoj radni dan. Da li da ustanem ili da odustanem?
Budi vas budilica. Potpuno neprirodno! Imate li izbora? Nemate.
Odlazite na posao, u školu, morate raditi, slušati, učiti, prisustvovati. Imate li izbora? Nemate.
Odlazite u banku..., liječniku,... čekate. Imate li izbora? Nemate.
Vraćate se kući. Operete rublje, posuđe... bilo što. Morate nešto čisto odjenuti... imate li izbora? Nemate.
Ma imate! Ne morate. Ali... reda mora biti. Bio bi kaos. Što biste bez škole, posla, reda? Možda bi propali u ovo vrijeme i na ovom mjestu.
Stoga, ne očekujte slobodu. Ona je divna u pjesmama, stihu, riječi. U životu, ona ponekad ničemu ne služi. Zakoni, propisi, pravila, to nam određuje život. Život je igra. A svaka igra ima svoja pravila. Htjeli mi to ili ne. Naš je izbor da ih poštujemo. Pravila se mijenjaju, igra dobija drugi tijek. Ali jedno uvijek ostaje. Naš izbor da igramo po njima ili da ih ignoriramo. Naša sloboda. Uvjetna.

Lutke od krvi bez trunke ideje, impotentni moćnici kojima je ponestalo istih (ideja), kroje našu sudbinu. Ima li itko pravo, ikome krojiti sudbinu? Zar stvarno misle da to može nekažnjeno proći?
Radila sam u Savskoj ulici. Čini mi se da svatko tko dođe u Zagreb, od političara, mora proći kroz Savsku. Da bi moćnici prošli zaustavi se promet. Nekad i na 15-20 minuta!!! Ljudi stoje u autima, nemaju kud. Trube, nemoćno. Uzalud. Mogu samo gutati njihovu prašinu.
Koga briga što netko možda riskira posao jer kasni, što nekoga možda čekaju uznemireni bolesni rođaci, što netko možda ima grčeve u želucu i žuri mu se...? Nikoga. Oni moraju proći. Zbog sigurnosti. A vi se fućkajte.
Razgovaram s ljudima, koji, kao i ja, rade kod privatnika. Ne znam zašto ljudi kad postanu vlasnici firmi, prestaju biti ljudi. Vrlo interesantno. Moj šef ima moć. Da me otpusti, da me ucjenjuje, da radi što god hoće. Jer sam ja ovisna o toj plaći. O njemu.
Ponekad mi se čini da sve što moram naučiti djecu jest da se pokore. Učiteljima, meni, poslodavcima, .... nekim višim silama. Kome je stalo do ponosa, časti, stavova? Malo kome. Mora se jesti. Mora. Preživjeti na Balkanu. U Hrvatskoj. U ovom svijetu koji te melje poput žrvnja.
A ja? Ja se ponekad iznerviram, uplašim, razljutim. Ali znam da sve što radim, radim u najboljoj namjeri i nikome ne želim zlo. Mirno spavam i jurišam kroz život.
A oni? Oni mogu samo gutati moju prašinu.

DRAGA SISTERICA
želim ti svako dobro.
I da zauvijek budeš moj oslonac kao i prije...

Ona je trudna, a on ju je upravo spasio iz goruće kuće iznijevši je u dvorište te zatim nastavio borbu s vatrom.
Kad je on konačno završio s gašenjem požara, sjeo je kako bi došao do daha i odmorio se.
Fotograf iz časopisa The Charlotte, North Carolina, primijetio je kako ona s udaljenosti promatra vatrogasca. Vidio je kako ona ide direktno prema vatrogascu i pitao se što će sljedeće učiniti.
Podigao je kameru, a ona je došla do umornog čovjeka koji je spasio njezin život i živote njezine nerođene djece, i poljubila ga baš kad je fotograf snimio ovu fotografiju.




Uploaded with ImageShack.us



Zahvala......

A ljudi misle da su životinje glupe.....

ISTINITA PRIČA KOJU SAM DOBILA MAILOM.

U prilogu je presuda mojoj mami, penzionerki koja je pala s bicikla.
U prometnoj nesreći sudjelovala je samo ona i ozlijeđena je samo ona.
Nakon pada s bicikla, došla je hitna koja je pozvala policiju.
Policija je svoj posao shvatila ozbiljno, napravila uviđaj, skicu nesreće, foto-elaborat i ispitala svjedoke.
Prekršajni sud u Zaboku je za manje od tri tjedna donio presudu: mama mora platiti 440kn (20% njene penzije), što za policiju, što za sud, jer je počinila prekršaj iz članka 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama: "Vozač je dužan brzinu kretanja vozila prilagoditi osobinama i stanju ceste, vidljivosti, preglednosti, atmosferskim prilikama, stanju vozila i tereta, gustoći prometa tako da vozilo može pravovremeno zaustaviti pred svakom zaprekom koju, u konkretnim uvjetima, može predvidjeti, odnosno da može pravovremeno postupiti prema prometnom pravilu ili znaku."
Osobno vjerujem da ju je omamilo sunce. Alkotest je pokazao da je trijezna.
Moram priznati da mi je nejasno kako su utvrdili da je baš neprilagođena brzina u pitanju. Po tragu kočenja? Gost u obližnjoj birtiji je baš tada isprobavao svoj radar? Mama se događaja ne sjeća.
Sama pomisao da se moja mama svjesno prebzo vozila na biciklu je, blago rečeno, bedasta.
Po mom mišljenju, u ovom slučaju postoji još jedan problem. Ljudi padaju s bicikla svaki dan, po neke dolazi i hitna, ali da li je to baš posao za policiju i sud ? Osobno, kao porezni obveznik, ja bih radije da se policija i suci bave ozbiljnijim stvarima, npr. premlaćivanjima, reketom, kamatarenjem, švercom nafte, ilegalnim vađenjem šljunka, sumnjivim zamjenama zemljišta ... Sigurno nečeg od toga ima i u Krapini ili Zaboku.
Možda se policajci radije bave penzićima jer bi se, da se bave ozbiljnijim slučajevima, mogli nekome i zamjeriti? Možda se suci radije bave penzićima jer bi, da se bave ozbiljnijim slučajevima, mogli dobiti bejzbol palicom po glavi?
Moja mama se vozila biciklom po cesti i pala. Slažem se da je to prometna nesreća. Međutim, zdrav razum mi govori da tu (srećom!) nije bilo posla za policiju i sud.
Iz nekog razloga, sudu je trebala godina dana da donesenu presudu dostavi okrivljenoj.
Morao sam ovo podijeliti s vama.

Sin