PodRoom
04.03.2007., nedjelja
SAMO HRABRI SE USUDE PLAKATI
|
Dok sjedim sam, u beživotnoj tišini, gledajući u jednu točku čijeg postojanja nisam niti svjestan, potiho plačem... U proteklih nekoliko dana, ljudi čija lica su mi pomalo poznata me sreću po gradu, započinju razgovore koje ja ne želim, ustrajno u svojoj prokletoj površnosti zanemaruju očito; lagani bijeli tragovi po mojemu licu. Sol. Suze su tu maločas tekle. Nije ih briga. Cijeli život sam ja njima služio kao oslonac. Kada su trebali nekoga, uvijek su znali da sam tu. Sada, kada je meni teško, kada svaki dan pokušavam naći razloga da uopće dišem, nema nikoga. Samoća nikada nije boljela kao sada. I zašto ne bi plakao?! Da držim sve te nemjerljive količine tuge u sebi. I ono malo duše koje imam u sebi bi isparilo. Srce bi mi do kraja puklo. Zar nije normalno da čovjek kada izgubi sve oko sebe plače? Kada mu jedino preostaje on sam. Njegovi osjećaji. Njegova tuga za izgubljenim. Djetinjasta nada da će se nešto promijeniti nabolje. Zašto nije normalno da čovjek plaće? Cijeli život sam se borio sa sobom i svijetom oko sebe. Sa svojim demonima. Sa ljudskom prevrtljivošću i zlobom. Dosta mi je borbe. Želim mir i sreću za promjenu. Želim nekoga s kim to mogu podijeliti. Ali najviše od svega.... Želim da prestanem plakati... MOLIM VAS DA ODVOJITE SEKUNDU I GLASATE. HVALA!  |
- 18:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #
Dnevnik.hr |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
VI STE POSIJETITELJ: OD 11.03.2006. trenutno čita MOJI PROŠLI POSTOVI: (*) - naslovnica Blog.hr Objavljeno postova na blog.hr: 9 Objavljeno postova na croBLOGeri.com: 16 ->Članak na T-Portalu ->Članak na DugiRat.com  Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje - Nekomercijalno - Bez prerada |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||