Jedro pruža se,
na posljednoj postaji zaseoka Bukovec
kad umoran težak
i posljednju kaplju znoja
nakon naporna dana
u obljubljenom piću
s užitkom
u trajnoj uspmeni ostavlja.

Svak tu navrati u žeđi svojoj
išteć trenutak,
kad sve što u njem vrije
ispolji ko nigdje drugdje,
a s druge strane
pokucajuć starim uspomenama
il neostvarenim željama?

Buka i zvonka glazba čaša,
eho raznolikih faca,
šarolika paleta gesti,
kao tisuče maštovitih orkestracija
priželjkuju u neiscrpnom nadanju
još jedan noćni vlak.

--------

Posvećeno mojem najdrazem selu "Mali Bukovec" u lijepoj Podravini i svim ljudima koje poznajem i ne poznajem tamo. Osobito njima u krcmi u Bukovcu. Znat ce oni koji znaju:)

Koliko Camusa
koliko Sizifa
koliko pisanih memoara
u mislima svijeta
duh i misao Camusa.
A da je čovjek bio svjestan
u tragičnom trenutku lika
ne bi bilo ni Sizifa,
a ni njegovog filozofijskog nasljednika

Šetajući prošlošću,
prozborili su mnogi,
ali samo jedan mit shvatio je
kako samo shvatiti se može,
Camus u prošlosti misli svoje

Drvored stvaranja,
pitalica u dubini
znaš li kako li je teško Sizif biti?
Albert ime mu je
drvored je prorešetao
sve misli sad su stare
iz njeg vješto vire nove,
a sve mitske istine stale.

Suoči li se kad s Istinom?
koliko mita dostatno trenutka?
Sad il nikad
pitanje vremena,
ciklika?
nedostojno Camusa.

Da nisu tiskana
kakva bi tek tajna bila
ovako s njim
nikako s puta
stara Camusova stavka
nigdje bez mita

Starimo čovjeće
misao isto tako stara
vjerovao li je kad u Boga?
Albert stara ptica
Sahara - tajna paklena tišina
gubitak mita
početak stanja
vjera tu tek postaje jaka.

Stvaranje jače od mita
njegova mašta
duh je boema,
koliko treba nam
da budemo misao,

Nasljediste Camusa?

Jeddnom davno, kad sam jos aktivno pisao pjesme, eto posvetio sam jednu bas kavi. Pa citajte :)

--------------------

SPJEV O KAVI

Oj šalico divna i blistavo sjajna,
što žudiš u nervozi svojoj,
da se popuniš svježom,
prženom,
aromatično kuhanim,
mljevenim zrncima kave,
ne tuguj i ne nerviraj se više.

Kad si napokon,
u svoj svojoj punini
natočena i spremna,
da u još jednoj dozi otruješ
ovaj moj organizam,
raduj se,
raduj se
silno i jako,jer
uistinu teško ti je odoljeti.

Kavo, jedino molim te
ne zaboravi,
onu silnu ljubav milijuna ljudi prema tebi,
koji u mnoštvu organskih smetnji i bolesti,
nisu dugo proživjeli,
sjeti se svojih najžeščih trenutaka
u svim situacijama
očaja,
tuge,
nervoze,
rada,
tad si varljivo njima bila nada,
ali ne u spas već u Propast.

Samo još da reknem
prokletnice mila,
koliko god zla bila
i sa koliko me god bolesti obasula,
čireva i ganglioma,
crijevnih i želučanih raspuknuća,
gnojnih procurenja i
živčanih pometnja,
prava bi kataklizma tek bila,
kad mi ne bi
svaki dan poslastica bila.

-----------------------