ponedjeljak, 02.05.2005.
Demokratizacija Crkve
(napisao sam ovaj esej prije nešto vremena, a budući da sam bio zadovoljan dijelim ga i s vama)Otkud mi uopće dolazi na pamet razmišljati o ovoj temi. Pa pogledajte, razloga je više. Tu je ta knjiga, 'Demokracija u Crkvi,' zatim, pridružujem se temi prisutnoj u ovom broju 'Crkva i politika,' a istovremeno aktualiziram seminar profesora T. Matulića čiji intervju imamo u ovom broju i bez pretjerivanja mogu preporučiti njegove seminare jer su na potpuno drugoj, višoj razini od ostalih seminara. Naravno, šalim se, ali znate da u svakoj šali ima, kako se ono kaže, malo istine. Ima u svemu malo istine, no pustimo to i razmotrimo pitanje s početka eseja. Crkvu bi svakako bilo dobro demokratizirati. Pa zar nije ona već prihvatila demokraciju? – pitate, a ja odvraćam pitanjem – Može li ona uopće, kao institucija sa samo jednim vrhovnim autoritetom, Bogom, priznati demokraciju ako demokracija podrazumijeva vladavinu većine, a ne samo jednog imperatora, bio on i sam Bog? No činjenica je da je između ponuđenih oblika, demokracija oblik vlasti koji najoptimalnije čuva ljudska prava pa i sam Božji narod, nas. Pitanje koje si trebate postaviti je ovo. Osjećate li se vi u Crkvi kao u demokraciji? Možda se to mnogi mladi ljudi i intelektualci nisu ni zapitali, a baš su zbog toga prestali ići u Crkvu; zato jer nisu vidjeli svoju ulogu u Crkvi osim da slušaju što im svećenik, koji svoju propovijed ionako nije pripremio, govori i to poslušno vrše. Ljudi zatim Crkvi plaćaju, ajmo reć', porez, iako to ne možemo tako reći, kojeg daju svom župniku, a onda on to koristi samo za svoje potrebe. Umjesto da se župnik prilagodi župi, on nju prilagođava po svom rasporedu (uvijek ima iznimaka). Pa gdje je tu demokracija i ne čini li se, kako Crkva još uvijek funkcionira na feudalnom sistemu? Situacija je, po meni, ovako komplicirana. Ljudi, iako katolici, ne vole Crkvu jer nije demokratična, a u isto vrijeme joj prigovaraju svaki put kad se pokazuje kao demokracija, optužujući je da se miješa u državne poslove, a to ne smije. Možda je problem u tome što Crkva pokušava biti demokratičnija od države i pokazati kako malom čovjeku daje više od države, a trebala bi paziti da komplementarno s državom stvara kvalitetna ostvarenja na svojim područjima poučavanja naroda i navješćivana Radosne vijesti. Crkva je stvorena da bi navješćivala i širila radost otkupljenja, a ne… Ili ona radi kvalitetno religijski i socijalno uz državu, ali joj narod, zbog brojnih predrasuda, krivo tumačeći, osporava svaki pokušaj djelovanja na dobrobit sviju. Zašto se ljudi bune? Svećenik Luka Vuco kaže: ''Crkva ima pravo predlagati 'ovozemaljskom gradu', kao i drugi, što je na korist ljudima i u tome nitko ne smije u demokraciji prigovarati, a država ima pravo samostalno odlučivati u skladu s voljom svojih birača. Stvarno ne znam, niti znam koji je razlog problema, ali 'Nešto je trulo u državi Danskoj', ili kako se kaže na engleskom 'I smell a rat'. Ovaj esej samo želi reći da imamo što raditi i za što se boriti u ovim vremenima kad Crkva nije izravno progonjena i ne traži mučenike. I bilo da Hrvati krivo tumače Crkvu ili ona stvarno ima svojih nedostataka, znamo koga možemo mijenjati, sebe. Možda sad, kad nas drugi ne progone, mi sami sebe budemo posvađali, što je dobro, ako se nakon svađe nađe dobro rješenje. Pouka za kraj je: gradimo dobru Crkvu, ona je, Bog nam ju je povjerio, u našim rukama. Budimo pravovjerni promicatelji svete katoličke vjere. Pozdrav! |
