kako je teško bez tebe
Reci mi,gdje da odem tugo..
osim boli ne poznajem ništa drugo.
Reci mi tugo,zašto ga još volim,
zašto još za prošlošću toliko jadikujem i molim.
Reci mi tugo,
gdje su ona vremena stara,
kad smo bili djeca..i sjedili na klupi na kraju grada...
Reci mi tugo,
koje ime ova bol nosi,
zašto moje srce za ljubav prosi...
Reci mi tugo,
šapni mi ,gdje je on..
jel još uvjek kao prije...
jel se još uvjek onako slatko smije...
Reci mi tugo zašto još uvjek ona laž ovako boli,
kad je lagao da me voli...
Postala sam slika jednog
razrušenog sna,
obris nečijeg sjećanja,
dio nekog dna...
Postala sam blijedo lice,
s pogledom bez sjaja,
s usnama bez izražaja...
Postala sam jesenja kiša,
izgubljena u toplini ljeta,
posljednja kap,
proljetna sjeta...
Postala sam sjena,
pratim kišu dugu,
putujem s vjetrom
i u sebi nosim tugu..
Postala sam kip,
živog srca...
njema,mrtva,sama,
al ipak živa...uz otkucaje srca.
Otišla je duša,i odnijela
sva pisma,
sve slike,sve riječi...
ništa sačuvala nisam...
Ni njega koji
mi je nekad bio sve,
ni onu ljubav,
koja sad ubila me...
Kad budeš ponovno išao
sam onim ulicama,
kad budeš sam slušao šum mora,
znaj blizu sam ti.
Kad budeš ponovno slušao
one pjesme,
kad pomisliš na one prošle dane..
znaj blizu sam.
kad budeš sjedio sam na
istoj klupi,na istom mjestu,
kad pomisliš da sam daleko,
znaj tu sam.
Kad pomisliš da sam prošlost,
kad pomisliš da se neću vratiti,
varaš se...
Kad pomisliš na sve rijeći,
koji mi nisi trebao reći,
ne zaboravi ono VOLIM TE...
Kad ponovno budeš išao sam
onim ulicama,sjeti se mene,
iako sam daleko...
nisi vidio one suze na rastanku,
nećeš nikad znati koliko me je tad srce peklo...
Sjeti se:
Pokraj save,breze male,
tvoje oči vesele,
ove noći čudno sjaje
mene više ne vole.
Nije meni što te moram,
što te moram gubiti,
već je meni dal ćeš moći
poslije mene ljubiti.
Sava tiho teče,zadnje nam je veće draga,
ostala si sama..(...)
Slomile se naše grane,više nemam
prava ja,
na te tvoje oči male,
nisi moja curica,
nije meni što ja neću
više tebe vidjeti,
već je meni neće mi se
nove oči svidjeti...
Izbrisano djetinstvo
Žudno sam brojala i čekala taj dan,
da ga vidim,
da mu padnem u zagrljaj...
al taj dan nikad došao nije...
ništa nije kao prije...
Izgubila sam svoj dom,
i onu sobicu malu,
zidovi sjećanja se ruše,
djetinstvo moje se red za redom
briše...
Zar je tako lako obrisati
one lijepe dane,
i mladost moju...
dok sam se igrala na cesti.
i pričala moru.
Zar je nestala ona toplina,i onaj
šum mora,
koji me je nekad pratio kad sam bila
od suza umorna...
Zar će otići prijatelji i
one ludosti stare,
pusta školska sjećanja,
biljar i kave...
Zar će izblijediti sva
mjesta i sve ljubavi,
zar će nevažne postati sve one pjesme,
i svi oni tajni poljupci...
Zar će vrijeme uzeti
meni sve one lijepe dane,
moju prvu ljubav,
moje pro razočaranje..
Gdje su one suze koje sam plakala,
one ulice gdje sam skakala,
ona klupa gdje sam se s njim ljubila,
onaj zid gdje sam se uvjek skrivala...
ono mjesto gdje sam postala skoro zaboravljena,
tamo gdje sam odrasla...
sad daleko...u kaštelima.
Samo one koje su te voljele
znaju kako je teško bez tebe...
evo opet, nakon toliko vremena
oči su mi pune suza.
I baš kad sam mislila
da sam te preboljela,
od bola sam zaplakala.
evo opet, kiša mi iz očiju lije,
nitko ne zna kako teško mi je.
Znam da nema načina
da ti se svidim,
ali te ipak volim,
ali se ipak za pogled tvoj molim.
Evo opet, da živim normalno nema nade,
netko mi sve one prekrasne snove krade.
Zaboravljam da sam živa,
da za to što sam ovakva nisam ja kriva.
Evo opet, ponavljam te dvije riječi,
evo opet suze mi počinju teći.
Nikog u pomoć nema,
tako sam sama,
u duši mi se oluja sprema,
pred očima mi tama.
Ne želim se od tebe udaljiti,
odavde poć.
Ali ipak moram,
jer nedostaje mi snaga
da pobijedim ovog u sebi vraga,
vraga što te želi i vili,
vraga koji i ne sluti
kako me sve ovo boli.
Doveo si me do samog kraja svijeta,
u svemir sam letjela s tobom
i bila sam dio sjajnih zvijezda!
Ali tamo si me ostavio,
sama da budem..
I vratit se po mene si zaboravio..
Otišao si tiho sa stubama od oblaka,
nekim putem kojim moja noga nije kročila.
Za mene nije dovoljna bila
zemlja tvojih snova, tvojih želja!
Ipak htjela sam da mi pokažeš
da sam samo zrno u polju pšenice
i da za mene nisu građene
te tvoje tvrđe i avlije!
Jer u tvom životu ja sam
kamenje od koje se tvoja noga u ljutnji spotiče!
Tužna sam jutrom
kad se budim,
jer ja se vračam,
ti ostaješ,
ja mirujem tvoj odlazak odjekuje.
Suzam se umivam
dok ti odmahujem,
slomljenim željama,
tijelo razbuđujem.
Tužna sam jutrom
kad se budim.
Oko sebe miris tebe osjećam,
a već jasno rasuđujem
pa me duša zaboli,
srce mi se prepolovi
jer te nema da se sa mnom
probudiš.
Želim te sanjati, želim sanjati tvoje dodire, poljupce, uzdahe i riječi. Tvoju kosu, tvoje oči, tvoja usta, tvoj osmijeh, tvoj parfem, sve tvoje želim da bude moje, želim biti jedno s tobom, jedno tijelo, jedna duša, jedno srce. Volim kad me pogledaš i nasmiješ se, i tako si sladak, i najljepše je, gledati te neprestano, gledati te u oči, u pogled koji mi prodire u dušu, koji mi trga srce, koji mi razara misli, i ponavlja riječi, riječi koje onda stalno kruže u meni, i nikad ne prestaju: volim te, volim te.. Prolaziš mi žilama i ulaziš u ruke koje te diraju, ulaziš u usne koje te ljube, ulaziš u srce koje osjetiš kako kuca, ispunjena tobom, ispunjena tvojom ljubavlju ne želim otići, ne želim da mi bude hladno, ne želim da se pomakne kazaljka na satu, želim da taj trenutak traje vječno, neprekidno, taj trenutak koji gori i divlja u meni, koji čini sve drugo nevažnim, nebitnim, koja te voli, koja te gleda i ne želi stati i otići jer ti si centar njenih želja, njene mašte, njenih snova i njenih nadanja...
Danas sam umrla...
Izlila se i zadnja kap isprekidane duše
Raspršila se po sitnom pijesku
I nestala u vrućini
Sve patnje sada grizu
Crvi pod zemljom
Olakšavaju mi bol
Sve su više siti, sve više nestajem
Gledam radosno izdaleka
Sve koje su krivi
Kako lijepo sada plaču
Svakom suzom sve sam sretnija
I lebdim, divno je
Padaju redom i mržnja i tuga
Zbogom prijatelji
Nađite neku drugu
Ali ne mogu ga odbaciti
Samo on je ostao sam
On koji je ležao pod bremenom drugog smeća
Sada na površini vlada spokojem mrtve tuge..
|
