jedan od mnogih...trag u beskraju...

*you cannot kill what you did not create*

jedna me cura inspirirala svojim tekstom o krugu...onom savršenom...onom koji nas iritira...pa zašto...stalno se natječemo, želimo biti savršeni, želimo da nam život bude savršen, da drugi budu savršeni, okruženi smo savršenstvom, mi gubitnici smo sa strane i gledamo kak se svijet vrti u krug, a mi mu se ne možemo pridružit, ili jednostavno ne želimo!
i tako prekinula ja danas s dečkom....još uvijek nisam spremna govorit o tome.... možda za par dana, godina, stoljeća...al osjećam se dobro, što me iznenadilo, a možda je ovo samo prvotni šok. jer kad na srcu pukne jedan šav za njim krenu odmah druga dva, za čas posla slomiti me znaš. i znaš sad nakon svih onih izgovorenih riječi, želim te opet pokraj sebe, gotovo je oči su mi izgubile nevinost...još uvijek te volim, iako ne smijem, navučena sam na tebe, odavno...
Trebaš mi, nedostaješ mi. Kroz misli mi prolaze dobra stara vremena kada smo stalno bili skupa, bili uzbuđeni prije svakog susreta, i onda se napokon stapali u jedno.Taj čin, ti trenuci strasti. Tek sam s tobom prvi put spoznala pravo značenje fraze: "kad dvoje postane jedno!"
Poslije tebe su došli su mnogi drugi, uzbudljiviji, strastveniji. Vodili su me u imaginarni svijet, u svijet gdje nema problema, samo nas dvoje. Više nikad ti se nisam vratila.
Shvatila sam da mi nisi dovoljan. Bio si samo prva stepenica, prvi u nizu, odskočnica ka uspjehu. Sada kada sam izgubila i tebe i ostale, pitam se zašto se baš samo tebe sjećam?
Nalazim se u bijeloj sobi, samo ja i jadni bolnički krevet.Ja i moja sjećanja.
Trebaš mi barem nakratko. Vruće mi je. Tresem se. U daljini vidim neku točkicu. Svijetlost.
Šta bih sada dala za samo malo tebe, mog slatkog šećera za vene?Sve, odnosno ništa! Kako patetično. Više ti nemam ni šta ponuditi. U tebi sam imala i oca i brata i prijatelja i dečka i ljubavnika, a sada imam samo sjećanja. A ti...ti ćeš ih imati mnogo sličnih meni. Da ih upozorim?! Neću! Nek sami vide i osjete....


....dao si mi razlog
dao si mi smisao
ožiljke sa moga srca si izbrisao
vjeru u ljubav si mi vrati
bolje od ikog si me shvatio...

Kurve

Stvari se polako vraćaju na mjesto.
Ovako nešto se ne događa često,
premda,
priznajem ponekad pretjeram
i nekud otplovim sam.

I tad, slike izblijede sve.
I tad, zatvaram se u sebe.
I tad, nisi mi potrebna.

Kazaljke i dalje krugove crtaju.
Umjesto zvijezda kišne kapi na grad padaju.
Prazno mjesto u mom krevetu sjeća me;
Bila si tu...

Tko zna, kuda si otišla?
Tko zna, zbog čega se ne vraćaš?
Tko zna, sve piše u zvijezdama...

Još jučer poljupcima mi smo se borili,
i dodirom smo jedno drugom tajne otkrivali.
Što se dogodilo?
Gdje je ta kap što je prelila čašu,
što te natjerala da odneseš

Sve što sam volio,
a tebe sam volio...
Sve što sam sanjao,
a tebe sam sanjao...
Ma, zar sam pogriješio
što sam se smijao,
kad su mi govorili
da sve su žene kurve
kad bi zauvjek
zaspao ovaj grad.
Kao u bajci,
prekriven trnjem i travama.
Sve dok se ti ne vratiš,
a vratit ćeš se znam...
I sve dok tvoja ruka ne dotakne moj dlan.

Dok me ne zagrliš,
dok me ne poljubiš
dok me ne zagrije tvoj dah...

Daleka obala