KOCKANJE SA SUDBINOM
Baš sam sad naškrabala neku priču! Inače sam to prije radila često, ali mi u zadnje vrijeme ponestaje inspiracije. Evo sad mi je naletio takav trenutak pa me zanimaju mišljenja o tome kako je ispalo...
Lara je stajala ispred napuštene zgrade i nestrpljivo gledala u sat. Pitala se kako se mogla i ponadati da će doći... Pa ipak prošlo je jako puno vremena, sigurno je se više nije ni sjećao. A i sama je bila kriva za sve, osjećala je to. Možda se nije trebala igrati sudbinom... Sjela je na neki kamen i prisjećala se svega. Imali su tad samo 13 godina. Ona je bila nježna i sitna, duge kovrčave kose, a on, Robert, samouvjeren, crn dečko. Još su mu tad predviđali da će biti pravi mačo kad odraste. No, njih nije bilo nimalo briga za predrasude. Zaljubili su se bez obzira na razlike među njima i iako su bili tako mladi znali su da su se zapleli u ljubavnu priču koja će trajati zauvijek. Ljudi su se čudili tome koliko su vremena mogli provesti zajedno. Ona sa crvenom ružom u kosi, a on visoko podignute glave, uvijek su hodali zajedno zagrljeni. Izgledali su različito kao noć i dan a ipak pristajali su dobro kao mjesec i zvijezde. I ta zgrada kraj koje je sjedila, bila je mjesto koje je čuvalo toliko predivnih uspomena. Tamo su često provodili vrijeme, komentirali su prolaznike, zezali su se, smijali... Na tom istom mjestu pripremila mu je romantičnu večeru za rođendan. Dobro, ako se zagorjeli omlet može nazvati romantičnim. Usprkos tome, njemu je to značilo više od ičega, više od svih vrijednih poklona koje je dobio od bogatih rođaka. I tko zna koliko bi trajala ta idila, možda i zauvijek, da Larini roditelji nisu jedne večeri hladnokrvno objavili da se sele jer je njezin otac dobio posao u drugom gradu. Roditeljima je ta njihova ljubav bila nešto neozbiljno dok se Lari i Robertu cijeli svijet srušio. Tih dana nije postojalo ništa što bi utješilo Laru, ništa što bi je navelo na to da bar na trenutak prestane plakati. Robert je isto bio jako tužan, ali malo mirniji. Govorio je da taj njezin odlazak ne znači ujedno i rastanak, da će se često čuti telefonom a kad stignu normalno i posjećivati. Lara je bila sasvim drugačiji tip osobe. Nadahnuta tisućama pročitanih ljubavnih romana, vjerovala je u sudbinu, u to da će ako su jedno drugom suđeni ipak na kraju biti zajedno. I tad je rekla nešto zbog čega se kasnije, kad je bila malo zrelija nerijetko kajala. Rekla mu je da se za točno 5 godina od tog datuma, sata i minute nađu ispred one njihove zgrade. Tvrdila je da će tako najbolje ispitati je li njihova ljubav stvarno jaka kako su i mislili. Rekla je da joj se ne javlja i da ne želi postojanje bilo kakve komunikacije između njih za to vrijeme. A onda se jednostavno okrenula i otišla svojim putem. Robert je zbunjeno gledao za njom, nadao se da će se okrenuti i reći da se šali, ali nije to učinila. Od tada se više nisu vidjeli. Lara je u međuvremenu završila srednju školu i bila u pripremama za upis na fakultet. Što se tiče ljubavi, nikad nije zaboravila Roberta. Imala je par dečkiju, ali sve je to završavalo jednako kako je i počinjalo – na brzinu. Nije se našao niko dostojan da zamijeni mjesto koje je u njenom srcu imao Robert. Jedva je čekala da prođe to prokleto vrijeme koje je stajalo između njih. Kako se samo kajala što se ponijela tako djetinjasto! Ali tad je i bila samo to – DIJETE! Sada je bila već ozbiljna 18-godišnjakinja koja je čekala ljubav svog života da joj krene u zagrljaj. Osjećala se kao da je i sama junakinja nekog ljubavnog romana. Ali opet, iako je bila optimist, znala je da su šanse da se Robert pojavi tamo jako male. Mislila je kako je sigurno izgradio novi život koji mu ne dopušta odvajanje vremena za njezine djetinjaste ispade. Čekala je još neko vrijeme, ali kako je padao mrak i već je bilo zahladilo, odlučila je poći. Nije mogla, a nije se ni trudila zadržati suze. Putem je vidjela ogromnu gomilu ljudi. Srce joj je zadrhtalo i osjetila je neopisivu potrebu da se približi toj gomili. Polako je odgurivala sve osobe koje su joj se našle na putu sve dok nije došla do dečka koji je ležao na sred ceste. Kraj njega je stajao auto udubljen od udarca. Da, bio je to Robert! Kleknula je pred njega, a njegove su se zelene oči na trenutak otvorile. Tek je tada shvatila d amu je iz ruke ispala crvena ruža i završila u lokvi krvi koja ga je okruživala. I tada je progovorio : „A samo sam je još jednom htio vidjeti u tvojoj kosi...“ Brzo ju je podigla i stavila u kosu kao još davno kad je bila klinka. Poklonio joj je jedan veliki osmijeh i na trenutak je sve bilo kao prije. Ali samo na trenutak... Nedugo zatim, zauvijek je zatvorio svoje zelene oči. Dok mu je držala ruku u svojoj, Lara je osjetila kako mu je duša napustila ovaj svijet. Tad je osjetila najveću bol u životu. Sudbina s kojom se igrala ovaj ju je put nadigrala. Ostavila joj je samo grižnju savjesti koja će je još dugo proganjati...
I eto to je to. Prije sam uvijek pisala priče sa sretnim krajem ali sad sam odlučila napraviti neku promjenu. Ne može uvijek sve završiti sretno!