Nitko na kugli ovoj lijepoj, maloj i plavoj, nitko ne može niti pojmiti niti zamisliti ( pa čak niti na približan način) ono što vi mislite, ono o čemu vi razmišljate ono što osjećate. Nitko. I koliko se god trudili da objasnite ono što osjećate/razmišljate i zamišljate, vrlo vjerojatno ćete se samo i još više ukopati u blato. I onda ide u nedogled.
Situacija u mom životu, tragična, i nagla me natjerala da ovo osvjestim i eto napišem. Ponadao sam se da bi me moji prijatelji mogli razumjeti kada sam im pokušao objasniti što osjećam no naišao sam na par linija odbrane. Ili su me osudili jer vjerojatno ne žele/ne mogu niti zamisliti što bi oni osjećali u takvim situacijama, ( boje se okoline možda) Ili su se pretvoriti trenutačno u vrhunske psihijatre koji su popili svu pamet ovog svijeta pročitavši jedan članak slične tematike na nekon od online portala.
I onda shvatiš da je zaludu iti pokušati pokazati, prenijeti, prepričati, ono što sam osjećaš.
Pada u vodu
I ostaje u tvojim mislima.
Možda je tako i najbolje, jer zaparavo mislima i jest mjesto tamo gdje nastaju, nigdje drugdje.