Nakon što je izustio tu rečenicu ispred ogledala imao je osjećaj kao da se podijelo u dva nova JA. Jedan ja je tvrdoglavo ponavljao da je voli, i u tome nije bilo za to "ja" ništa sporno. No drugo "ja" je bilo drugačije, tražilo je da razmislim, tražilo je da sagledam. Zašto i ne bi to tražilo kada je znalo što je ta ljubav donijela. Reći da je znao svaku stanicu njezina tijela bilo bi malo pretjerano, ali znao ju je jako dobro. I čitao ju je isto tako jako dobro. I ona mu je to x puta i ponovila. Uložio je mnogo truda, vremena, uložio je mnogo sebe da bi to tek tako olako napustio. No isto tako je znao, da je njezin temperament tempirana bomba. Taj temeperament je nešto što ga je prizivalo njoj, jer kada taj isti temperament ne bi eksplodirao bio je tako zavodnički, tako divlji, tako jak, stastven, to je ono što ga je tako jako privlačio. Nije volio žene koju su mlake, hladne, smirene. Koje su kao sjene koje su žive. Ne, to nikada nije volio, niti će voljeti. I zato je njezin temperament bio tako očaravajući. Isto tako je znao kako reagira, kako će reagirati ili što će odraditi kada se nešto dogodi. Rekli bi , izvana da je predvidljiva, ali nije, sjetite se tempirane bombe. Ili kako znanstvenici kažu: nije pitanje hoće li biti potresa, nego kada će biti, jer će ga biti svakako. Tako je i kod nje, nije pitanje hoće li bomba eksplodirati, jer hoće, nego hoće li sada ili za par minuta ili sati. Volio je njezinu sentimentalnu stranu ( o , da, imala je tu stranu jako izraženu, naravno tek onda kada bi vam dopustila da tu istu stranu vidite) Dakle kako se da pročitati, imala je dobrih strana, imala je loših strana, kao svi mi. Ni ja nisam bez pogreške. Ali opet ono moje drugo "ja" sa početka priče me pitalo: što voliš kod nje: voliš li nju, ili voliš njezine postupke. Voliš li kako te gleda, kako pričate, njezinu inteligenciju? Sve su to djelovi nje, sve su to njezini komadići. Ako voliš, voli do kraja, voli sve njezino, voli je cijelu. A tu ljubavi pada, jer jednostavno nisam dovoljno jak i snažan. niti imam dovoljno želje ili moći da se borim sa temperamentom. Poznavajući ga ne znam, da li će ga itko i imati. Odgovor leži u činjenici da će ona sa drugim muškarcem biti drugačija, da on može neće vidjeti ovo što sam ja imao prilike upoznati, da će biti i sa njime imati totalno drugačiji odnos. I da će ona, kao i ona sa njim biti neke druge bitke. Dijelom slične našima, ali dijelom drugačije.
I stoga, ma kako je volio, moram je pustiti, jer sebe kočim, a nju ne mogu imati, jer nju nikada nisam imao niti ću je imati. Nikoga nemamo, nikoga ne posjedujemo: možemo samo "imati" nekoga ukoliko taj netko dopusti da ga imamo, a onda ćemo i mi dopustiti da on "ima " nas, onako dobrovoljno, fluidno, jednostavno. Posjedovanje nije ljubav, posjedovanje djelova pogotovu nije ljubav. Stoga, volim, volit ću je, ali neću patiti, jer toliko dobroga nosi u svom srcu da nemam za čime plakati. Mogu biti samo sretan što mi je život pokazao, da postoje osobe, koje imaju predivno srce. A to je već poseban poklon :)