U jednom gradu živjeli su sami otac i njegova kćer. Život ih nije mazio, preživljavali su, a usto je pri porodu kćer ostala bez majke, kako je otac ostao bez žene. Ocu je to teško palo, no bez razmišljanja prihvatio se odgoja kćeri i davao joj svu ljubav. Odgajao ju je da bude iskrena i poštena, dvije vrline koje je smatrao ključnim. Godine su prolazile i kćer je rasla, pretvorila se u prekrasnu curu, a ocu je srce bilo veliko: svi su je hvalili, njegovu kćer koju je on sam odgojio. Kćer je polako ušla u pubertet i od mirne djevojke postala je cura koju sam otac nije prepoznavao. Znao je da teške riječi upućene njemu ona ne misli, ali mu se srce slamalo jer ih je bilo teško čuti. Dani su prolazili u svađama i dernjavi, sve ga je više ubijalo to stanje, i znao je da mora pronaći put, način kako srediti situaciju. I znao je da mora dati još više, više nego je ikada mislio da može dati. No više nije bio mlad, godine su ga lagano pritiskale, taj zadatak mu se činio skoro pa nemogućim. Vraćajući se sa posla, stane kraj obližnjeg dućana darovima i kupi praznu kutijicu za poklon. Prodavačicu je zamolio da kutijicu zamota najljepše što zna. Čim je otvorio vrata kćer ga je dočekala sa salvom riječi. A on ju je mirno pogledao, pokazao joj kutijicu i rekao: kćeri ovo sam kupio tebi, ali ti to neću dati. Postavit ću je na vidno mjesto, a ti ćeš je morati uzeti. Da to ne bi bilo tako lako kutijica će biti taman na toliko visokom mjestu da si ti ipak manja od nje. Kćer ga je pogledala u čudu i zapitala se kakva je to priča i kakve su to gluposti, no prelijepo zapakirana kutijica u kojoj je bio nepoznati dar je bio pretežak izazov za nju. Otac je postavio kutiju i rekao: kćeri, kada je dohvatiš slobodno je otvori i sve što je u njoj je tvoje. Kćer je brzo prišla mjestu gdje je kutija i shvatila je da je kutija samo par centimetara viša od nje sa ispruženom rukom. Samo par centimetara, tu je nadohvat, a opet nedostižna. Nakon par minuta uzaludnog mučenja, okrenula se ocu i rekla da želi kutijicu jer joj je dosta okrutnog poigravanja. Otac je rekao: ne kćeri, za neke stvari se trebaš potruditi, trebaš dati sve od sebe, a onda kada si mišljenja da si dala sve od sebe, daj još malo. Čovjek puca baš u trenutku kada mu je stvar nadohvat ruke, a on je dao sve od sebe. No, je li to istinski sve, da li čovjek može dati još to zna samo on sam. Prvu večer nakon mnogih dana kćer nije vikala na oca, nego je razmišljala o njegovim riječima. Zašto i kako, brojna pitanja su joj se motala po glavi. Gledala je kutijicu, u sjajnom papiru, i pitala se što je u njoj, zašto je otac povukao takav potez. Mnogo pitanja, a jako malo odgovora. Zaspala je i sanjala da je dohvatila kutijicu i otvorila je, a u njoj je bila prekrasna ogrlica kakvu je oduvijek potajno željela. Dane iza toga je provodila smišljajući načine kako da dođe do kutijice, no kutijica je uvijek bila taman, ali dovoljno predaleko. Jedno jutro, nije mogla spavati i digla se prije oca. Sjela je u kuhinju i zagrijala svoje omiljeno čokoladno mlijeko, gledajući kutijicu pila ga je i razmišljala. Onda se zapitala, da li je usitinu dala sve od sebe da dohvati kutijicu. Činilo se da je, ali opet nešto joj govorilo da može još. Došla je do mjesta gdje je kutijica, podigla se na prste, ispružila ruku i zatvorila oči. Još jednom, pokušala je ono što je pokušavala nebrojni broj puta. Otac se prenio iz sna i otišao do kuhinje. I ugledao kćer koja je stajala do kutijice, kako je posegnula sa rukom. Vidio je, znao je da će ovaj put uspjeti. Kćer je dala sve od sebe i osjetila je veselje i radost kada je shvatila da njezini prsti dotiču kutijicu. U njoj se javio i strah da je zapravo došla do kraja i da neće uspjeti, sada kada je najbliža cilju. Ustrajala je i uspjela je. Uhvatila je kutijicu, naglo se spustila, zamalo joj kutijica ispala. Njenoj sreći nije bilo kraja, okrenula se i ugledala oca kako plače. Sve je znala, i znala je da to nisu suze boli i tuge nego suze veselja. Bacila mu se u zagrljaj, no otac je bio svjestan da ga čeka još jedno znanje koje mora prenijeti kćeri kada otvori kutiju i shvati da je prazna. Kćer je pažljivo sjela za stol i počela otvarati davno spakirani dar. Skinula je sjajni papir i ostala je prekrasna kutija. Otvorila je kutiju polako, željela je uživati u svakoj sekundi. No kada je postala svjesna da je kutijica prazna, zastala je. Nije bila niti tužna niti sretna. Znala je da je pouka negdje u blizini jer inače otac ne bi kupio praznu kutiju. Otac je sjeo kraj nje i mirovao je. Nije želio omesti kćer u razmišljanju. Kćer je bila zbunjena, prvo je dosegla ono što je samo jučer smatrala nedostižnim, a zatim ju je pokopalo razočaranje. Ali sve je to moralo imati nekog smisla.

I imalo je, nakon samo par sekundi shvatila je cijelu poantu. Otac joj je dao znanje koje je eto mogla upotrijebiti već sada. Kutija u cijeloj priči nije bila bitna. Bilo je bitno da nauči da su i nedostižne stvari dostižne, i da kada čovjek da sve od sebe može dati još malo. A baš na "tome malo" ljudi zapnu i mnogo stvari ostane nenapravljeno, a mnogo duša ostane nesretno. Jer nisu vjerovali da to mogu ili nisu bili svjesni toga. A blizina cilja koja je ujedno bila ogromna udaljenost ih je sputavala u tome, naučeno znanje im je govorilo da je to nemoguće. Zagrlila je oca i zahvalila se na najljepšem poklonu kojoj je mogao dati.

Ovaj vikend sam posjetio Umag. I samo mi jedna stvar nije jasna: što je zapravo ljepše, put do Umaga ili ovaj maleni gradić. Stoga prosudite sami...

A sada slijede tri panorame sa Paga. Klikom na manju učitat će se veća slika.

Kako to uvijek biva Mjesec je izašao kao pobjednik :)


Naš stari znanac Jupiter i njegovi sateliti...

Već dugo vremena sam sam. Nigdje duše koja bi se uklapala, nekoga tko bi popunio onu prazninu u ravnoteži kojoj težimo cijeli život. Prolazio sam neki dan kraj mora i pitao se zašto sam sam. Čemu to? I zašto me to tako pritiska. I samoća ima svoje pozitivne strane, barem tako kažu. A pozitivnih strana sve manje ili ih ja sve manje zamjećujem, a možda, samo možda sam ih sve i potrošio. I ostala samoća bez prednosti. Polovica bez ravnoteže. A polovica bez ravnoteže i nema nekog velikog smisla. Dakle ostali smo na početku: imam samoću i imam sebe i osjećaj nezadovoljstva. Čini mi se da je to dobitna kombinacija za loše raspoloženje.
Razmišljajući o svemu postavio sam prvo pitanje samom sebi, nisam li ja previše izbirljiv. Odgovor je bio negativan .Fizički izgled mi ne znači toliko da bih birao, a i sam nisam neki ljepotan. Svakako ne spadam u klasu Apolona. Dakle tu mogućnost smo odbacili. Možda je moj karakter kriv samoći. Nastojim živjeti pravedno i pošteno i mada me to par puta u životu jako puno koštalo, idem dalje istim putem. Dakle i to ne bi trebao, a mislim i da nije razlog. Što mi onda ostaje? Da li je današnje vrijeme jednostavno takvo da se ljubav nalazi istinski kada je najmanje trebamo ili kada smo već digli ruke od nje i potrazi za njom dali zadnju šansu? Da li i ja trebam napraviti taj zadnji korak. Ne znam. Na to pitanje odgovora nemam. Ljeto je, prije neki dan sam bio na autobusnoj stanici i gledao parove kako se ljube. Izgledali su tako zaljubljeno, tako moćno u odnosu na mene samog. Zašto i ja ne ljubim.
Ova priča je postala pretamna, mada mene ne drže tako tamni osjećaji ili manjak istih. Samo je takvo vrijeme. Kada bi rekao da sam sam , lagao bih, ali opet nisam sa nikim. Teško je to opisati, a opet tako je jednostavno. I da se vratim moru: ljubav je kao more: čas je uzavrela poput morske pjene i vala koji se lomi, a čas tiha i plaha poput bonace. I dan za danom mogu donijeti lica ljubavi koja se mijenjaju: sve ovisi ne o moru, nego o vjetru i Suncu.
Sutra sunce opet izlazi na istoku, dan je kraći oko dvije i pol minute, a more je mirno. Dolazi li val ljubavi iz daljine? Ili će i sutra biti bonaca, a čekanje će se odužiti na nekoj drugoj obali i nekom drugom vremenu.
Samo čekati i čekati...

Nema se mnogo toga za reći, stoga neka vam fotografije dočaraju atmosferu koja je vladala na Rivi.


Ovo je jedan čudan lik koji plaši malenu djecu. No zna uplašiti i starije. Opet primjećeno je da se voli grliti sa mladim curama, a možete ga svaku večer oko 22 sata naći pri početku Marmontove ulice...