Odlučio sam dan posvetiti suzama. Napustiti svoju logiku života, otvoriti svoje srce samom sebi i plakati ako je potrebno. Jedini je problem kako to napraviti. Ali dosjetio sam se načina. Par sati puta i na poznatom sam mjestu. Par poziva i nalazim se u sobi.
Malena i hladna, točno onakva kada sam prvi put bio u toj sobi sa njom. Isti miris sobe. Nedostaje miris nje. Soba je hladna, a meni se čini još hladnijom. Soba je pusta, a meni se čini prazna, i još praznija. Goli zidovi omeđuju prostor ljubavi koja je nekada postojala. Ostali su samo zidovi.
Ovaj trenutak zavrjeđuje poštivanje. I tišinu.
Prilazim plahti. Možda je baš ta plahta, ona plahta koja nas je pokrivala dok smo vodili ljubav. Sada je plahta hladna na dodir. Nema njezinog mirisa. Samo plahta. I jedna suza koja svojom toplinom ne može zamijeniti nju. No pala je na plahtu i nestala. Baš kao i ljubav. Za koji minut neću ni znati mjesto gdje je suza pala.
Idem dalje.
Gledam stol i stolice. Prazne. Ona je znala tu ispružiti svoje noge, zapaliti cigaretu i piti nesicu. Stol je prazan i čist.
Dosta mi je ove praznine, izlazim vani na zrak, idem polako do našeg mjesta, našeg kafića, ulazim i sjedam na naše mjesto. Sam. Vadim sunčane naočale i stavljam ih na oči.
Da prikriju suze.
Suze ne mogu vratiti nju niti njezinu ljubav. Nije to ni potrebno.
Suze postoje da bi se isplakale i da bi krenuli dalje. Sa iskustvom više i sa komadićem srca koje više nije sa nama.
Kafić mi više nije onako drag, mada je pun ljudi, prazan je.

Nje nema.

Izlazim vani i okrećem lice suncu i vjetru. I suze naviru, a sam sebe tješim da su suze radi vjetra.

Do sljedećeg susreta ljubavi.