Evo, bio i vratio se, i nije mi žao. Mada sam umoran do bola ipak je i ovaj put potvrđena stara izreka: umor prolazi, a uspomene ostaju.

Da skratim priču navedeni vrh se nalazi na Biokovu, a Bikovo je poviše Makarske. Dakle red je da blog započnem sa kojom slikom Makarske. Zatim je slijedio uspon cestom koja prolazi kroz Park prirode Biokovo. Malo toga mogu reći osim da je pogled sa polazišta na uspon prema vrhu predivan. Vidio se Brač,Makarska, a i drugi otoci. Još da je bilo malo mirnije i da bura nije digla izmaglicu pogled bi bio veličanstven. Uspon je trajao 2 i pol sata. Nagrada je vidikovac koji se pruža sa navedenog vrha. Sa jedne strane pogled se poteže do Pelješca, a sa druge strane ponosito stoji repetitor na najvišem vrhu Biokova, Sv.Juri. Kako sam sam sebi obećao da ću ovaj put praviti drukčije slike, uspio sam napraviti dvije predivne panorame. Nažalost, panorame su ogromne da bi ih stavio u prirodnoj veličini, pa sam ih smanjio, a koga zanima, može kliknuti na panoramu i dobiti malo veću rezoluciju na raspolaganju.

Sve u svemu izuzetno mi je drago što sam bio na ovom vrhu Biokova. A vama želim da uživate u fotkama :)

Teško je to, jako teško. Samo nebo je u zadnje vrijeme poslalo ljude koji mi to govore. A ja kao pravi ovan (često za sebe kažem ovca) ne želim slušati. Zašto bi moralo biti po njihovom ,a ne biti po mom. Što su oni popili pamet svijeta, a ne ja.

Želim biti ja. Želim biti svoj, ne želim slušati i raditi jer je rekao netko drugi, ili je nekom drugom tako bilo bolje, jer je to napravio. Dakle hoću biti svoj.

E sada kada smo to sredili idemo korak dalje. Zašto se ljudi skrivaju iza kaputa svoje ličnosti? Čemu šešir koji je nataknut do kraja, čemu crne velike naočale, čemu kaput sa visokim okovratnikom? Čemu? Zašto, da bi se gubilo vrijeme u otkrivanju toga, što je ili tko je ispod maske?

Ma čemu uopće maske? Čemu? Zašto smo se sakrili i bježimo. Čemu? Što smo onda glavni?

Otkrivamo zrno po zrno sebe, nadajući se u mislima da nismo otkrili sve.

Danas sam šetao po svom gradu, ja sa svojim mislima. Bile su mi idealan par. Razmišljao sam i nevezano mi je pala na pamet ideja, misao: pazi što želiš, moglo bi ti se to i ostvariti. Sa druge strane, kažu: čovjek može sve, samo i isključivo kada to istinski želi.

Savršeno…

Gledam veliku zgradu i znam da je ne mogu ponijeti kući i strpati u džep. Ne mogu. Ja sam ipak maleni čovjek. I onda razmišljam: trebam li se uplašiti te ideje i ne misliti, ili bi se ta ideja mogla ostvariti. Samo mi nije jasno kada.

Uhvaćen sam u ovom svijetu. Živim u njemu. U njemu su i druge osobe. Žive kraj mene, sa mnom, oko mene. Upoznajemo prijatelje iz dana u dan, neke gubimo, neki odlaze, neki nestaju, Upoznajemo nove. Širimo poznanstva oko sebe jer ne želimo vječno biti onakvim kakvima smo rođeni: a rođeni smo kao jedinka. Sami. Bez obzira na brdo ljubavi i pažnje oko nas: tražimo drugu polovicu.

Sad želim nešto i ne znam trebam li se toga bojati ili to misliti još jače kako bi mi se baš to ostvarilo.

Ali jedno znam: ne bojim se i ne činim ništa loše pritom. Život ide. I ja sa njim.