Izašao sam vani iz svoje zgrade. Južna strana, sunce, nema vjetra. I taj miris. Vratilo me u prošlost, kojih dvadesetak godina. Sjećam se kao da je bilo jučer, a ne tako davno. Miris srdele, dim, gradele na balkonu. On se smijao, veselio se, pričao sa mnom. Ona je stajala kraj mene i nešto veselo pričala. Ja sam morao naučiti pjesmicu napamet i ponavljao sam je bezbroj puta. Znao sam da je tako najlakše naučim, ali da je svakako trebam još jednom ponoviti prije spavanja. Sunce više nije bilo ljetno, više jesensko, ali je dan bio prekrasan. Pitao sam ga gluposti, stvari koje nisam razumio, a on mi je uvijek i sa strpljenjem odgovarao. Uvijek i započinjao raspravu, jer je želio znati da li ja to razumijem ili samo klimam sa glavom. Stalo mu je da ja nešto naučim. Strpljiv, korak po korak, učio me svemu, kako je znao, kako je umio, kako je osjetio da je najbolje. Ljubav je bila velika u njemu. A miris me podsjetio na sve to. Vratio sam se u sadašnjost. Miris je otišao, odnio ga vjetar, ostao sam ja sam, na južnoj strani svoje zgrade. Dvadesetak godina stariji. Zgrade su na istom mjestu kao i Sunce. Krenuo sam dalje, krenuo prema današnjem cilju. A sa sjetom sam se sjetio kako je to nekada bilo. I danas je slično, i on je i dalje tu, kraj mene. I ona je tu kraj mene. I voli me kako me i on voli. Vole me. No vole me ljubavlju koja nema godina, granica, stega. I mada mi se ponekad čini da se ljubav istrošila, mada mi se ne čini da je onakva kakva je nekada bila, znam da to nije istina. Privid, kao i dim, dođe, prisjeti te i otiđe....