Znam Vincija odavno. Prvi put sam sa njim otišao u planinu 1996 i odatada više ili manje idem evo godinama (iskreno zadnjih godina jako rijetko, ali eto). I kaže meni Vinci, slušaj, znaš mogli bi ovaj vikend na Kozjak. Prisjetio se ja ranijih uspona i kažem, zašto ne (nisu mi ostali u nekom lošem sjećanju). I krene Vinci.A zaboravio on da ja nisam u formi kao on, svaku sedmicu je na drugoj planini. Već nakon prvih 500 metara jedino sam mogao nazrijeti njegov rusak, tako da mi je glas bio jedina komunikacija sa njim. Sva sreća što je naletio na nekog starijeg čovjeka pa su se zapričali dok ih ja nisam dostigao.

Čičica koji je spasio stvar

Zatim, opet uspon, opet se samo njegov rusak nazire.

Tako je bilo cijelo vrijeme, mogao sam slobodno pričati sa njegovim rusakom

Cijelo vrijeme me pratio njegov oštri pogled i riječi: šta je, malo si odspava, ja te čekam već pola ure.

Ovaj pogled ne donosi ništa loše, sva sreća što je bio daleko

I na kraju, istinski, skoro sam mislio odustati na samo 200 metara od vrha. Kada sam ipak prikupio snage i kada sam došao na vrh, dočekalo me iznenađenje.

Kao i uvijek, dvjesto metara ispred mene, čeka me :)

Nema odmora, nema klope, nema predaha, nema ničega, jer mi kasnimo (naravno radi mene). I to kasnimo jako. Kreće se dalje, uops krivi put, povratak nazad i onda se opet konvertiramo u koze. Skok po skok sa stijene na stijenu. I nađosmo mi markaciju, kada pogled prema dolje, a ono provalija. Pitam ja Vincija, a gdje je ovdje staza? Odgovara on meni, pa ovdje je, samo polako, nema je: ionako se ne vidi. I opet stijena po stijena manje dokle nismo došli u borovu šumu, a tamo opet sve puno iglica, koljena se tresu, napor ogroman, sunce upeklo, ali mora se dalje. Na kraju, sve je prošlo ok. Evo mišići su super, malo sam izgorio po rukama, ali sve je to nebitno. Lijepo se kaže: umor prođe, a utisci ostaju. Živio digitalac.
Prijatelju, mada si me izmorio samo tako, nije mi žao niti jedne jedine sekunde!


Ona slika o kojoj sam ti pričao