Stara kora i list su se vječno prepirali. Kora je stalno govorila listu kako joj list ne pruža dovoljno pažnje, kako je zanemaruje, kako joj ne daje dovoljno vremena. List je pak govorio da vrijeme nikoga ne čeka, kako je to samo iluzija, kako će i list jednog dana postati star i zgrčen, pun bora. No kora ga nije slušala, pričala je i dalje svoju priču. Danas sam jedan svoj trenutak poklonio kori. Kora od toga nije bila ništa ljepša, manje zgužvana ili ljepše boje. Bila je ista, stara i zgužvana. A meni, meni se učinilo kako sam bar na jednom malom dijelu blago požutio. Jedva vidljivo, skoro pa da se i ne vidi. A ipak osjetio sam to. Sada imam vlastiti, mali žuti dokaz da vrijeme nikoga ne čeka, da je vrijeme surovo i da ide svojim tijekom. Nije ga briga za bilo što. Ono je samo sebi dovoljno. Zato prestanimo se boriti protiv te činjenice i prihvatimo je, kako smo prihvatili mnoge dosada. Tako će nam biti lakše, zar ne?