Krenuo je u potragu sa prvim zrakama Sunca. Znao je što traži, imao je jasnu viziju i čvrstu želju: imao je snage tražiti. Jedino nije znao koliko će provesti na putu, koliko će trebati dok ga sudbina ne donese do željenog mjesta. Kretao se danima, odmarao noćima, pitao razne putnike, razne mudrace, slušao savjete i davao odgovore, slijedio želje. Sebe je naoružao spokojem, mirom i željom. Više od toga mu nije ni trebalo. Hodao je mjesecima, godinama, nailazio na razna iskušenja, već mu se polako i vjera poljuljala, davno je izgubio optimizam kojeg je imao u početku. Više nije bio tako siguran što želi i što traži, kako to uopće izgleda. Znao je samo jedno: želio je doći kući. Prekinuo je svoju potragu, krenuo najkraćim putem kući. Na povratku došao je do obale mora. Divna pješčana plaža sa smaragdnim morem nagnala ga je da se malo odmori, da sjedne, da počine. Probudilo ga je isto ono sunce kojeg ga je probudilo i prvog dana njegove potrage. Sunce je bilo iste boje, iste topline koja mu je milovala obraze. Sve je bilo isto, a on je bio tako daleko od svog doma. Ili je to možda bio samo privid. Što je zapravo dom: mjesto gdje smo rođeni gdje smo proživjeli mnogo godina ili je dom mjesto gdje se i u kojem se osjećamo nesputani i sigurni. Čežnja ga je vukla kući, a more ga je nagovaralo da ostane. Pogledao je Sunce jer je ono jedino znalo odgovor. Poslušao je njegove zrake i krenuo novim putem. Bio je siguran: nije bio bitan dom: bitno je kretati se: ići dalje, učiti nove stvari, kreirati nove spoznaje, ne stajati na mjestu. Život nikoga ne čeka, život gazi. Jedini način da ne budemo zgaženi je da idemo istom brzinom kao i sunce, kao i život, da ne stanemo nego da se krećemo. Uvijek, pa makar i vrlo polagano.
Mokri pijesak je poprimio oblik njegove noge, prva stopa je ugažena, mnoge još slijede…

na konferenciji CUC-a (CARNetova konferencija posvećena korisnicima Interneta) koja se održala u prostorijama dubrovačkog Sveučilišta.

Mada je bilo samo 5 stupnjeva, uz ovako sunce ne može biti hladno...

Posljednji dan u mjesecu: ovaj mjesec mi je tako brzo prošao, proletio. Kao da nikada nije ni postojao. Dan je počeo sa suncem koje je već bilo umorno i nije mu se dalo sjati, pa je dan prepustilo magli. Od ovog dana ne mogu ništa niti očekivati, pomislih i krenuh put mora. Neobavezna šetnja da ubije vrijeme. Sjeo sam na svoju omiljenu klupicu i zagledao se u more. Dobro je, magla se ipak diže, bit će nešto od ovog dana. Pokret sam primijetio rubom oka. Nešto se micalo u mom vidnom polju, ali je uporno izbjegavalo moj direktan pogled. Kako se ništa nije micalo, zaboravio sam na to. Tama. Netko mi je prekrio oči: osjetio sam miris ženskog parfema. Pokošeno sjeno. Slatkast miris. Ne prejak, ali dovoljno jak da mi zaokupi pažnju. Opustio sam se i udisao parfem požudno. Ne znam zašto, ali oduvijek sam sanjao da mi se tako nešto dogodi. Uhvatio sam je blago za ruke i privukao je sebi: prihvatila je igru i uskoro sam osjetio njezino tijelo na mom vratu, osjetio sam ili sam možda ipak samo naslućivao njezinu toplinu, miris je mogao isto tako biti iluzija. Nisam želio prekinuti magiju, trenutak: želio sam trenutak produžiti u beskonačnost. Pustio sam joj ruke i okrenuo se, podigao i gledao je. Plavuša, ljepote koja bi po mnogima bila diskutabilna. No što je ljepota, o tome možemo raspravljati danima. Sada i ovaj tren, ona je meni ljepota. I nisam se htio niti želio boriti protiv toga. Jedan jedini korak me dijelio od nje. Prišao sam joj i poljubio je, strasno i bez puno razmišljanja. Uzvratila je istom mjerom. Poželio sam je jako i intenzivno. Poželio kako nisam odavno niti jednu ženu. Želju sam pretočio u poljupce koji su izmakli kontroli: svlačio sam je brzo, nisam više ništa želio niti čekao. Želio sam biti jedno biće, biti stopljen sa njom; biti jedno tijelo. Biti jedno. Gladan njezina tijela, onda gladna mog, opkoračila me. Sjedinili smo se brzo, želja je bila prejaka da bi bilo što odgađali. Trnci su mi prošli tijelom, nisam se prepoznao. Nisam znao za svoju dimenziju. Znao sam samo da postojim, da sam sretan i da je ona kraj mene. Drugo mi nije bilo bitno.
Trgao me zvuk, poziv sa strane.
Imam jednu malu tajnu i želim je podijeliti sa vama: ljubio sam maglu.

Znate li što riječ prijatelj znači? To je osoba kojoj vjerujemo, koju volimo i koju poštivamo. Iste osjećaje ta osoba gradi prema nama. I nema očekivanja i potrebe za dokazivanjem, uzvraćanjem. Prijatelji se ne dokazuju riječima, prijatelji riječi dokazivanja uopće ne izriču. Nepotrebne se. Prijatelj ti može biti osoba od ranog djetinjstva, kao i stranac kojeg ćeš sutra sresti na ulici. Prijatelji nemaju rok trajanja, ali imaju svo vrijeme koje ti trebaš. Oni vrijeme ne naplaćuju, jer svaki provedeni čas sa tobom i njima jako puno znači. Prijatelje ne trebamo viđati svaki dan, prijatelje nosimo u srcu: gdje su oni tu smo i mi. Prijatelji ti daju savjet, ali ne osuđuju tvoje odluke. Prijatelji komentiraju tvoj život, uče iz njega, služe se tvojim iskustvima da bi oni sutra živjeli bolje. Prijatelji se ljute na tebe, govore ti razne riječi, nekada čak i jako teške, ali ne radi toga što te ne vole, nego radi toga što ti žele pomoći, što ti žele ukazati na nešto.
I ponajviše od svega, nikada nemojte zaboraviti da su i prijatelji samo ljudi, da i oni imaju svoje loše trenutke i da vas baš tada trebaju. Odvojite trenutak za njih i prijateljstvo će biti bolje i sa više razumijevanja. Prijatelji su kao kapljica vode: sami za sebe su maleni i nezamjetni: skupa sa vama, sa svim ostalim ljudima koje vole i koji vole njih: prijatelji su kao slap.

Mislim da je vrlo nepristojno govoriti sa nekim ili o nekome, a da se pritom obje strane ne poznaju. Na mom blogu u zadnje vrijeme zamjećujem komentare koji nemaju čak niti potpisa. Postoji mogućnost da anonimnim komentatorima zabranim komentiranje,ali to ne želim. No želim da se dotične osobe odsad, pa ubuduće ostavljalju svoj potpis kako bih uopće znao pričam li sa jednom ili više anonimnih osoba. Oni koji se ne budu držali ovog vrlo jednostavnog pravila bit će obrisani. Hvala na razumijevanju.

su inače lijepe građevine: ovako velike, lukovi koji se vide na desetke kilometara. No kada se netko potrudi i osvijetli most preko noći ne štedeći svjetla, a opet ne napraviti to u nekom "kič" izdanju nastaju stvarno prekrasni prizori. Klik na sliku pokreće download slike u rezoluciji od 1280*960 piksela veličine 330 kB

Detalj sa gornje slike :)

Nemam običaj kopirati tuđe tekstove, ali ovaj me dočekao rano ujutro i ostao sam zatečen. Stoga. evo ga u cjelosti: odvojite minut za njega

Dva muškarca, obojica jako bolesni zajedno su ležali u bolnici. Jedan od njih je svaki dan imao mogućnost sjediti u svom krevetu zbog izdvajanja vode iz njegovih pluća. Njegov krevet je stajao uz jedini prozor u sobi. Drugi muškarac je morao stalno ležati na leđima. Brzo su se upoznali i razgovarali po cijele dane. Pričali su o svojim obiteljima, svojim domovima, poslu, gdje su bili u vojsci, i gdje na odmoru. Svaki dan je muškarac koji je sjedio uz prozor opisivao drugome muškarcu stvari koje je vidio vani.
Muškarac na drugom krevetu je počeo živjeti za te jednosatne trenutke kada je njegov prijatelj sjedio i pričao o događanjima i bojama vanjskoga svijeta. Prozor je gledao na park uz jezero s labudovima.
Guske i labudovi su se igrali u vodi, a mala su djeca spuštali svoje male čamce u vodu.
Mladi parovi su zagrljeni šetali uz cvijeće svih boja. Veliko, staro i snažno drveće je uljepšavalo pokrajinu, a u daljini su se vidjela svjetla grada.
Kada je muškarac uz prozor detaljno objašnjavao sve to, njegov je prijatelj na drugom krevetu zatvorio oči te zamišljao sve te slikovite prizore.
Jednoga dana mu je muškarac uz prozor opisivao paradu, koja se kretala uz jezero. Bez obzira što njegov prijatelj nije čuo tu muziku, on ju je vidio u svom umu. Tako su prolazili dani i tjedni.
Jednoga jutra je jutranja sestra donijela vodu za umivanje i uz prozor pronašla tijelo muškarca koji je u snu mirno umro. Bila je tužna i pozvala je medicinsko osoblje koje je tijelo odnijelo van.
Odmah kada je to bilo moguće, drugi muškarac je zamolio da ga pomaknu uz prozor. Sestra mu je sa zadovoljstvom udovoljila, pobrinula se da se je udobno namjestio te ga ostavila samog.
Uz veliki napor podigao se polako na laktove kako bi po prvi puta ugledao vanjski svijet.
Konačno je imao priliku sam uživati u vanjskim ljepotama. Pogledao je kroz prozor i ugleda prazan zid. Muškarac je pitao sestru koji je to bio razlog da je pokojni prijatelj tako lijepo opisivao stvari u vanjskom svijetu. Sestra mu je rekla da je bio slijep i da nije mogao vidjeti zid koji je stajao ispred prozora. Reče: »A, možda je htio usrećiti vas?«

Epilog: Neizmjerna sreća leži u usrećivanju drugih, bez obzira na naše uvjete. Podijeljena tuga se raspolovi, a kada dijelimo sreću ona se podvoji. Ako se želiš osjećati bogatim tada prebroji stvari koje ne možeš kupiti novcima. -Danas je dar, zato se zove sadašnjost-.