Prijašnjih dana sve me je krenulo savršeno dobro. Poslije toga uvijek dođe loše ili lošije, gore ili još lošije. Upravo je krenulo loše. Svi nešto traže, svi nešto očekuju, uvijek mora biti kako drugi žele, uvijek i nitko mene ne shvaća. E pa baš me briga.
Može li itko mene prihvatiti takvim kakav ja jesam ili uvijek moraju tražiti nešto što nije u mojoj prirodi. Dajte mi izbor bez izbora. Dajete mi ništa, a tražite jako puno.
A zapravo u dubini duše znam da nitko nije kriv. Znam zašto sam ovakvog rasploženja, i znam gdje leži problem, ali ga prikrivam i ne želim ga riješiti. I kao sada kada znam pola rješenja, sve je riješeno. E pa nije. Ništa nije riješeno. Sve je još samo gore. Ali nema veze, Plavi će naći izlaz, kako ga je nalazio i prije. I u ničemu nije problem nego u nedostatku vremena. A ovaj put mi je promaklo samo tako, kraj širom otvorenih očiju. A vrijeme mi je promaklo jer sam pomagao ljudima koji to nisu zaslužili i koji su mi ukrali vrijeme. Kako kaže jedan voditelj: Ovaj trenutak se više nikada neće ponoviti. Nadam se da je u pravu, dobre stvari uvijek prođu kraj nas. Loše stvari prolaze stoljećima. Ali bitno je da i one prolaze i da će jednom ipak proći...