Proljeće me namamilo da krenem u jednu potragu koja je vrlo zanimljiva: tražim što je najljepše na svijetu. Počeo sam potragu u velikim stvarima: u građevinama od kojih zastaje dah, ali sam uvidio da postoje i manje, ali ljepše stvari. Kraj mene je prošla jedna žena, koja je zaokupila moju pažnju. Pomislio sam da je moja potraga završena, ali onda sam osjetio miris njezina parfema. U taj čas to mi se činilo kao najljepša stvar na svijetu. I onda sam nehotice pogledao prema kamenoj ploči i vidio mali cvijetak. Okružen tako mrtvim i hladnim stvarima, ipak je proživio i živi i dalje. Ljepoti nema kraja: ljepotu sam viđao na svakom koraku. Krenuo sam dalje i zapazio mali bljesak svjetla, kada sam prišao vidio sam da je to u biti kap vode na listu. I opet sam svoj sud ljepote pomakao na novo mjesto i tako mu dao novo značenje. Upozoren prijašnjim iskustvom nisam stao sa potragom nego sam tražio i dalje. Gledajući oko sebe shvatio sam da sam ljepotu dosada tražio očima. Osjetilo koje sam totalno zapostavio bio je dodir. Dodir, taj čaroban osjećaj prizvao mi je smjesta mnoge događaje o kojima sam uvijek sanjao i kojih ću se uvijek rado sjećati. Zamislio sam što sve dodir donosi, kakvu moć ima, snagu koju krije…. Sve je to jednostavno neopisivo, a dolazi od tako male sitnice, dodira. Zatvorio sam oči, prepustio se dodiru. Novi svijet se otvorio ispred mene, gledao sam ga drugim "očima". Skoro pa da nisam bio spreman na sve njegove ljepote. Možda sam se čak i uplašio svih novih slika koje su mi se rojile glavom. Dotakao sam prstom toplu kožu i osjetio što je zapravo ljepota. Nisam je vidio, ali sam je osjetio. A osjet se rijetko kada da opisati. To je jednostavno tako: prelijepo da bi šture riječi mogle prenijeti sve što sam doživio u tom trenutku. Ljepota nije ni u prirodi, niti u ljudima, ljepotu možete uvidjeti samo ako je ne gledate očima. Ljepotu jednostavno morate osjetiti.