Probudio sam se u stanu cure koju više nikada nisam vidio. Pričali smo cijelo jutro: ja iz svog, a ona iz svog kreveta. Smijali smo se, razmjenjivali iskustva i prepričavali događaje. Početak je obećavao istinsko i pravo prijateljstvo. U cijelom tom razgovoru sam spomenuo i frazu: nikada ne reci nikada. I tako sam istog toga dana pogazio samog sebe. Rekao sam toj curi da ću se za par sati vidjeti sa svojom (već bivšom dragom), a ona me je pitala: hoće li biti štogod i nasmiješila se. Ja sam rekao :ne, sa njom je gotovo, ona me je ispravila i rekla: Nikada ne reci nikad. Otišao sam od nje i krenuo putem za kojeg nisam znao gdje vodi: želio sam vidjeti svoju bivšu, dio mene je žarko to htio, a drugi dio je htio da nestanem, da se nikada ne suočim sa njezinim smeđim očima i dugom kosom koja je uvijek lijepo mirisala. No otišao sam i rekao sam sebi: moram biti čvrst, znati mogu li računati na sebe, čisto da znam kako ću se ponašati u sličnim situacijama u životu. Došao sam na mjesto na kojem smo se uvijek nalazili i ugledao sam je izdaleka. Kao i uvijek koračala je brzo i odlučno sa osmjehom na licu. Našli smo se, rukovali se i krenuli šetnju po Zagrebu. Sati su prošli u čas i ja nisam bio više tako siguran što zapravo želim: što zapravo osjećam. Pala je noć i predložila mi je da mi pokaže svoj novi auto. Tek kada sam sjeo pokraj nje znao sam da više svakako nisam ravnodušan prema njoj. Okrenula se prema meni i rekla mi je: zagrli me. Zagrlio sam je i poljubio najmekše što sam mogao po njezinu vratu. Nadao sam se da to neće osjetiti, ali sam pogriješio. Mada ničim nije pokazala, znao sam da se nešto dogodilo. Krenuli smo u vožnju po gradu i došli smo do Jaruna. Vani je bila magla, svega nekoliko prolaznika, a nama je u autu vladala sasvim drukčija atmosfera: nabijena do krajnjih granica, izuzetno prijatna i topla. Pogledao sam je u oči i osjetio želju da je poljubim: njezin miris me je opsjedao: nisam imao izbora. Poljubio sam je kao prvi puta, a dalje su se poljupci nizali kao kod dvoje ljudi koji se odavna nisu vidjeli, a osjećali su nešto jedno za drugo. Veseli što smo probili neku barikadu koja je bila u zraku nastavili smo se maziti i u jednom trenutku sam je pitao: je li ispravno ovo što radimo. Ona mi je sa osmjehom odgovorila: radi ono što te čini sretnim: možda je zapravo to jedino iskreno i ispravno. Zaključili smo da smo ogladnili i otišli smo na pizzu. U prijatnoj atmosferi još više su se uzburkali osjećaji i nije mi bilo do pizze, bilo mi je do nje. Razmjenjivali smo poglede i dodire, sve je to bilo zarobljeno u pregrštu smijeha, sreće i veselja. Kada smo završili sa večerom ostalo mi je još dva slobodna sata do mog povratka: uzeli smo se za ruke i prošetali do auta. Parkirali smo se na nekom malom zamračenom parkingu i počeli smo se ljubiti, pao je seks. Nisam se niti želio opirati: sve je bilo kao da baš i zapravo tako mora biti. Poljubili smo se na rastanku, ali nisam zapravo znao da je to zadnji poljubac. Ili nisam želio znati.
Ako me pitate da li je danas volim: danas poslije godinu dana: neću vam moći dati niti potvrdan ili negativan odgovor. Vjerojatno ću je uvijek voljeti i biti ću sretan jer znam da je ona sretna sa današnjim momkom.