subota, 09.06.2007.
Inspiracija jenjava pod pritiskom ispitnih rokova...
Paint?
Ovo je priča o slikarici...
Istinita ili ne, prosudite sami...
This isn't one of scary stories, because I heard most of them starts with this same sentence.
Još otkako je bila dijete, njezini roditelji su shvatili da slikarski talent, kakav ima njihova djevojčica, ne smije propasti. Stoga je malena Viktorija od početka imala obrazovanje temeljeno na svojem talentu.
Imala je sve predmete kao i ostala djeca koja su pohađala pravu školu, samo što je ona imala puno više sati Likovne umjetnosti i izražavanja.
Kada je zašla ui pubertet njezina su djela odavala samu nutrinu tinejdžerske sreće, ljubavi i boli.
Roditelji i bližnji su se divili tim djelima, čak i učeni akademski slikari nisu mogli, a da ne priznaju da tako nešto lijepo nisu susreli u svome životu.
Oko 16-te godine života Viktorija Vukić je imala svoju prvu samostalnu izložbu nazvanu jednostavno «Bol».
Primila je lovorike, nitko nije mogao niti smisliti kritiku...
Boje, kompozicija, sjene, likovi, sve je ugodno baš svakomu oku. Viktorija je ubrzo postala svjetski poznata slikarica. Uživala je u svakome trenutku svoje novostečene slave. Bila je voljena više no što bi mogla poželjeti, a to je ono što je smatrala da joj nedostaje u životu. Ljubav...
Pripremala je svoju jubilarnu, desetu izložbu, imala je dvadeset godina.
Zdravlje joj je počelo slabiti. Nakon mnogih liječničkih dijagnoza koje su bile iste, morala se pomiriti s tim. Bez ikakvog objašnjenja, Viktorija je umirala...
Nastavila je slikati, to joj je ispunjavalo mladi život i bila je sretna.
Na dan svoje smrti, 22. veljače 2002., napunila je dvadeset i dvije godine. Našla ju je njezina srednjoškolska ljubav, Marko, razrezanih dlanova, u ateljeu punom snijega. Bio je otvoren krovni prozor.
Nitko nije znao što se moglo dogoditi... Njezini roditelji su bili neutješni...
Inspektorica Bianka, koja je vodila istragu, zahtjevala je Viktorijin dnevnik, nadajući se da tamo postoje neki tragovi nužni za istragu. Nije pogriješila...
Zapanjila se pročitavši najnoviji zapis, napisan samo dan prije Viktorijine smrti.
U dnevniku je pisalo:
«Doktor Popić također smatra da sam slabokrvna i da se zbog toga osjećam slabo... Mama i tata ne znaju šta da rade, oni bi me najradije smjestili u bolnicu na liječenje. Ali puštaju me da slikam i dalje, pošto znaju koliko me to opušta...
Sigurna sam da će ovo jednog dana netko pronaći i pročitati, zato ću ovo i napisati.
Svaka boja koju sam upotrijebila za bilo koju svoju sliku sadržava poseban koncentrat – moju krv. Tako da, što se mene tiče, doslovno sam u svako svoje djelo uložila dio sebe. Zato i jesam slaba, zato i umirem, ali nisam imala srca to reći ikome, jer znam koliko bi ih to povrijedilo!
Volim ih... Sve... Jako...»
Ljubim Vas sve
Vaša
Amazonka
- 11:50 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
), najdraže kumče, Ceceliu Ahern i Lauren Weisberger (autorice u čijim se riječima u zadnje vrijeme jako puno prepoznajem), sumrak, The Twilight saga, HP books, mein little faithfull friend with lots of music on it :), mithology, fairies, tinkerbell, vampires, dragons...
