PLAVA MALA
14.03.2007., srijeda
dani djetinjstva...
 Sunce nam je zasjalo punim sjajem i nekako je teško biti tužan, sjetan ili neraspoložen kad je vani tako divno vrijeme. Vrijeme koje me automatski vraća u djetinjstvo, u ona vremena kad nije bilo briga ni problema već samo igra, zabava i smijeh... Kako su to bili divni dani, po cijele dane bi visila vani, doma bi došla samo da nabrzinu nešto pojedem, nije bilo ničega što bi me moglo zadržati u kući. Društvo bi čekalo, a to se nije smijelo dopustiti, bezbroj puta bi trčala van sa hranom u rukama i jela bi putem, mnogo puta me mama išla tražiti jer ne bi na vrijeme došla doma, njeno zazivanje čula bi ma ne znam kako daleko da sam bila. Gdje nas sve nije bilo, što li sve nismo radili, kakve li smo sve igre igrali.... Stalno bi smišljali nešto novo, stalno smo bili u pokretu, verali se svuda...ja sam uvijek bila na oprezu po tom pitanju, totalno nespretna i preoprezna... Meni je uvijek poseban gušt bio kad bi išli u šumu, nekako sam se uvijek tamo osjećala najbolje, posebice u proljeće dok bi tražili prve visibabe, kukurjeke ili zvončiće... Ne znam da li umišljam, ali nekako mi se čini da smo se mi puno bolje zabavljali od ovih današnjih klinaca. Dok su nas mame šibama tjerale da dođemo doma ove današnje klince praktički treba šibama tjerati da izađu van. Po cijele dane vise na kompjuterima i inim tehnikalijama, sve manje i manje se druže međusobno, sve je više i više natjecanja među njima. Gledam vani po parkovima u popodnevim satima nema nijednog klinca, nitko se ne igra, dok bi mi u to vrijeme bili u čoporima igrajući se dok ne bi skroz pala noć. Ne znam možda to nije tako u malim mjestima, ali u svim većim je...Današnje generacije klinaca imaju skoro sve što mogu poželjeti i skoro pa ništa im više ne predstavlja veselje, dok mi nismo imali tako mnogo i bili smo primorani smišljati igre, upotrijebiti maštu, a i kad bi nešto dobili igrali bi se sa time dok god je bilo moguće ili dok god bi ta igračka bila cijela....dok današnji klinci se natjeću tko ima bolju, noviju, moderniju, skuplju.... Vjerovatno bi i mi bili drugačiji da je onda bilo kompjutera, a li ja definitivno ne bi mijenjala svoje djetinjstvo ni sa jednim klincem koji je sad u djetinjstvu. Nismo imali mnogo, ali bili smo sretni, složni, družili smo se puno više, maštovitiji... |
