plava brazda

srijeda, 03.06.2009.

PRIJE DVADESET GODINA

04. 06. 09. ravnih je 20 godina od pokolja na Tiananmenu, stoga evo lanjski post u kojem san to spominjala.

Poslin Moskve, Lenjingrada, Kijeva i Odese iz doba SSSR-a obećala san sebi da više neću u komunističke zemlje jer me boli glava od uvjeta života tamošnjih ljudi, al o tome drugi put, sad smo u Kini.
Tiananmen, početak šestog miseca 1989. Pobilo studente.
Vukla me ta ogromna zemlja veličanstvene prošlosti ranije, znala sam o njoj i režimu al ovaj pokolj nisan mogla prihvatit, razumit, morala san otić.
Prija i ja krenile 20-tak dana posli masakra.
Doletile pridveče, ispod nas ogromni Peking a jedva koje svitlo vidiš. Aerodrom pituran uljenom bojon s crton, malo ljudi, puno ozbljne policije...
Vozimo se do hotela taksijen kroz ogromne široke ulice pune bicikla. Ni jedna bicikla nema svitlo, sve žene imaju marame na glavi, muški i ženske u istoj robi.
Za večeru donilo krasna peciva, mašila se, zagrizla kamen. Tvrdo rižino pecivo. Ostalo su bili škuri soja točevi, ko zna koje sitno rizano meso, riž i povrće, mi gladne tražile tost i dva frigana jaja, ma malo morgen.
Stolnjak, monutura konobara, posteljina, šugamani, sve je bilo puno maća.
Ne moš leć na maće, nemaš koga pitat šta je to jer ridak je petak da neko govori engleski, a naš kineski se svodija na pozdrav "nji hao".
Ošle taksijen u dućan za strance kupit šugamana da možemo stavit misto posteljine i tuširat se.
Kasnije smo prošetale oko hotela, virile kroz prozore u stanove. Na većini prozora nije staklo nego prozirna, tanka plastika, ka vrićice za zamrzavanje.
Mala, gola žaruljica na žici visi sa stropa, goli zidovi piturani ka na aerodromu, namještaja skoro ništa, puno ljudi u jednoj prostoriji.
Sutradan našle našu gđu koja doli živi i profesora slavistike na njihovon sveučilištu šta je kratko studira u Beogradu pa s njima najprije idemo na Tiananmen.
Moga si doć blizu, ne i ugazit na taj najveći trg u Beijingu, tako se kaže a ne Peking. Vidile su se ogromne fleke od krvi studenata, vojske je bilo krcato. 15 km u krugu bile su rupe po fasadama od topovske paljbe.
Naša gđa je govorila da je tribalo na bilo koji način zaustavit studente koji su tražili više ljudskih prava i jače otvaranje Kine jer se ne može vladat s miljardu ljudi koji bi tili ljudska prava i život ka u razvijenijim zemljama, profesor je umira od straha za sudbinu studenata i svog sina jedinca, studenta.
Čudila san se zašto građani muču dok in vlast ubija mladost.
Mnogi roditelji smaknutih koji živu tisućama km daleko neće cilu godinu, možda i dulje saznat da nema više njihovog diteta, a dobar dio pekingškog stanovništva govorija nan je da to nije počinila njihova vojska nego neka druga, koja druga nisu znali reći. Ka da in je neko ispra mozak.
Većina građana Beijinga ne zna ni u kolikom gradu živi, kreću se na relaciji stan-posal i gotovo, država je brinila da im posal bude blizu.
U stanu nisu imali kupatila, tuširanje se po rasporedu obavljalo jedanput misečno u mjesnoj četvrti, žene su nosile marame dok vozu bicikle da sačuvaju čiston svoju prekrasnu crnu kosu.
Kad se Kina otvorila zapadu radnici na gradnji hotela dovodili su familije gledati čudo neviđeno da svaka soba ima kupatilo.
Peking je suv, prašnjav, oskudijeva vodom, 10-tak stupnjeva ladniji od nas.
U Zabranjenom grad nema ni jednog uporabnog predmeta, ne moš vidit kinesku vazu, samo gole zidove hramova i kraljevskih odaja.
Javni WC čučavac u Zabranjenom gradu nema vrata, sve je na izvolite gledati ako oćete.
Mao je sebi napravija novi Zabranjeni grad blizu starog, ogradija ga visokim zidovima da raja ne vidi fontane, velike staklene prozore i druge luše.
Nema tica, da ih pobiti Mao da građani ne čuju nešto šta bi ih navelo na sanjarenje, lipotu...
Najpoželjniji mladoženja bija je taksist jer je dolazija u dodir sa strancima i dolarima koje se na crno minjalo za juane dvostruko bolje nego u mjenjačnici. Taksist je bija od onih ritkih koji su u to vrime mogli skupit lovu za kupit frižider, san svih pekinških žena
Mi smo bile gladne jer nit u dućanu za strance nije bilo kupit spize, sve se ispraznilo, tad su mnoge zemlje prikinile odnose s Kinom.

Dugo li je ovo a nisan ni počela, ajme koja masaža vas čeka.
Al tražili ste, sad uživajte !

03.06.2009. u 00:01 • 10 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

jučer, danas, sutra

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Dobila od Franca za Valentinovo

Može me se nać na Facebooku
il mi impoštat pismo na :

katjaplava@gmail.com

Copyright by Katja
Zabranjeno korištenje objavljenih tekstova bez pristanka autora

ISPOVIJED

Ko bratu da ti se ispovijedim :
nikada mi neće biti jasno
zašto mi nisi rekao da si mi brat
i da sam ti ja to isto tako,
a naši su se koraci ispreplitali -
tvoji u moje, moji u tvoje
na istoj životnoj stazi.

Ti možda znaš kako je lijepo
biti brat cvrčku i korijenju trava,
ali si zaboravio kako je zanosno
biti brat čovjeku koji se spašava.

Daj, sagni se samo
i pogledaj kolika sličnost stopala,
stopala tvojih i onih
koji te nazivlju braćom.
Naučimo :
sve je prolazno osim prolaznosti
samo se strvinar raduje
nad svojom daćom.

Janko Bubalo


Blog.hr

BARBARA

Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.

To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)

Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?

U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."

Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.

Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, brza ko kobra,
nijedan brod joj nije rod!

More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.

"Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar ti nije par."

I tako je Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja

e il naufragar xe dolce in questo mar.

Ivan Slamnig