nedjelja, 24.10.2010.
''Kad te sretnu teške tuge znaj da uvijek bit ću tu kad me lome, nek me slome tebe nek ne diraju.''
...Pala je noć tamna i teška, nosila je na svojim krilima mirise uspomena...
Bolne note ispisane nekim tuđim rukama, nekom drugom sudbinom.
Neka druga sjećanja, nečiji tuđi snovi budili su košmare i uznemirivali
ovu mirnu tamnu noć. Nije mi dugo trebalo da navučem trenirku i izađem
na hladan zrak. Bilo je dovoljno osjetiti štipkanje hladnoće po obrazima,
dovoljno da me razbudi iz sna... Koračala sam polagano pustim ulicama
nisam imala cilja ni razloga. Samo tiho koračanje i ujednačeni zvukovi...
Samo mir i praznina, samo tupa bol i beznađe.... Toliko nade polagane u prazno, toliko snova posijanih na neplodnu zemlju.
Jednom davno rekao si mi kreni, svijet čeka na tebe, reflektori se
pale samo za tebe, kreni i obori svijet s nogu.. Dragi, svijet je oborio mene s
nogu, ti si me oborio... Pala sam ti pod noge poput marionete
u ove dvije godine proživjela sam s tobom svaki poraz i svaku pobjedu
bila sam uz tebe u raju i paklu. Ali, nikada to nisi vidio, nikada nisi znao
zašto.. zašto sam još uvijek tu, zašto se brinem, zašto te branim, zašto te štitim. Znala sam da me nikada nećeš voljeti, u tvome srcu ima mjesta samo
za jednu, borila sam se dvije godine s njom. Napokon, priznajem poraz
ona me pobijedila. Jedina u tvome srcu - DROGA! Noćima sam molila
Boga da nas spasi oboje, Da te makne iz toga pakla, a meni da pomogne da
te zaboravim, da zaboravim smeđe oči, da zaboravim ljeto da zaboravim
sve uspomene, jednostavno da izbriše ove dvije godine iz moga sjećanja ili da mi napokon pokloni tvoju ljubav, da napokon mogu biti sretna s tobom..
...Došla sam do kraja jedne ulice, pogledala sam u tvoje prozore, suza
je neprimjetno kliznula niz obraz....
Naravno da te nije maknuo iz moga života niti mi je poklonio tvoju ljubav, moju sreću.. Polako umorena životom i ja sam krenula za tobom, za "njom"
droga je polako povlačila i mene na svoj put... Pitao si me jednom dali je
to istina, dali je istina da sam i ja krenula za tobom
ostadoh nijema i zalupih ti vratima pred nosom.
Od kud ti pravo da me to pitaš... Od kud tebi pravo da mi sudiš...?
Produžila sam dalje nijemom ulicom, pitala sam se što sanjaš u ovoj
noći.. Koga sanjaju tvoje smeđe okice? Pitala sam se....
Ljudi su me nekada gledali sa žaljenjem u očima, nekada kada su znali
ili su sumnjali da si ti onaj stih za koji se borim, onaj stih koji mi treba
u životnoj pjesmi... Upirali su prstom u mene, čudili se.. žalili me... što su mislili? da mi je stalo do njih? Da mi je stalo do tih praznih srce, do tih bezosjećajnih likova koji se šetaju kroz moj život? Oni su u mom životu samo sjene.. Ondje su ali ih ne primjećujem...
Odjednom su nebo prekrili teški tmurni oblaci, vukli su se nebom kao
da su ga osvojili zauvijek. A mojim licem su se i dalje kotrljale suze
u glavi su se nizale misli, srcem je sijevala bol...
Sada sam se promijenila. Navučem osmijeh i podignem glavu iako mi nije
lako. Ali jednostavno naučila sam tako funkcionirati, djevojka marioneta
naučila je pravila igre.... Moraš sakriti bol, moraš naučiti nositi
se sa svijetom.
Munje su zagospodarile nebom, grmljavina je parala tišinu, a teške
krupne kapi kiše prale su hladne ulice. Pogledala sam nebo,
pustila još jednu suzu i zamolila Boga da mi te čuva...
- 14:18 -
Komentari (17) - Isprintaj - #
