subota, 09.10.2010.
..Bila sam u raju - ravno usred pakla!
Pokušala je zaspati ali već zgužvana posteljina i jastuk govorili su kako nije ni oka sklopila... Grčevito je stiskala krunicu u rukama i pokušala moliti ali misli joj to nisu dopuštale.. stalno su se vraćale na njega, na njegove poruke, na njegov lik. Njegove uspone i padove. Ali misli je nikada nisu vraćale na ljeto, na vruće dodire, na slatke poljupce, taj dio njega kao da je zaključala negdje duboko u sebi i čuvala uspomene u zlatnoj škrinjici, škrinjica je budila strahopoštovanje, jednostavno ta škrinjica za nju je bila nedirnuta svetinja. Bojala se dotaći uspomene, moglo je strašno boljeti, nebi ga mogla više pogledati u oči, nebi više mogla gledati njegov osmjeh, njegovu kosu.. sve bi to bilo prebolno. A ovako jednostavno je bilo lakše. bar je ona tako vidjela. sve je nestalo ali tuga joj je ostala.. Duboko u sebi znala je da je ljeto neki drugi svijet, toliko daleko od ovoga svijeta da je nedokučiv ali ipak za nju drugi svijet nije postojao samo borba za dospijeće do toga nedokučivoga svijeta. "...Željela je u isto vrijeme i živjeti i umrti u njemu...." Čak se nekada i sama bojala strašnih misli koje su je opsjedale ali nije smjela dopustiti drugima da to vide. Pogotovo ne njemu, naposljetku on nije ništa kriv. Zbunjenim pogledom gledala je po svome životu kao po beskrajnom oceanu baš kao što mornar nakon oluje uplašeno pogledom traži neko bijelo jedro na obzoru, tako je i ona tražila neko bijelo jedro na svome obzoru, jedro koje će je spasiti od utapanja u ovoj oluji koja ju je snašla. Ipak, trebala se i dalje smješiti i dopuštati ljudima da joj govore kako lijepo i bezbrižno živi, praviti se da je to i istina i dopustiti ljudima da i dalje vjeruju u to... Poput umornog putnika koji na svakoj stanici ostavi nešto od svojih stvari i ona je gubila malo po malo život koji je nekada poznavala. Uplašena spoznajom da ne poznaje više svoj život trčala je u krug poput lava koji je naviknut na poznatu divljinu ali odjednom se našao u malome kavezu udarala je glavom o rešetke borila se sa kavezom i lancima koji su je vezali za samoću i tišinu no onda se umorila. osjeti takav umor i tugu da više nije mogla ostati na nogama već se nasloni na hladne rešetke i sklizne na betonski pod. "...Sve ju je ostavljalo, i u njoj samoj, i oko nje. Osjećala je da je izgubljena i da nasumce srlja u neizmjernu provaliju..." Nije željela ponovno pasti u zamku a uletjela je u nju svom snagom i svom ljubavlju... Sada stoji na rubu ponora sa suzama u očima i gleda kako je crna rupa uvlači u svoju dubinu. Nije željela ovakav kraj, no napokon, tko je nju pitao što želi..? Namamili su je u zamku a ona nije znala dali da se kaje jer je nasjela ili da bude sretna što je naišla na nešto tako božanstveno iako kratkotrajno. ali svi ti osjećaji kajanja ljubavi i bijesa gubili su se pod naglim i strašnim naletima boli... I tako sve je nestalo, samo joj tuga ostade...
- 18:37 -
