24.09. 2010.

Kiša koja je tog jutra počela padati, nije nas obeshrabrila da krenemo na izlet prema vrhu Šatorina 1640m.
Staze su vodile kroz šumu i jesenjski ugođaj s tim bojama bio je očaravajući. Usputno fotkanje svakakvih čudnih gljiva davalo je posebno veselje, posebno s toga jer ih je teško vidjeti na nekom drugom mjestu.
Na samom vrhu vjetar je pojačavao a i magla je bila dosta gusta, tako da je bilo nemoguće pogledati krajolik u kom se nalazimo. Na brzinu se malo fotkati i nestati čim prije s vjetra. Šteta. Ne volim kada dođem na vrh neke planine i ne mogu s nje uživati u pogledu. Bit će prilike jednom za ponoviti ovaj izlet kada je lijepo vrijeme.
U povratku smo se razdvojili u nekoliko grupa, jer se nekima očito jako žurilo u podnožje. Ja sam bila u zadnjoj grupi i lagano hodala za dole. Htjela sam uživati u prirodi i šuštanju lišća pod nogama. To mi je izazvalo neke stara sjećanja na djetinjstvo i suze su mi bez kontrole tekle niz lice. Srećom bila sam sama, a i kišica je padala. Ispred mene nekoliko žena, daleko iza mene također nekoliko osoba. Dok sam tonula u neke svoje misli, prolazila sam kraj onih koji su zastajali iz nekih razloga. Povremeno bih se sjetila da sam nekog prešla, ali sam nesvjesno ubrzavala korak, tako da sam sustigla još jednu grupu ispred sebe. Kada smo došli na dio staze koja se razdvaja, tako da jednim dijelom idu usporedo jedna uz drugu za dole, shvatili smo da smo krenuli po krivoj stazi i odmah se popeli na ispravnu stazu koja je bila u neposrednoj blizini, još uvijek vidljiva s tog mjesta. Nastavljajući tako naprijed, shvatila sam da smo pogriješili što na tom odvojku nismo čekali ostatak ekipe od tri žene i jednog čovijeka koji je na začelju i pazi da su svi na stazi. Upozorila sam kolegu koji je imao radio stanicu da bi bilo zgodno da javi na kraju kolone da pripaze i ne krenu krivom stazom . Nakon što se kolega s kraja javio, postavila sam mu pitanje koliko je osoba s njim. Odgovorio je da su dvije žene s njim na kraju kolone. Nije bilo logike da su dvije, kada sam savim sigurna da sam iza sebe ostavila tri žene i on na začelju. Panika je u trenutku zavladala izimeđu nas nekolicine koji smo se ozbiljno zabrinuli za osobu koja nam je nedostajala. Nisam znala kako se žena zove, zato jer to nije bilo moje društvo s kojim idem na pohode, ali sam opisala što je imala na sebi. Dvojica kolega i ja vratili smo se po istoj stazi natrag da pokušamo pomoći u razriješenju situacije. U međuvremenu su dvije preostale žene došle do nas i uputili smo ih naprijed stazom koja vodi u podnožje. Kolega na začelju je javio da će krenuti drugom stazom koja je vodila usporedo s ovom ali samo jednim dijelom a onda se naglo spušta u nama nepoznatom pravcu. Ostali smo na stazi čekati razvoj situacije i dojavu kolege o stanju na stazi i tada nam je javio da je pronašao ne samo tu ženu, već još osam planinara iz naše ekipe koja je također pošla tom istom stazom i kada su shvatili da su krivi put odabrali, pokušavali su dozivati. Da stvar bude gora, kada se nekog u takvim uvijetima doziva, jeka je tako jaka da je teško razumjeti što ti i iz kog smjera netko viče. Nakon pola sata čekanja da se svi popnu natrag na pravu stazu i nakon što smo dolaskom na cilj utvrdili da su svi na broju, sve je bilo lakše. Da nisam postavila pitanje gdje je gospođa koja nedostaje, ne bi smo shvatili da bilo tko nedostaje dok ne dođemo do podnožja a onda bi u toj šumi na Velebitu, već bilo mračno i teško bi se utvrdilo gdje su ostali a i panika bi, vjerojatno napravila svoje. Da smo ostali nas nekolicina i pričekali ove uza nas da ih usmjerimo na pravu stazu, ne bi smo znali da je bilo tko ispred nas otišao po krivoj stazi i opet bi nastao problem. Jako neugodna situacija. Na kraju sve je dobro završilo. Smatram da bi svatko tko se želi kretati u planinama morao proći kratki tečaj i dobiti jasne upute kako se kretati po stazama i kada naiđu na križanje staza a nisu sasvim sigurni kojim putem krenuti, sačekati ekipu iza sebe i krenuti s onim tko stazu poznaje.