8:00

Zazvonila je budilica. Pošto sam već odavno bila budna, pružila sam ruku te ju ugasila. Vratila sam ruku ispod glave i nastavila razmišljati o današnjem danu. Put u sasvim drugačiju zemlju, školu… Makar će sestra i brat biti sa mnom, falit će mi sve ovo. Prijatelji, škola, ma cijela Nizozemska. Cijelo moje djetinjstvo sam provela tu, u Rotterdamu. Ponekad mi dođe da kažem svojim da ne idem, da ostajem ovdje sama, ali im se nisam usudila suprotstaviti. Previše sam ih se bojala. Da, bojala sam se vlastitih roditelja. A ovako idem negdje Bogu iza nogu, ostavljajući sve ovdje. Sve, ama baš sve. Ostavljam Agnés, školu u kojoj sam naučila svu magiju koju dosad znam. Prijatelje koje znam odmalena. Odmahnula sam glavom te ustala iz kreveta. Na stolu pored kreveta, nalazila se moja odjeća koju sam si ostavila jučer. Obukla sam izlizane crne traperice i široku prljavo bijelu tuniku bez rukava. Na to sam sve dodala crni bolero. Na noge sam navukla crne starke te izašla iz sobe. Svi su već bili budni. Mama, Cleb, Andrea i Lucas. Cleb je bio moj stariji brat, Andrea svega 5 minuta mlađa sestra blizanka, a Lucas moj otac.

-No, želite li vi stići na taj pišljivi kolodvor za Alphonsine?- upitao je Lucas glasom kao da nas se želi riješiti što prije. Mrzila sam ga, a opet i bojala. On je bio jedini čovjek kojeg sam ikad u životu mrzila. I to baš zato jer se nikada nije htio brinuti za mamu i nas. Samo mu je u cijelom životu bio novac važan.

-Što se mene tiče, nestanimo odmah.- rekla sam hladnim glasom, punim mržnje. Otišli smo do vrata koja su služila kao brzi prolaz do bilo kojeg mjesna na koje pomisliš. Izgrlili smo mamu i čula sam kako joj je Cleb rekao da ga se čuva. Prvo je on ušao, a zatim Andrea. Prije no što sam ja ušla, okrenula sam se prema Lucasu.

-Budeš li joj išta učinio, kunem ti se da nakon toga nećeš znati tko si!- i ušla sam kroz vrata. Nakon nekoliko trenutaka nalazila sam se na kolodvoru. Bio je pun djece i roditelja, koji su valjda pratili djecu u tu školu ili što god to bilo. Pogledala sam oko sebe ne bih li uočila Cleba i Andreu. Vidjela sam ih naslonjene na jedan od zidova. Brzim korakom sam otišla do njih te se također naslonila na zid.

-Rekla si mu ono?- upitao je Cleb gledajući u pod. Nasmiješeno sam klimnula glavom. On se također nasmijao.

-Lijepo…- prošaptala je Andrea zlobnim glasom te se nacerila. Nakon dužeg gledanja u pod i ne izgovorene ni jedne riječi s njih dvoje, na tračnicama se začula škripa crnog vlaka sa zlatnim dodatkom. Na njemu je pisalo „Alphonsine“. Svi su zadivljeno gledali u njega, a nakon što su se vrata otvorila, počeli su se nagurivati. Nasmijala sam se tomu zajedno sa Andreom i Clebom. Zatvorili smo oči te se u nekoliko sekundi našli unutar vlaka. Inače smo bili jako dobri u teleportaciji pa smo je često koristili. Ušli smo u jedan prazan kupe. Sjela sam do prozora, ne mareći za njih dvoje. Iz ruksaka sam izvadila „Mayino spasenje“ i nastavila čitati od tamo gdje sam stala. Vlak je krenuo. Mir i brujanje vlaka na tračnicama. -Ne može biti bolje.- pomislila sam, no ubrzo je u kupe upao neki mladić.

-Oprostite, ja sam Dren. Tražim prazan kupe, a vaš jedini…- govorio je ubrzanim glasom.

-Sjedi. Ja sam Sabrina, a ovo su Cleb i Andrea.- rekla sam još uvijek gledajući u knjigu. Sjeo je nasuprot mene te me počeo promatrati. Nakon nekoliko minuta, podigla sam pogled sa knjige i uperila pomalo zastrašujući pogled u njega. Znao je o čemu riječ pa je pogledao kroz prozor. Nasmijala sam se i nastavila čitati knjigu u miru i tišini. Ako se to moglo nazvati tišinom…