znam da nista ne znam

posto jos nisam usla u brak, ne mogu govorit iz te perspektive ali...nekak kaj ja znam to me, ne da me plasi nego ne znam kaj da kazem.

recimo, sto je danas brak, dal je to nekaj kaj se smatra normalnim slijedom dogadjaja kad covjek odraste i treba zasnovat obitelj?
mislim, da bi nekog voljela ne treba mi papir, to sigurno, ali kaj znaci taj papir? zasto to mora bit sluzbeno? zato da su i muz i zena vezani papirom brinuti se za dijete? zbog novca? jer i sama crkva kaze da se brak moze proglasit nevazecim ukoliko nema djece. ili tak nesto ne znam dal sam dobro shvatila. a nakon rastave nema vise mogucnosti za ponovno ulazenje u brak u crkvi.
prije su brakovi bili dogovarani, zbog novca, djece i kasnije nasljedstva. niko te nije pitao dal ti tu osobu volis, danas je to malo drugacije, ali opet mi se cini da mnogo njih ulazi u brak zbog materijalne sigurnosti ili koristi.

sve zene dok su mlade mastaju o vjencanju i odabraniku svog srca...vjencanje bi kao trebao biti jedan od najvaznijih dana u zivotu.i sto onda?
sto nakon toga? postotak razvoda danas se drasticno povecava. na svaki sklopljeni brak dolazi ne znam tocno koliko razvoda. i cemu onda to?cemu prstenje? sve vise mi se cini da je to jedna drustvena institucija i korist, brak kao neki ugovorni odnos gdje ona dobiva materijalnu sigurnost a on opet pomoc u kuci. mislim jako grubo receno ali ...budimo realni. za ljubav mi nije potreban nikakv papir i naravno da ako nekog jako volim da cu to i ozakonit samo pitam se koji je smisao. bit ce da je smisao ipak pogotovo ako se radi o djeci, jedna materijalna i emocionalna sigurnost. ali posto je danas kaos u svemu kaos je i u tome. mnoge mlade cure su samohrane majke, mnoge rode i zive s ocem tog djeteta ali se ne udaju. zive u izvanbracnoj zajednici sto je dobro ako se obadvoje odluce na to, samo sto ako ne udju u instituciju braka to im moze donjeti samo probleme. pocevsi od onih koji su vezani uz skrbnistvo nad djetetom i pravnu brigu o djetu pa do onih da ako primjerice zelite to dijete krstiti ne mozete jer niste u braku tj. nemate papir, a jos uvijek zivimo u konzervativnom drustvu gdje se jos uvijek gleda na brak i na to dal ste u braku ili ne tako da ti parovi koji svojom voljom odluce na takav zivot nailaze i na mnoge osude od okoline i rodbine jer ''zasto se niste vjencali'' kad tak lijepo funkcionirate zajedno. s druge strane neke cure se samo zure udati, ne znam valjda da imaju prsten na ruci i da ne ispadne da si ne mogu nikog naci. onda vam to izgleda ovak, iako smo u vezi par dana ili mjeseci idemo hop u vjencanicu i u brak jer mi smo ludo zaljubljeni. nemojte me krivo shvatit ne kazem da ne postoje i kratkotrajne veze koje kasnije jako dugo potraju u braku. isto tako ima i onih ljudi koji su zajedno po deset godina i onda se razidju.
dakle, stala sam kod udaje.

a onda, udjes u brak.a danas je tesko radit kompromise, razumjet drugoga, tempo zivota je drugi sve je drugo. onda dolazi do svadja, razvoda. a znamo kako to utjece na djecu. i onda se pitam cemu sve to. jer uvjek ce bit svadja, kako onda znati ocuvati neki normalan odnos, biti u normalnom braku?
a onda jos i prevare. razumijem da u vezi dolazi i do svadja, i da se dogadja da ti se svidi i druga osoba.tesko je ponekad bit s jednom osobom stalno, al ako ju volis kako ti onda moze dosadit? o tome bi se dalo jako dugo razgovarati. postavlja se pitanje koliko ti uopce mozes nekome obecat da ces ga voljet '' do kraja zivota''. mislim, naravno da kad nekog volis, zelis svaku sekundu provesti s njim i biti s njim ''zauvijek'' ali gledam cisto na brak kao neku formu, instituciju, koliko je to obecanje uopce realno?mozda ljudi zaziru od toga jer, to ostavlja dojam konacnosti, dojam da pripadamo nekome i da smo obecali stalno bit s njim, a ljudi se vole osjecat slobodno. a mozda je tu i strah od braka u smislu da ljudi dobro funcioniraju u vezi, kad nisu cijelo vrijeme zajedno i boje se da kad bi usli u brak, da bi se njihovi odnosi pogorsali, i onda ne ulaze u brak iz straha da ne izgube tu osobu. a tu je jos i promjena prezimena, sto mi je isto kao nekakv gubitak identiteta, ali dobro, to nije nuzno i to se isto moze rijesiti na mnoge nacine. kad malo bolje razmislim, necu to sve shvacat preozbiljno,
mislim da cu se vodit onom, da u braku muz i ja budemo partneri, koji ce kroz sve prolaziti zajedno.mislim da jos uvijek vjerujem u brak, ne kao instituciju, nego kao zajednicu dvoje ljudi. ako ne u brak, u ljubav sigurno.