Tužno sjeæanje

BIOGRAFIJA: Boris Nikšiæ ( ili umjetnièki Zal Kopp) je roðen 15. listopada 1956. u Osijeku, gdje odrasta i školuje se.
Nakon srednje škole upisuje fakultet u Zagrebu. Za vrijeme studiranja svira u relativno poznatoj zagrebaèkoj grupi „Baksuz-band“. Tijekom 1982. godine zapošljava se i osniva obitelj.
U tom razdoblju pojavljuje se i interes prema pisanju novela. Tako je 1986. godine sudjelovao u jednom novinskom natjeèaju. Osvaja 1. mjesto, te mu u Vitezu dodjeljuju nagradu „Ivo Andriæ“ za novelu pod imenom: „Tri pisma Gabrijele Tisz“. Prestaje pisati poèetkom 90-tih dolaskom rata u kojem je i sam sudjelovao kao hrvatski branitelj.
Ipak, prve pjesme su mu objavljene u koautorskoj klupskoj zbirci:“Poruka srcu“(2004), koju je osobno uredio i pripremio za tisak, što æe u buduænosti postati nezaobilazna praksa. Mnogim kolegama-pjesnicima iz Društva odraðuje tehnièku pripremu njihovih samostalnih zbirki, te im piše predgovore.
Usporedno sa koautorskim objavljuje i samostalne zbirke pjesama i to slijedeæim redom:
„Pod mostom moga tijela“ (2005), „Govorim poljupcem“ (2006), „Dragocjeno trajanje“ (2006), „Otmjeno obnaženi“ (2007). K tome dodaje i zbirku eseja: „Osijek, moj lega“ (2007).
Godine 30.03.2008. Boris je izabran za predsjednika Društva pjesnika „Antun Ivanošiæ“ – Osijek.
Njegovom zaslugom ova udruga fokus svoga rada prebacuje u Osijek i vraæa joj se prepoznatljivi urbani „štih“.
Slijedeæih pet godina vrlo predano radi i to je najplodonosnije razdoblje udruge, ali i njegovog osobnog i umjetnièkog života. Za vrijeme njegovog mandata objavljeno je pet skupnih koautorskih zbirki pjesama. Do svoje prerane smrti 04.05. 2012. bio je „pokretaèka snaga“ Društva, te ostavlja hvalevrijedan neizbrisiv trag u radu osjeèke amaterske pjesnièke udruge Društvo pjesnika „Antun Ivanošiæ“.


DIO IZMIŠLJENOG SVIJETA


Postajem dio izmišljenog svijeta,
u kojem mjesto na mene èeka.
I vjerujem u ljubav što u njemu
poput jutra sazrijeva i cvjeta.

Ponekad se èinim proziran i dalek
i dodir mojih misli je nestvaran,
ali ja se tako najbolje snalazim,
smirujem, nadam i postojim.

Sanjam kako æu se jednog dana rastopiti
i nošen vjetrom ravnice
s tobom nestati prekriven lišæem
jablana i topola na obali rijeke.

Želja mi je s duginim bojama zaplesti
i u tom zanosu poletjeti k tebi,
pa dospjeti do zvijezda, tihim mirom
u šutnji zaspati i tako vjeèno ostati.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

SUDJELOVANJE U POSTOJANJU

Da bismo pokazali koliko smo vrijedni trebamo razmišljati o svom životu. To je najkorisniji od svih poslova, jer samo tako æemo najbolje upoznati sebe. Ne smijemo si oduzeti pravo na njega. Nitko i ništa nas ne smije zaustaviti u nastojanju da pronaðemo put i naèin kako æemo nastaviti dalje.

Meðutim, što ako ne vidimo izlaz? Ako nam se magluština uvukla u oèi? Što ako ljubav prema nam samima ne razdvoji dan od noæi i bespomoæno zalutamo po našim ugašenim svjetonazorima? Kako zaustaviti gušenje i ovakva pitanja gurnuti u provaliju? Jednostavno, moramo progovoriti i suoèiti se. Pomoæi sebi i drugima, a ne bježati i brisati tragove za sobom, jer smo zapamæeni tamo gdje smo jednom bili. Nije važno je li to po dobru ili zlu, naše sudjelovanje u postojanju je upisano.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Vesni …

Poezija progovara u ljudima otkada znaju za sebe. Njeni zapisi postoje u kamenu, drvetu, koži, papiru, metalu, u mislima, a dokaz za to su svi oni koji su ostavili svoj neizbrisiv trag i koji su nas zadužili. Poezija je prisutna u sjeæanju i naèinu života i bez poezije ne možemo. Uz njezinu pomoæ svi mi posjedujemo èudesnu moæ pisanja po vodi ili skrivanja u oblacima. Ta ista poezija pomaže nam sanjati, ali istovremeno kada najviše poštujemo i razumijemo svoje misli, poezija se javlja kao potreba. Pogotovo što uvijek iz dubine duše i srcem progovara. Zato i je s nama u bezizlaznim situacijama, jer kad nam se trenutak èini vjeèan, uz poeziju postajemo bolji poznavatelji vremena. Ta ista poezija èuva svoje vještine samo za nas i pomaže nam da u svojim osjeæajima prepoznamo toliku ljepotu koja nas svakodnevno okružuje.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
NOÆAS VODIMO LJUBAV

Noæas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Širimo po nama mjeseèinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.

Noæas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noæ
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i æutim mekoæu,
a prepone mi meðu tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke teèem.
Uzimaš me snagom mora.

Noæas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomièe zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjeæamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešæi i oslobaða strasti našim stomacima.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ZAISTA SI RIJETKA

Zaista si rijetka u mom gradu
u kojem se skoro ništa ne dogaða.

Poput vjetra
razigrana pjevaš lišæu.

U kutu samoæe
odvažna si kap na niti vremena.

Tihi osmjeh urezan u svitanje,
zaista si rijetka …

Ptica si što leti nebom
i pjesma rijeke meðu obalama.

Zaista si rijetka,
još skrivena u djetinjstvu,
na laticama odmaraš
svoja slomljena krila.

Htio sam ti reæi,
odnedavno si misao
zaèeta u mom sjeæanju
i probuðeni nemir
mojih maštanja.

Zaista si rijetka ...

Komentari (0) On/Off

21.01.2012.

Pjesnikinja Silva Filipoviæ

Pjesnikinja Silva Filipoviæ svojim stihovima istinski i trajno prolazi pejzaže života i bilježi ih kao svakodnevna iskustva. Svaka je pjesma mali zbir trenutaka, a knjiga je u cijelosti dnevnik tih proživljenih trenutaka koje nesebièno ustupa èitatelju. Trenuci o kojima piše ukrasi su njezine duše. (Zal Kopp)

Pjesnikinja je do sada tiskala tri knjige poezije; Traži sebe u pjesmama mojim, Srce na dlanu i Još uvijek sam ovdje. Silvine pjesme su tiskane u 20-tak zajednièkih zbirki.



Gdje su naši drvoredi

Divaltova, Vinkovaèka, stare naše ulice
ne mogu vas prepoznati, što vam to uèiniše?!
Posjekli su platane, kestene i lipe;
zrak je sve lošiji pa bronhiji veæ škripe.

Graditelji, sada, baš velike zgrade prave,
a oko njih asfalt, beton, nema vlati trave;
nogostup, pa goli parking, onda cesta,
za igranje djeci nigdje nema mjesta.

Vrpce je zelene nekada dobivao grad,
zar betonom žele nas ugušiti sad?
Ti kuglasti bagremovi, zar vam to na drvo slièi?
Sjetite se lipa bajnih! Hladovine kao u prièi.

Kad ne znaju gradski oci
trebamo im dati znak:
niti asfalt, niti beton,
nego samo drveæe proizvodi zrak.

Moja sigurna luka

Ponekad noæu, dok èvrsto spavaš
kao dijete pored mene,
gledam kako mirno dišeš
i poljubim ti oèi sklopljene.

Što li se krije iza tvoga èela
kakve se misli u glavi roje,
kada si budan možda se pitaš
kome pripada srce moje?

Mnogo je godina otada prošlo
srce sam svoje tebi poklonila,
puno je vode Dravom proteklo
u radosti i brizi uz tebe sam bila.

Ti si moja sigurna luka
u koju sklanjam svoj èamac mali,
kad zli bi ljudi ili život grubi
mene èesto povrijediti znali.

I ja sam tvoj siguran kutak
kojemu se vraæaš svake noæi,
otkrih tajnu što kriješ iza èela
dok ljubim tvoje uspavane oèi.

Dunave, Dunave

(Vukovarskim herojima)

U neka davna, mirna vremena
tvojim sam obalama šetala.
Dok sam u glavi slagala
rime svojih prvih pjesama,
krao si tragove mojih stopa
s toplih pješèanih sprudova.

Došlo je neko mraèno vrijeme
kad krv ti je vodu zamutila,
strašna buka mnogih granata
s obala ptice rastjerala
i sve lijepo složene rime
iz misli mojih izbrisala.

Nakon mnogo teških dana
i toliko nevinih žrtava,
Vukovar se iz pepela diže
živ poput kakvog Feniksa,
a ja nižem nove rime
o tebi i tvojim valovima.

Komentari (1) On/Off

21.01.2012.

Pjesnik Zorislav Vidakoviæ

Šokaèki Divani, pisca Zorislava Vidakoviæa, prije svega su niz osjeæaja, poput dragulja za sve one koji žele obuæi ruvo i na taj naèin, barem na trenutak, skinuti prašinu sa šifonjera. U Šokaèkim divanima Zorislav Vidakoviæ svoje naslijeðe i korijene proistekle iz prošlosti èuva u sadašnjosti, kako bi odagnali sumnju u buduænosti. A u krojaèkoj radionici sudbine, malo je onih sitnih pomoænih radnika, koji se pamte, a o kojima, uglavnom, ovise rokovi isporuka. Oni, nažalost, bivaju zaboravljeni. Zato Zorislav Vidakoviæ, svojim rièima dokazuje kako nije pasivan promatraè sudbine, veæ njezin vrijedan pomoænik. Kada ga je prvi puta upoznala sa zemljom to je uèinila u Broðancima. Tamo su njegove ruke zapoèele dugogodišnji razgovor s brazdama. Nije mogao pretpostaviti da æe od prvih kapi znoja njezini mirisi strujati èitav život kroz njegove prste. A kad je jednog dana zakoraèio asfaltom, nije mogao slutiti koliko u krvi i pamæenju duše ima njegovog sjeæanja na zemlju. Nije Zorislav dobrano ni zakoraèio u grad, a ona je bila uz njega. Godilo mu je njezino meškoljenje u grudima, i zahvaljujuæi njezinoj prisutnosti, poslije mnogo godina neprekidnog sazrijevanja saznao je što želi. Uputila ga je u potpunu sigurnost, a vjerom i samopouzdanjem, dodatno je podigla te osjeæaje. Trebao je sve to proæi kako bi osjetio radost biæa, radost koja podiže i èije vidike je nasluæivao. (Zal Kopp)

Do sada je tiskao 4 knjige: Tražeæi istinu, Maèak Prkonjica, Moj Osijek tone u noæ i Šokaèki divani koje prate 3 nosaèa zvuka: CD Šokaèki divani, CD i DVD Maèak Prkonjica, te CD Pjesme su moje sjeme crne grude. Zorislavove pjesme tiskane su i u 36 zajednièkih zbirki.





Pjesme su moje sjeme crne grude

Pjesme su moje sjeme crne grude
nošeno vjetrom sa obala Drave.
One su sjene stoljetnoga mraka
i nagovještaj nove zore plave.
One su iskra sred olujne noæi
što uporno traži glavnju suhe luèi,
one su vrijeme koje æe tek doæi.
One su izdisaj umiruæeg sela
i ritam koraka napuèenog grada.
One su sjeme krvlju natopljeno
plod žuljavih ruku,
èežnja ili nada.
Pjesme su moje sjeme crne grude
one su melem
za umorne ljude.

Stoljetna vrba

Uz Dravu pod stoljetnom vrbom
trošna je klupa stara.
Sjeæaš li se vrbo
na njoj upornog neimara.
Sjeæaš li se pjesnika
što sjeðaše tu svake noæi,
od rumenog zalaska sunca
pa do zvjezdanoga roja.
Uvijek mu rano kuæi poæi
možda se rodi
još pjesma koja.
Može li itko vidjet¢
u rumenilu zalaska sunca
ono što pjesnik vidi?
možda su njegovi pogledi dublji,
možda on gleda iz srca?
I zašto su ti grane tužne?
Zašto si tiha i snena?
Tuguješ li za starim pjesnikom
il¢ sjeæaš li se boljih vremena?
Sinoæ su dvoje mladih na klupi
prvi poljubac pili
i èvrsto,
baš èvrsto, kao dijete i majka,
èvrsto se zagrlili.
Jesi li im rekla da im je ovo
možda najveæa sreæa?
Možda si im i napomenula
da kratka su proljeæa?
Koliko puta je
umorna snaša
sjela u tvoju sjenu,
bacila motiku u travu
kada se vraæala iz vrta,
zagazila u Dravu
i nakvasila kožu
lica i vrata
od sunca ispaljenu?
Koliko su puta klinci s tebe
trgali mlade grane,
pravili svirale i šarene štapove
i veselo živjeli dane,
mladosti razigrane?
Znam, èuvaš puno tajni!
Noæu su u tvojoj sjeni
mladi na klupi savili
ljubavno gnijezdo,
sa strašæu opijeni.
Vrbo stojiš tu sve godine ove
i gledaš uporno slavonsku ravnicu.
Puno si puta vidjela Dravu,
dok crvena je od krvi tekla.
Puno si mi o tome prièala,
hvala ti na svemu
što si mi rekla.
I ja se sjeæam puno toga,
duže od tebe,
Bogu hvala.
Isprièat æu ti ono što ne znaš.
Ta mi je sjeæanja knjiga dala!
Još Tomislav je na Dravu stao
i gromko zavikao, a Nazor je to i zapisao:
“Arpade, ti si vjetrinašto hara,
a ja sam hrašæe jedro i stoljetno
na koje zalud vihor se obara!“
I ovog rata stajala si ponosita,
bacaèi ti slomiše granu,
al izrastoše ti grane nove.
Tek samo si me podsjetila
na prièu davno znanu!
Evo dolaze neki klinci,
prepustit æu im mjesto.
Njihovo društvo ti sigurno godi
sa mnom se ionako
družiš preèesto.

Veèer uz glazbu

Veèer je bila tiha, topla, ljetna.
Sa korza otpratih i zadnje parove,
a onda polako u vrt Royala
tamo me neka tiha glazba zove.

Još jedan stol je prazan, baš za mene,
pored fontane malenog bazena,
što oplakuje podij za plesanje
poput nekog vodenog prstena.

A maestro polako tipke dira
i bira samo nježne note,
na terasi žamor tihih razgovora,
kao da orkestar simfoniju svira.

Kraj mene proðe nasmijano lice.
Sa svima se Ðokica rado sreæe,
prodao je i posljednji « Glas Slavonije,»
a sad veæ nosi za dame cvijeæe.

Gospodin je samo klimnuo glavom,
a on mu crveni pupoljak pruža
i da svi èuju; glasno reèe:
«Za najljepšu damu najljepša ruža!»

Na lijepom plavom Dunavu
èuje se sa klavira,
mostiæi i podij odjednom su puni
dama i kavalira.

Poznati valcer na ples ih zove,
tuš, nakloni i rukoljubi
i veæ svi u laganom ritmu plove
kao brod kad reže Dunavske valove.

Aplauz uljudan iza svih stolova,
èuje se kad je glazba stala
i žamor veæ za stolovima,
i smijeh jer pala je neka šala.

Mladi gospodin podigao ruku,
na plesni podij vodi damu,
iz kalja sa ograde plesnog podija
ubrao joj jednu ciklamu.

Maestro se uz osmijeh nakloni duboko,
zna on tko može zaplesati fino
jer mlada gospoda su mu dobro znana
i zasvira; Tango Argentino.

Zasvira maestro sa cijelim tijelom
pa klaviru, kao da se sveti,
a mladi par u dobro znanom ritmu
kao da zastane pa onda kao da leti.

Utihne žamor dok oni lete,
a pogledi gospode kao da se lijepe
za vitko tijelo dame, diskretno skriveno
ispod raskošne njene plave toalete.

I tada požalih što nisam slikar
da kist moj, trenutak ovjekovjeèi,
al' evo nakon trideset ljeta
iz mene provali bujica rijeèi.

Ovo je slika iz šezdesetih,
koju sam rijeèima oslikao sada.
Rijeèi su moje, boje i paleta.
Ovo je slika mog voljenog grada.

Linkovi gdje æete pronaæi još pjesama

zorislavov blog1
zorislavov blog2

Komentari (0) On/Off

07.03.2010.

Nenad Peteš

BIOGRAFIJA: Roðen je 1966. godine u Osijeku, gdje je završio osnovnu i srednju školu, te sam stekao zvanje ekonomiste. Neuspjeli pokušaj studiranja na Pravnom fakultetu bolje da ovdje ni ne spominje. U to vrijeme studiranja veæ je zaraðivao džeparac svirajuæi u raznim osjeèkim svatovskim bandovima. A onda je došao rat. Pridružuje se obrani grada da bi u konaènici veæinu svog radnog vijeka bio zaposlen u 3. gardijskoj brigadi Hrvatske vojske. Sada je u mirovini. Oženjen je od 2001. godine.
Dosad nije objavljivao samostalno, ali ga se može pronaæi u nekim koautorskim zbornicima i u revijama lokalnog karaktera. Jedan je od osnivaèa osjeèke amaterske pjesnièke udruge “Antun Ivanošiæ”, te aktivno sudjeluje u svim izvoðaèkim i organizacijskim djelatnostima ovog društva. Trenutno je na funkciji tajnika i ureðivaèa ovih stranica.


SLOMI PRKO KOLJENA

Ispijaš neku trulež od kave iz kafe-aparata!?
Slomi preko koljena!
Pljuni to smeæe van i zalij konobara iza vrata!

Dosadne predgrupe probijaju ti uši!?
Slomi preko koljena!
Glasno traži svoje! Nek` se bina sruši!

Sa novih patika odljepljuje se džon!?
Slomi preko koljena!
Budi nabrijan i bos, još kako možeš ti po svom…

Svugdje ti prodaju rog za svijeæu?
Ma, slomi preko koljena!
Izbaci srednji prst i bagri reci: “Neæu!”

Svoja luda budi, ne bilo èija,
svim papcima svijeta ukratko najavi:
“Vaš klaun je u štrajku – u ostavci je bena!”

S guštom ugasi cigaretu koja ti ne prija,
progutaj tu knedlu koja te davi.
Slomi preko koljena!
Ma, èovjeèe,
slomi preko koljena!

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
IZVAN SUDBINE I VREMENA

Kad` nam oblaci puni kiše
uskrate pokrivaè od zvijezda,
i kad`golotinju našu stavimo u kaput od sivila i stida
i kad' uzvratimo mraku
buketom vrelih poljubaca
(jer osim toga protiv svijeta nemamo èim),
kad` postelju svoju tobom ispunim;

o, daj mi da uvijek budem ona ista iskra što iskri,
što vjekovima pali svetu vatru povrh vrelog kremena!
Jer,
s tobom se osjeæam, dušo moja i utjeho,
izvan sudbine i vremena.

Kad` mi glavu roje misli crne,
crne poput spiljskih tama.
Kad mi srce okuju strahovi,
iza kojih slijedi neminovan pad,
kad je zagrljaj tvoj jedini naèin
da nekim èudom ispod leda vrim,
kad` postelju svoju tobom ispunim;

o, daj mi da uvijek budem ona ista klica što živi,
što nesputano raste kao divlja ruža iz zdravog sjemena.
Jer,
s tobom se osjeæam, dušo moja i utjeho,
izvan sudbine i vremena.

Komentari (0) On/Off

20.02.2010.

Pjesnikinja Vera Kozar

BIOGRAFIJA: Roðena je u Osijeku 14.12.1944. godine. Pjesme piše od svoje 13. godine sudjelujuæi u literarnoj družini svoje škole "Vladimir Nazor". Šezdesetih se zapošljava u OLT-u u kojem radi sve do 1990, kada se umirovljuje i nastavlja, bez vremenskih ogranièenja, još intenzivnije pisati. Pjesme je objavljivala samo u koautorskim zbirkama našega Društva.

ZAHVALNOST BOGU ZA ŽIVOT

Za svaki proživljeni od Boga moj dan,
kao i za svaki novi zahvalna sam Bogu,
jer jedino zahvalnom i biti mogu.
Jer što ja Bogu kao uzvratom
za toliku ljubav uzvratiti mogu?

Moju dobrotu?! - Upitna je ljudska dobrota.
Ta i mudrost svoju dobih od Boga,
a i mudrost u Boga je i veæa. Znanje?!
O, kroz tolike milenije Bog zna i pamti sve,
Bog bez ljudi može, al' ljudi bez Boga ne.

Nema baš mnogo toga, èime ja bih
darivala Boga. Èak sigurnom ne mogu biti
da Bogu obeæati smijem, da æu dobrom
Njemu biti i da neæu Bogu griješiti.

Još nekako i mogu obeæati, al' ne
i sigurnom biti da æu obeæanje izvršiti.
Dakle, jedino u što Bog i ja možemo
sigurnima biti, to je, da æu uvijek
u Boga vjerovati, i vjerom i zahvalnom
na životu mojemu biti.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

JA JOŠ LUTAM

Ja od tebe ne želim, a i ne znam pobjeæi.
Mi smo skupa sve od jutra,
pa do doba kad’ je vrijeme na poèinak leæi.
A kad’ vrijeme je poèinku,
ja te mazim i nježno te ljubim
i tvoju ljubavnicu bludnu snubim.

U svim molitvama ti si mojim,
zato budi tu, da znam da postojim.
Jer ja ružan život zaboraviti nastojim,
u toplim rijeèima i rukama tvojim.
I priznajem tebi da se jako bojim,
da me i ti ne ostaviš
i da me ne iznevjeriš.

Jer to bi bio za me kraj
i to bi bio moj svršetak,
a nemam više vremena,
a nit’ godina znaj,
za još jedan, iskren i pravi poèetak.
Zato mi ne priznaj,
ako me ne voliš,
jer bilo bi mi žao,
ah, bilo bi mi preteško,
jer ti nemaš što izgubiti,
a ni preboljeti,
a ja više nemam snage,
za još jedno viteštvo.

Ne reci mi istinu, ako je tužna,
jer to bi mi najteže bilo,
i takvo bi meni priznanje tvoje,
otrovalo dušu,
a srce bi moje zaustavilo.

Komentari (1) On/Off

<< Arhiva >>