Dnevnik.hr Društva pjesnika Antun Ivanošić Osijek Redovni sastanaci članova se održavaju u prostorijama Društva, Ribarska 1/prvi kat, Osijek, 1. i 3. utorka u mjesecu od 18.30 sati pjesnici@gmail.com Web stranica Društva: drustvopjesnikaantunivanosic.hr Facebook stranica društva: facebook.com/groups/dpantunivanosic/
A
B Bošnjak Brankica C Č Ć D Đ DŽ E Elkazović Ljiljana F Filipović Silva G H Halusek Franjo I J K Kozar Vera Kujek Lorena L LJ M Mihaljević Dragica N NJ O P Peteš Nenad Petrović Zdenka R Reder Jadranka S Stipanić Dragica Sulić Vjekoslav Š T U V Z Zal Kopp Zanze Marinko Zorislav Vidaković Ž
12-godišnjica Društva na Vimeo-u Poezija Borisa Nikšića na You Tubu Poezija Zorislava Vidakovića na You Tubu |
20.02.2010.
BIOGRAFIJA: Rođena je u Osijeku 14.12.1944. godine. Pjesme piše od svoje 13. godine sudjelujući u literarnoj družini svoje škole "Vladimir Nazor". Šezdesetih se zapošljava u OLT-u u kojem radi sve do 1990, kada se umirovljuje i nastavlja, bez vremenskih ograničenja, još intenzivnije pisati. Pjesme je objavljivala samo u koautorskim zbirkama našega Društva. ZAHVALNOST BOGU ZA ŽIVOT Za svaki proživljeni od Boga moj dan, kao i za svaki novi zahvalna sam Bogu, jer jedino zahvalnom i biti mogu. Jer što ja Bogu kao uzvratom za toliku ljubav uzvratiti mogu? Moju dobrotu?! - Upitna je ljudska dobrota. Ta i mudrost svoju dobih od Boga, a i mudrost u Boga je i veća. Znanje?! O, kroz tolike milenije Bog zna i pamti sve, Bog bez ljudi može, al' ljudi bez Boga ne. Nema baš mnogo toga, čime ja bih darivala Boga. Čak sigurnom ne mogu biti da Bogu obećati smijem, da ću dobrom Njemu biti i da neću Bogu griješiti. Još nekako i mogu obećati, al' ne i sigurnom biti da ću obećanje izvršiti. Dakle, jedino u što Bog i ja možemo sigurnima biti, to je, da ću uvijek u Boga vjerovati, i vjerom i zahvalnom na životu mojemu biti. ------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------ JA JOŠ LUTAM Ja od tebe ne želim, a i ne znam pobjeći. Mi smo skupa sve od jutra, pa do doba kad’ je vrijeme na počinak leći. A kad’ vrijeme je počinku, ja te mazim i nježno te ljubim i tvoju ljubavnicu bludnu snubim. U svim molitvama ti si mojim, zato budi tu, da znam da postojim. Jer ja ružan život zaboraviti nastojim, u toplim riječima i rukama tvojim. I priznajem tebi da se jako bojim, da me i ti ne ostaviš i da me ne iznevjeriš. Jer to bi bio za me kraj i to bi bio moj svršetak, a nemam više vremena, a nit’ godina znaj, za još jedan, iskren i pravi početak. Zato mi ne priznaj, ako me ne voliš, jer bilo bi mi žao, ah, bilo bi mi preteško, jer ti nemaš što izgubiti, a ni preboljeti, a ja više nemam snage, za još jedno viteštvo. Ne reci mi istinu, ako je tužna, jer to bi mi najteže bilo, i takvo bi meni priznanje tvoje, otrovalo dušu, a srce bi moje zaustavilo. |