Tužno sjeæanje

BIOGRAFIJA: Boris Nikšiæ ( ili umjetnièki Zal Kopp) je roðen 15. listopada 1956. u Osijeku, gdje odrasta i školuje se.
Nakon srednje škole upisuje fakultet u Zagrebu. Za vrijeme studiranja svira u relativno poznatoj zagrebaèkoj grupi „Baksuz-band“. Tijekom 1982. godine zapošljava se i osniva obitelj.
U tom razdoblju pojavljuje se i interes prema pisanju novela. Tako je 1986. godine sudjelovao u jednom novinskom natjeèaju. Osvaja 1. mjesto, te mu u Vitezu dodjeljuju nagradu „Ivo Andriæ“ za novelu pod imenom: „Tri pisma Gabrijele Tisz“. Prestaje pisati poèetkom 90-tih dolaskom rata u kojem je i sam sudjelovao kao hrvatski branitelj.
Ipak, prve pjesme su mu objavljene u koautorskoj klupskoj zbirci:“Poruka srcu“(2004), koju je osobno uredio i pripremio za tisak, što æe u buduænosti postati nezaobilazna praksa. Mnogim kolegama-pjesnicima iz Društva odraðuje tehnièku pripremu njihovih samostalnih zbirki, te im piše predgovore.
Usporedno sa koautorskim objavljuje i samostalne zbirke pjesama i to slijedeæim redom:
„Pod mostom moga tijela“ (2005), „Govorim poljupcem“ (2006), „Dragocjeno trajanje“ (2006), „Otmjeno obnaženi“ (2007). K tome dodaje i zbirku eseja: „Osijek, moj lega“ (2007).
Godine 30.03.2008. Boris je izabran za predsjednika Društva pjesnika „Antun Ivanošiæ“ – Osijek.
Njegovom zaslugom ova udruga fokus svoga rada prebacuje u Osijek i vraæa joj se prepoznatljivi urbani „štih“.
Slijedeæih pet godina vrlo predano radi i to je najplodonosnije razdoblje udruge, ali i njegovog osobnog i umjetnièkog života. Za vrijeme njegovog mandata objavljeno je pet skupnih koautorskih zbirki pjesama. Do svoje prerane smrti 04.05. 2012. bio je „pokretaèka snaga“ Društva, te ostavlja hvalevrijedan neizbrisiv trag u radu osjeèke amaterske pjesnièke udruge Društvo pjesnika „Antun Ivanošiæ“.


DIO IZMIŠLJENOG SVIJETA


Postajem dio izmišljenog svijeta,
u kojem mjesto na mene èeka.
I vjerujem u ljubav što u njemu
poput jutra sazrijeva i cvjeta.

Ponekad se èinim proziran i dalek
i dodir mojih misli je nestvaran,
ali ja se tako najbolje snalazim,
smirujem, nadam i postojim.

Sanjam kako æu se jednog dana rastopiti
i nošen vjetrom ravnice
s tobom nestati prekriven lišæem
jablana i topola na obali rijeke.

Želja mi je s duginim bojama zaplesti
i u tom zanosu poletjeti k tebi,
pa dospjeti do zvijezda, tihim mirom
u šutnji zaspati i tako vjeèno ostati.

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

SUDJELOVANJE U POSTOJANJU

Da bismo pokazali koliko smo vrijedni trebamo razmišljati o svom životu. To je najkorisniji od svih poslova, jer samo tako æemo najbolje upoznati sebe. Ne smijemo si oduzeti pravo na njega. Nitko i ništa nas ne smije zaustaviti u nastojanju da pronaðemo put i naèin kako æemo nastaviti dalje.

Meðutim, što ako ne vidimo izlaz? Ako nam se magluština uvukla u oèi? Što ako ljubav prema nam samima ne razdvoji dan od noæi i bespomoæno zalutamo po našim ugašenim svjetonazorima? Kako zaustaviti gušenje i ovakva pitanja gurnuti u provaliju? Jednostavno, moramo progovoriti i suoèiti se. Pomoæi sebi i drugima, a ne bježati i brisati tragove za sobom, jer smo zapamæeni tamo gdje smo jednom bili. Nije važno je li to po dobru ili zlu, naše sudjelovanje u postojanju je upisano.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Vesni …

Poezija progovara u ljudima otkada znaju za sebe. Njeni zapisi postoje u kamenu, drvetu, koži, papiru, metalu, u mislima, a dokaz za to su svi oni koji su ostavili svoj neizbrisiv trag i koji su nas zadužili. Poezija je prisutna u sjeæanju i naèinu života i bez poezije ne možemo. Uz njezinu pomoæ svi mi posjedujemo èudesnu moæ pisanja po vodi ili skrivanja u oblacima. Ta ista poezija pomaže nam sanjati, ali istovremeno kada najviše poštujemo i razumijemo svoje misli, poezija se javlja kao potreba. Pogotovo što uvijek iz dubine duše i srcem progovara. Zato i je s nama u bezizlaznim situacijama, jer kad nam se trenutak èini vjeèan, uz poeziju postajemo bolji poznavatelji vremena. Ta ista poezija èuva svoje vještine samo za nas i pomaže nam da u svojim osjeæajima prepoznamo toliku ljepotu koja nas svakodnevno okružuje.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
NOÆAS VODIMO LJUBAV

Noæas vodimo ljubav, ti na meni i ja u tebi.
Širimo po nama mjeseèinu i zvijezde,
njihov se odsjaj sladi uzdasima naših tijela.
Mila, držim te za struk i pratim toplinom pokreta,
ulazim i topim se u tvojom bedrima,
a moje usne preuzimaju tvoje grudi
i jezikom maze nabrekle bradavice.

Noæas vodimo ljubav, ti poda mnom i ja na tebi.
Ispod naših tijela vri noæ
i putanjom milovanja uspavljuje pjev ptica.
Svaki prst utiskujem kožom i æutim mekoæu,
a prepone mi meðu tvojima gore,
pa me zanose i poput rijeke teèem.
Uzimaš me snagom mora.

Noæas vodimo ljubav, ti do mene i ja kraj tebe.
Uskovitlani zrak pomièe zidove,
sve smo bliže zori koja otkucajima stiže.
Pomiješani sa suncokretima
osjeæamo kako se ritam u nama ne smiruje,
postaje žešæi i oslobaða strasti našim stomacima.
Jutrom nam liježe ravnica u dlanove.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ZAISTA SI RIJETKA

Zaista si rijetka u mom gradu
u kojem se skoro ništa ne dogaða.

Poput vjetra
razigrana pjevaš lišæu.

U kutu samoæe
odvažna si kap na niti vremena.

Tihi osmjeh urezan u svitanje,
zaista si rijetka …

Ptica si što leti nebom
i pjesma rijeke meðu obalama.

Zaista si rijetka,
još skrivena u djetinjstvu,
na laticama odmaraš
svoja slomljena krila.

Htio sam ti reæi,
odnedavno si misao
zaèeta u mom sjeæanju
i probuðeni nemir
mojih maštanja.

Zaista si rijetka ...

Komentari (0) On/Off

<< Prethodni mjesec | Sljedeæi mjesec >>