Let bez krila
Junior je slomio ruku. Kad sam došla u vrtić, pridržavao ju je drugom rukom. Kao da je slomljeno krilo želio sam sebi zaliječiti. Hrabro je podnosio bol. Čak je tvrdio da nije ništa, da će ujutro biti bolje. Snimak je bio potvrdan. U gipsani su dvojica muškaraca stavljala gips i pritom se zabavljala, brojila mu sedam prstiju jedne ruke, betonirala ruku,... nije mu bilo do smijeha. Kad je izašao, pogledao me ozbiljnim pogledom i rekao: »Ovom Patu i Matu više ne idemo.«
Znate, onaj crtić - A je to? Prasnula sam u smijeh. I u boli, i u ozbiljnosti, on vadi iz slomljenog krila (rukav je bio prazan) humor. Puno mi je lakše kad u njegovoj naravi slijedim te mrvice humora. Nadam se da će ga gajiti i razviti. Humor je najbolji lijek za slomljena krila.
Upravo taj dan, kako to sinkronicitetom biva, ispred očiju mi iskoči jedan mem. One FB mudrolije, koje se lajkaju po difoltu a da se i ne promisli dubina značenja. »Dijete bez jednog roditelja je kao bez jednog krila.« Jeli onda dijete bez oba roditelja, bez oba krila, osuđeno na »propast«?! Postoje odrasli koji su rasli bez jednog, drugog, oba roditelja, postoje generacije koje su rasle s babama i didama, postoje generacije koje su rano otišle od kuće zbog siromaštva, postoje... priče. Pozitivne priče. Zašto onda tako gavranovski zlokobno sijemo predrasude. Znam, znam što je memo želio reći. Da, dobro je da dijete ima oba roditelja. Ali uvijek ipak ne ide.
Sjećam se jednog predavanja kad je istupila jedna mama i podijelila priču, kako joj je muž preminuo dok je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Danas je njena djevojčica diplomirana ekonomistica, ima svoj posao, svoju obitelj. Poznajem odrasle koji su rasli s oba roditelja, koje su oba roditelja bodrili, ali danas,... kad su izostali 'uspjesi' kako su oni idealno zamišljali, što i kako bi morali po svojoj volji biti, krivda se prebacila na roditelje, duge psihoanalitičke seanse bez ikakve naznake o pozitivnom okončanju u bližoj budućnosti. Terapeut je plaćen po satu, dok poznanik plača olakšanje savjest i odgovornost prelažući u roditeljsku domenu. Ima tisuće i tisuće priča, koliko je ljudi na svijetu, toliko različitih primjera. Na svakoj radionici osobnog rasta ispričat će vam priču o dva brata: jedan je bio uspješan doktor znanosti, drugi je bio alkoholičar. Kad su ih pitali, kako su došli do tu, do kud su već došli? Obadvojica su odgovorila isto – zbog roditelja. Istih roditelja. Onih roditelja koji su zbog svojih ljudskih mana postakli jednog brata da postane doktor, drugog da odbaci svoj život. Dijete bez jednog roditelja nije sasvim bez krila. Može se i tako letjeti.
No, ono drugo što me te dane tjeralo na razmišljanje, su ti fenomeni krila, leta i uspjeha.
Albatros, predivna ptica, koja preleti i do 12000 km, s lakoćom leti. Tek jednim zamahom može preletjeti mora i planine. Tako je valjda i s nekim ljudima. Bog im da narav albatrosa pa jednim zamahom krila odmetnu se na vrh planine. S lakoćom dosegnu vrhove koje drugi i da žive godinama neće nikad doseći. Zamisli pile malo kako prhuta svojim tek izraslim majušnim krilcima i sanja o velikoj planini. Zašto bi to činilo? Jer smo ovaj svijet uništili predrasudama, uniformnošću razmišljanja i nedostatkom realnog uvida u svoje sposobnosti. Sve možete! Diletantski life kouči, kako se to rado naziva svaki jutjuber ili vloger, siju mudrosti i vjeruju da sve znaju, da je sve moguće, da nebo nema granice. Dok glavom ne prasnu na hladni beton. Jer život je to, nije stvoren samo za visine. I albatrosi slete, gnijezde mjesecima. Svjesni svoje albatroske naravi. Samo čovjek, pile moje malo, nije svjestan svojih ograničenja. Granice postoje u ljudskoj naravi, u našem umu, u našim sposobnostima, u realnim mogućnostima. Čak i život ima svoju granicu. Nazivaju ju smrt. To što je danas, to što smo danas, neće i nećemo trajati do kraja svijeta. Što ćemo biti? Tko može u promjenljivosti ljudskog i ljudskosti znati?! Možda tek nada? Iluzija? Juče sam napisala u pismu: „Nadam se da će izrast u dobrog čovjeka. Jako mi je važno da bude dobar čovjek.“ Moja poslanica njegovoj budućnosti.
Jednom sam pročitala u nekoj zen knjizi kako se do vrha planine stiže na različite načine, dok orlovi dolete, zmije dopužu. I može li zmija ikako doletjeti? O Pegazu čusmo, a o letećoj zmiji? Svatko prema svojim mogućnostima i svojoj naravi. Ali danas bi svi bili orlovi, još više, albatrosi samo s jednim zamahom. I kad jednom dosegnu vrh, u obliku zmije, te u novinama, tribinama i političkim skupovima uvjeravaju puk da su oni orlovi, prave orlove ponize, unize, ucjene, natjeraju ih da pužu, ne bi li pokazali na razlike, kamo tko pripada. Nakaradno i lažno. U orlovoj naravi nije puzanje, kao ni u zmijinoj letenje. U takvim naopakim uvjetima života orao može samo odletjeti, tražiti svoje kraljevstvo.
Budi to što jesi! Ako si zmija, ponašaj se kao zmija, radi što zmije rade, ono po čemu te je svevišnji predodredio i puzaj do vrha. Dugačak je to put i opasan. Nije ni zmijama lako. Uvijek prijeti opasnost da ih orao ne svrgne.
Što je to u tim krilima da im pridajemo takvo važno značenje? U srednjovjekovnim spisima duša je crtana s krilima. Let duše je let k slobodi. Ako je dijete, »naša duša«, nastavak naše duše, ona je nastavak svih duša koje su živjele do njenog rođenja, u nju je utkana duša oca i majke, baba i dida, ... u djetetu vidimo sebe, one najbliže, .... u djetetu vidimo i jednu novu osobu, neistraženu, još ne sagrađenu. Hoće li ona letjeti i sa slomljenim krilom? Hoće! Njena duša će letjeti. Nadam se da će imati dobar vjetar. Albatrosi su najbolji letači zbog vjetra. U vjetru pristaju i uzlijeću. Ono što je avionima mana, albatrosima je prednost.
Bila sam na informacijama. Teta je rekla da nestrpljivo čeka što će postati, što će u životu biti. Koliko god me takva izjava šokirala, stvorila određen stupanj pritiska, ipak izustih – zašto? Drukčiji je, djecu promatra, pa ih ući, voli pomoći. Mislim da će biti neki profesor. Kažem, ima gensku osnovu po svim babama i didama.
Poslijepodne sam ispričala mom ocu, kako ga je teta pohvalila i pokazala zanimanje za njegovu budućnost. U trenu, bez treptaja oka, ispucao je – bit će doktor znanosti i nezaposlen. Kiselo sam se nasmijala. Nije do krila, već do vjetra i klime.
Gips smo neki dan skinuli, krilo je izliječeno, opet letimo. Orlovi trebaju rano odletjeti. I nadati se da im klimatski uvjeti ne pokvare stanište. Duh treba gajiti mislima, hrabrošću i humorom. Ljudskoj gluposti se odupirati. Duhom letjeti!
|
