Kaskam
Nova godina, novi početci. Umjetno započeti produžetci.
Pisalo je na memu:
– Nova godina 2020. bit će vam ista kao i 2019.
Ako niša ne učinite.
Ista kao 2019.?! Ne daj blože. Nije bila nešto posebno ali ipak je ne bih ponovila. Ponekad dođu takve godine, godine ništa. Nije to nihilizam, već Život koji ponekad posloži tvoje karte, pa s kojom god igraš, ne nazire se rezultat koji očekuješ. Pa toneš. Ne zato što ti je voda preko glave, već zato što si prestao plivati. Nisam plivala, stoga nisam ni pisala.
Jeli to zamor materijala, suha godina inspiracije ili tek pauza koja kao prirodni tijek sinusoide mora nastupiti. Bujici riječi slijedi tišina. Ne ona mučna, grobna, strašna, već ona ljekovita, darovita. Kao mogućnost da prebučnom svijetu kažeš, silazim. Zaustavljaš svoju osobnu planetu, bez straha gaženja vremenom i s ljubavlju do sebe, ostavljaš otvorena vrata. Tko unutra, tko van. I izađeš iz sebe, u sebe. U tišini tihovanja nailaziš sebe, ne kao skriveno blago gusarskih pothvata, okićeno slatkim riječima promocije, već kao praznu škrinju svoje bake, kao uspomenu prošlosti, davno prošlog vremena. Ta nova ti, bijaše stara i prašnjava, prazna, vidljivim udubljenjima kao 'suvenirima' sa svojih putovanja.
Prazna škrinja napunjena tek mislima i iskustvima. Onim 'ništa' što nitko ne može uzeti jer nije vidljivo, materijalno, onim što i kad srcem daješ, misle da je ništa. I tada shvatiš svu dubinu slobode. Ništa nije potrebno, već samo biti i žiti svoje biće. Svoje biće. Kad ti se ne može više nametnuti tuđe mišljenje, vrednote, pogledi na svijet. Kad i sam shvatiš da ti za dobro bitje i žitije ne treba ništa od toga što drugi smatrahu vrijednim blagom, onako vidljivim, šljaštećim, nakićenim medaljama, statusima i velevažnim papirima. I kad ljudi odlaze kroz otvorena vrata, jer im nije to to, znaš da će u tijeku vremena i oni naići na svoju praznu, zastarjelu škrinju. Sinusoida nikome ne povlađuje.
Godine u dolini, u životnom dolu, na rubu šume, bijahu nešto novo, nepoznato. Dok bi mladost uskovitlala se na najbliže brdo i s visine gledala na dol, starina je dolom stvarala svoj život. Samo svoj. I tako treba, po zakonu tijeka života. Godine donose svoje. Samo svoje. Svakome po godinama.
Nova godina 2020. neće biti ista kao 2019. čak i iako ništa nova ne učinite. Jer promjene se događaju po Zenu, prirodnim putem, ne po našem diktatu. Kolikogod vas nove »mentalne tehnologije« pokušale uvjeriti da ste gospodar svog života i da će vam se dešavati po »vašoj volji«, Bog ne kocka, niti priroda laže. Ovdje smo da spoznajemo sebe i svijet, nema prečice, nema lakšeg puta (bar ne na duži rok) i ponekad nam treba i Nova godina biti ista da se probudimo u novi svijet. Onaj u nama. To je jedino blago koje vam nitko ne može otuđiti, ne možete ga zaboraviti, izbrisati, ostaviti, ... ono je uvijek uz vas. I ako vam se ponekad čini da je škrinja koju vučete za sobom, kao željezna kugla, ona je ipak 'sport Billy torba'. Izgleda da u njoj nema ništa, a ipak je tu sve. Sve vaše. I samo vaše. Vama se mora sviđati, ne drugima. Zaustavite ponekad Zemlju i siđite u svoje dubine. Iako je tiho, zna biti lijepo.
Trenutak u kojem izađemo iz vreve vlastitog života i susretnemo se sa svim što smo mi, čak i onim što ne želimo. To je naš raspon. Vitruvijev čovječe. U geometrijskim rasponima smo isti svi, razlika je tek u perspektivi. Pa čak i kad dolom šetaš cijelu godinu, s jednim ništa ispod ruke praviš male korake ne mičući se s mjesta, sve je to stvar svačije perspektive. Stojiš ili hodaš, spavaš ili dodiruješ zvijezde, sve je u trenutku pogleda na sebe. U Novoj 2020. ne treba »nešto novo činiti«, ponekad je dovoljno samo promijeniti perspektivu pogleda na sebe.
Nova 2020. će svakako biti perspektivna, jer svaki promijenjeni pogled, je nova perspektiva.
Perspektivno u 2020.!
|
