pjaceta

Trošim li vrijeme radeći ono što najviše volim? Volim trošiti vrijeme čitajući i pišući, volim trošiti vrijeme pričajući sa svojim prijateljima, tješeći ih, nasmijavajući ih. I dok tako trošim vrijeme, ne studiram, ne učim, ne radim, ne pišem poslovne planove, oblikujem ciljne grupe, ... Ne fokusiram se na ono buduće što bi moralo biti oslobađajuće, što bi moralo biti puno »moranog« koje garantira uspjeh, financijsko blagostanje i formu kakvu se očekuje od nekog »uspješnog« pojedinca u društvu.
Čitala sam tekst svoje nekadašnje direktorice. Iznimna žena. Ima ono nešto što uvijek zadivi, s koliko entuzijazma i snage krene u neki poduzetnički pothvat i izvuče ga, čak i kad jako malo ljudi vjeruje u tu mogućnost. Kažu da je dobar vizionar. Nije dovoljno biti samo vizionar, već moraš imati i ono nešto. Eh, da mi je znati... No, vratimo se tekstu. U kojem, ona uspješna, poslovna, velika i iznimna piše o trenutku sa svojim unukom. Jednom nadahnjujućem trenutku. U kojem shvaća da je jedino važno fokusiranje na sadašnjost. Žena od koje sam se učila ogleda u budućnost, žena od koje pokušavam naučiti umjetnost vizioniranja, žena koja je u svojim četrdesetim, samohrana, krenula u poduzetničke vode iz odlične profesorske pozicije. O ekonomiji, poslovnom planu i svim čime se danas moraš opskrbiti, nije imala, niti je u konačnici trebala. Skočila je i plivala. Radoznalost. Što rade u poduzetništvu, kako kombinirati učiteljsko znanje s poduzetništvom. Poslije više od skoro trideset godina, rezultat je: jako uspješno.
Danas je umirovljenica, ali ona klasična – nema vremena. Jer ima još toliko projekata, ideja i vizija. Trenutno uživa u novom umijeću kojega ju je naučio njen unuk – umjetnosti sadašnjeg trenutka.

Jučer, u posjeti kolegici, na vratima naletim na nju. »E, mogla bi mi nešto uraditi«. Dakako, potvrđujem i ne skidam osmjeh. To je jedna njena izvrsnost još iz dana mog zaposlenja – zna ti dati posao, kojeg prihvatiš odmah, a tek poslije shvatiš, da te 'uvalila' u nešto. Iznimno. Kad bih se barem naučila te njene sposobnosti, život bi mi bio možda malo lakši. Jer zaista, ne treba sve raditi sam. Delegiraj onima koji znaju, delegiraj onima koji su stručni po tom pitanju i rezultat tvog rada će biti izvrstan. Dakako, još uvijek čekam da mi pošalje prijevod kojeg ću napraviti. Zašto? Zato što je za nju zanimljivo raditi, jer od nje frcaju ideje na sve strane i svaki put se nešto novo naučiš. Volim prevoditi, jer je to igra riječima. Pri tome volim to raditi za nekoga tko cijeni znanje i iskustvo. Dugo sam prevodila za jednu prevodilačku agenciju, prestala sam zbog neplaćanja i iznimno niske satne postavke za jezik koji prevodim. Ne bih se vratila u te vode, ali ipak ponekad volim nešto prevesti. Igrati se riječima i pokušavati u drugoj mentalnoj strukturi pronaći odgovarajući izraz koji bi pogodio emociju. Možda je ipak najljepše prevoditi lijepu riječ, poeziju. To još nisam radila. Prema tome osjećam veliki respekt. Divim se svim onim prijevodima koji te ponesu. Ulove u fino ispletenu mrežu tuđih osjećaja. Blaženstvo riječi.

Trošim li vrijeme sve ove dane, kad ne zarađujem, čitam, pišem, istražujem i pokušavam održavati prijateljske odnose? Kad živim od zraka. I što uopće znači – trošiti vrijeme. Kao da je vrijeme sapun, pa ističe. Istina, svako zrno pijeska pogubi se u satu. Ali mi nismo pijesak, mi nismo sat. Mi smo bića, živa. Živimo samo u dodiru sa živim ljudima, oživljavamo se lijepim mislima, riječima, toplinom dodira. To nas ispunjava. Da se popravim. To me ispunjava, to me bogati, to me čini sretnom. Možda je smiješno to. Kad pomislim na drage ljude, pa mi se iscrta osmjeh. Pa taj tren osjetiš ugodu, lagodu i sve je nekako na svom mjestu. Možda je to taj trenutak. Trenutak sadašnjosti. Sretni trenutak. Sretna sam u trenutcima. Kad bi ih mogao navesti na bisernu ogrlicu, to bi bilo pravo bogatstvo. Iz dubina ljudske duše, školjki naših skrivenih misli i svijetlih trenutaka. Onih slika u albumu, kojih se sjetiš dok listaš prolazne godine. Vrijeme leti, godine idu, trošimo li ih? Trošimo, dakako. Ili ih skupo plaćamo ili ih džabe prošaramo, godine, dani, slike...
Možda ipak najveće bogatstvo svoje duše krijemo u albumu slika, ljudi s kojima smo dijelili svoje životno putovanje. Ljudi koji nas čine boljima, koji nas nadahnjuju, koji nas u nekim trenutcima možda čak i ne razumiju ali zbog nekog čudnovatog kljunaša vjeruju u nas. Tako je važno, puno važnije od hrpe para na bankovnom računu, imati oko sebe svoje nadahnjujuće ljude, trošiti vrijeme za i s ljudima. Bar meni. Volim voljeti te ljude i volim kad me vole. Sviđa mi se ta međuljudska energija, kad u očima svog mentora vidiš osmjeh zadovoljstva i ponos nad nekim tvojim malim uspjehom, kad uspiješ zadiviti svog prijatelja nečim što prvi put ugleda u tebi i kad živiš svoj san. Onaj koji ti je bio položen u kolijevku, a da ti nisi znao da je to, to. Živiš sebe, takvog kakav jesi, u punoći svoje duše. U svom sadašnjem trenutku.