Treći čovjek
Sjele smo u novo otvorenoj slastičarnici pored dječjeg igrališta. Za mame iz vrtića je to bio raj, konačno smo imale svoje mjesto dok su djeca divljala po igralištu. Dan je bio vruć, nebo bez oblaka. Poslije dugog vremena sam uhvatila trenutak predaha. Pridružila nam se i moja drugarica iz srednje škole. Dok smo sjedile na neudobnim stolicama, što je ovaj put bilo zanemarivo spram radosti druženja i lijepog dana, upila sam svu radost tog trenutka. Na tren sam bila slobodna i radila ono što najbolje radim, udruživala različite ljude, miješala jezike i pričala o životu. Neobičan je bio taj splet žena dvaju generacija. Nas dvije, prijateljice iz srednje škole, cimerice na faksu, neko kratko vrijeme čak kolegice na poslu, vezala nas je knjiga priča, ludorija, smijeha ali i onih teških trenutaka koje smo skupa proživljavale. Njih dvije, nepoznate jedna drugoj, knjige pri prvoj rečenici. Njena kćerka, plod ljubavi studentskih dana, i mama djevojčice iz vrtića. Neobično je što s mamama u vrtiću razgovaraš kao s vršnjakinjom. Vršnjačka analogija. Čini ti se da smo sve mame udružene oko iste problematike petogodišnjaka i mi međusobnom isto-godišnje. Onda se kroz druženje uhvatiš, kako unutarnjim glasom progovaraš – njena mama ima godina kao ja. I dok se čudiš toj činjenici, lupi te već druga – ali ona ima godina kao i kćerka tvoje školske drugarice. Četiri žene, dvije dobi, četiri različite priče.
Netta, potaknuta zadnjim događajima u svom životu koji je iščuđavaju, ispriča - Prijatelji, poznanici i rodbina me stalno ispituje, kad će drugo dijete. Sad je vrijeme, kažu. Pazi, sad je vrijeme. Kao da oni raspolažu mojim vremenom, kao da oni mogu iskrojiti moj život. Ali mi već sad imamo takve rasporede da ne možemo. Nama već sad treba i treća osoba. Odavno nisam imala vremena za sebe. Sad sam sjela s vama na kavu poslije dugog vremena. Svaki dan smo malo vani, dijete treba igru i druženje. A doma me čeka pisanje rada za specijalizaciju. Posao mi visi o specijalizaciji. Ali isto tako moram s djetetom na igralište, moram skuhati večeru, spremiti dijete za krevet, čitati priču, da ne kažem da me čeka bar osnovno pospremanje stana, pranje i peglanje. Moji i muževi roditelji nisu ovdje, on radi po 12 sati, uz to sat vremena vožnje u jednom i drugom smjeru. Tu su njegova dežurstva, moja dežurstva, nikad ne znamo kakav će nam biti raspored. Nemamo vremena ni za nas. A oni meni - sad je vrijeme. Kako sve to postići u 24 sata, biti majka, žena, znanstvenica, doktorica i biti više manje sama za sve?!
Osjećale smo što priča. Uši nisu ni trebale čuti, već je tijelo svaku ćeliju umora razaznalo, svaku nijansu tuge, očaja ali i nade, upornosti i ljubavi. Njena priča nije bila usamljen slučaj, to su danas učestale priče. Govorile nismo, među nama je vladalo prešutno razumijevanje. Ne samo da si je sposoban čuti, razumjeti, već svaku riječ osjećaš kao svoju. Obadvije te jedan ton tuge kao kad vidiš da ti dijete trpi, a ne možeš mu pomoći. Kad uviđaš da je to opći tempo današnjeg života, ne samo tvoj. Kad u tuđoj priči otkriješ svoju, onu koju potiskuješ jer se teško njom miriš. Dok te uvjeravaju u svemu uvjeravaju da je to zapovijed vremena. Vrijeme ti je. Nema druge. Jer je takav život, takvo vrijeme.....Ne znam kad smo postali pravi homo faber, ne samo onaj u udžbenicima o razvoju čovjeka iz amebe u sapiensa, već kad smo se pretvorili u ovog faber. Fabriciranog radnika. Ne može to biti evolucija. Homo Faber. Radilica bez prestanka, u stalnom apdejtanju, usavršavanju i dosezanju, ne samo dobrih već, odličnih rezultata. Društvenim nevidljivim pritiscima smo doveli pojedinca do ruba. Kraj Zemlje. Rub izdržljivosti. Ne mareći za vapajem pomoći, učestale iscrpljenost, zdravstvene tegobe prouzrokovane stresom i u konačnici depresijom. Takvo je vrijeme. Što se može.
Gledaš razgovore stručnjaka u elektroničkoj kutiji koji debatiraju o porastu depresivnih oboljenja, kao i svih onih prouzrokovanih stresom, gledaš ih kao izdosađane likove u Big Braderu, koji ne znaju što bi sa sobom, dok im se život odvija vani. Ministarstva vade papire s brojkama, zdravstvo se guši u dugim vrstama, raznorazne terapeutske i ine prakse niču kao poslije kiše, ... Svega ima, samo čovjek polako nestaje. Nekad smo bili. Homo Sapiens, tad smo još mislili. Kad smo u tijeku tog "moram" vremena postali Homo Faber, savršene radilice, bez da mislimo.
Dan nam je ispunjen obavezama, službenim, obiteljskim. Tek kad prioritete ispunimo, možemo si priuštiti slobodno vrijeme. Zamisli, vrijeme za sebe. Tako su nas odgovorno odgajali. Prvo školske obaveze, onda pomoć oko kućanskih poslova, i tek kad sve obaviš, što ti je nametnuto, onda tek igralište. Kao veliki postali smo odgovorni članovi društva. Posvećeni poslu i obitelji. Majke smo odgajane u savršene radilice, serviserke doma, djece, partnera, roditelja. Dobre u ispunjavanju obaveza. Tako se podrazumijeva. Od vajkada je tako bilo. Vrijeme ti je.
Imate li vi kad grižnju savjesti dok surfate internetom jer vam se čini da trošite vrijeme? Umjesto da radite nešto "korisno", vi utrošite vrijeme u nešto. Nešto tek tako.
Ja, da.
Mail, još nekako ide, jer to se podrazumijeva pod službenu i inu obavezu. Fb je već dvojaki, odeš samo nešto pogledati i potkrade ti se vremenska rupa u obavezama. Sam sebi opravdavaš, kako je taj utrošak vremena od sat, dva, dok pošalješ poruku, komentiraš ili polajkaš, isprikom vremena posvećenog prijateljima. Iako tako virtualno i za prijatelje je treba skrbiti. Znaš da ima u tome istine ali isto tako znaš, da su ta dva sata porušila cijelu satnicu savršeno organiziranog dana. Onda usklađuješ među svojim radostima i svojim obavezama te izmisliš kompromis u rupi jednom tjedno za dva sata ili bar jednom mjesečno malo više. Kampanjsko doziranje fb.
Na sreću nemam drugih društvenih mreža, već samo onu jednu, duši najdražu. Blog. Olala, tu tek počinje grižnja na kubik. Kako ne pišem kratke postove, pisanje traje čak nekoliko sati. /do sad već sat, a tek sam na pola :D/ Onda ide odmaranje, distanciranje od napisanog, da se slova odmore, a tekst slegne. Slijedi drugo čitanje s namjerom popravka pogreški i dakako neobičnog popravljanja teksta, koje umjesto da se skraćuje, ispada dužim. I to uzme nekoliko sati. Onda ide onaj dio sa kočijašenjem - Uploadanje. Kad lozinku ne prima, kad pada strana, kad tražim slike i dok sve namjesti te nezaobilazno čuđenje na kraju - odgovor na pitanje prije nego se objavi tekst. Finale koje je kap preko vremenskog okvira. Za komentiranje ostaje malo vremena jer se ponavlja to čudo s otvaranjem stranice i uploadanjem, da pri tome ne govorim o padanju stranice. Ono kad napišeš komentar i puf, ode sve... Zato najviše puta samo čitam.
Nekad davno, kad sam pisala za pinku manje postove i imala pinku više vremena, dosta sam komentirala. Kad mi je to počelo rušiti u perfekciju organizirane obaveze, pratila sam zbivanje i ustanovila da mi dnevno oduzima tri sata. Alloo, tri sata. 1/3 efikasnosti. Dakako, da bih poslije takvog uvida imala golemu grižnju savjesti. Em nisam sve koje sam htjela pročitala, em nisam komentirala, em sam vrijeme potrošila. Da je to posao, nužna kućna obaveza, nešto što društvo smatra i opravdava utrošak korisnim, jer donosi neku korist, onda bi to bilo dobro utrošeno vrijeme.
A ovako: - Ma, kome ti piskaraš, ... je l' to tko uopće čita, ... bez veze trošiš vrijeme, ako već pišeš napiši stručni članak, ... do - ti očito imaš previše vremena, kad pišeš blog.
Da, komentari dragih ljudi.
I onda me anketa pita - je l' znaju vaši da pišete? - Mislim, moji znaju ali ih to zanima kao lanjski snijeg. Čitaju me neke od prijateljica. Druge, iako sam im rekla, isto ono – lanjski snijeg. I dobro je tako. Pravo je tako. Čita nek onaj, koga tematika zanima, onaj kome se sviđa, tko želi, ... Ne mogu zamisliti mog brata kako čita ovakve tekstove. Da ima tu akcije, borbe, krimi zapleta, povijesnog ishoda, mislim da bi bio prvi čitalac. Neke od prijateljica bi me sigurno čitale, da pišem o stvarima koje njih zanimaju, kuhanje, moda, životinje, ljekovite biljke, ...
Ali ja pišem kako tipkam, izlivam riječi. Ne mogu svima udovoljiti, pa udovoljavam svojoj duši, željnoj slovnog kajakinga. Od uvijek me je zanimao čovjek. Ljudsko ponašanje, svijet ovakav kakav je. Sve me je to čudilo i danas me čudi, istražujem život, takav kakav je i nas koji se u njemu koprcamo. Mislim da mi je najbliže ona Russellova rečenica: »Tri strasti, jednostavne ali neodoljive, su me nosile kroz život; čežnja za ljubavlju, traganje za znanjem , nepodnošljivo žaljenje zbog patnje čovječanstva.« Kao da je zaokružio moja životna previranja.
Pokušala sam se mijenjati, uskočiti u vlak kamo voze svi vlakovi, istom brzinom i putanjom, dok mi Junior nije objasnio.
- Mama, hoćemo li tovarnim vlakom u Zagreb. Jer tvoj putnički ide samo u Novo mesto. -
Mama je tad shvatila da ne želi vozati tovarni vlak. Mama ne želi biti homo faber i imati grižnju savjesti kad se prepusti svojim dušnim strastima. Pisanju bloga, pa čak i kad nisam efikasna. Pokušavam usporiti svoj vlak, iskočiti iz ustaljenih tračnica homo fabera i vratiti se vremenu sapiensa.
Kako, nije mi još jasno.
Kako uskladiti sve obaveze, bez dodatne pomoći? Kako bi Netta rekla, nama treba i treći čovjek. Mame više nemam, prijatelji su tu. Ali i oni upeti u svoje obaveze i njima treba treći čovjek. Možda je došlo vrijeme da pobudimo sjećanje na homo sapiensa, izvučemo se i stežućeg obruča homo fabera, te prerastemo obadvojicu da bi postali neki treći čovjek. Humaniji. Do sebe i drugih. Kao društvo. Jer vrijeme nam je.
|
