Budi pahulja
Snijeg sniježi. Veljača je najdulji mjesec u godini. Snijega nikad kraja. Sjećam se zima na kontinentu bez snijega. Pamtim dalmatinske kratke snjegove. Rado pamtim radost sunca koje otapa snijeg. Kad bi barem i na ljude posijalo neko takvo sunce da otopi snijeg u srcima. Jer nema gore zime od zaleđenih ljudskih srdaca. Dok se planeta zagrijava, naša srca mrznu.
Ovih dana pratim neke stranice na Fb, ljude, pratim događanje u svijetu i dok pratim kao da ne živim već se uvlačim u tuđe priče. Dotiču me se, one lijepe me uzradoste, ispune suncem koje nagovještava da je moguće otopiti ljudska srca. Druge me smrznu pa mi se čini kao da hrlimo ka ledenoj dobi. Opet. Dinosauri moraju izumrijeti. Jednom će možda i ljudi. Ali do tada treba živjeti. Nije da se mora ali ako smo već ovdje, ako nam je Veliki Humorista poklonio ovaj djelić predivnog planeta, možda bi trebali brinuti za njega. Za njega i ljude. Jer svaki čovjek je pahulja za sebe a skupa činimo predivan snijeg. Što sunce zna koja je pahulja veća ili manja, koja je ovakva ili onakva. Pahulja je pahulja i možda je najsretnija kad je ogrije sunce, kad se pretvori u kap i tad počinje njeno putovanje. Avantura. Životna. Iz kapi u zemlju, iz zemlje u nebo, iz oblika u oblik, prođe toliko života i situacija, dok je mi smatramo samo običnom pahuljom. Nezamjetnom i nebitnom. Ali važna je...
Kao kiša zemlji, kao mraz polju, kao voda žednom. U bilo kojem obliku, važna je. Kao i ljudi. U bilo kojem obliku, nose svoju poruku. Ono što možemo u tom poručivanju i oporučivanju raditi, kao ljudi koji imaju tu sreću, možemo birati. Ono čemu ćemo slijediti. Svatko za sebe. Što vam je milije?
Biram ljubav. Upravo je to najteži izbor. Kako u teškim trenutcima smoći snagu za ljubav, kako u žalosti birati svjetlo, kako u svijetu narušenom ljudskošću vjerovati u ljude. Kako u zimi zahlađenih odnosa naći toplinu ljudskih srca? Te se pitam, što je to uopće toplina, toplina srca? Postoji li nešto takvo?
Čini mi se...
Znaš onaj osjećaj, kad u proljetni dan sjediš na obali mora, bonaca se zavuče u selo, plavetnilo na očima i obrazima okrenutim prema suncu dopuštaš da te grije i draga po licima. To je ljubav. I suncu nisi nitko i ništa, pa ipak te voli.
Znaš onaj osjećaj, kad u ljetni dan, maestral na moru, odraz tišine na licu i leđa naslonjena na drvo kojemu dopuštaš da te zagrli svojim zaštitničkim granama kao rukama. To je ljubav. I boru nisi nitko i ništa pa ipak te voli.
Znaš onaj osjećaj, kad u jesenji dan, vinograd zamiriše sazrelim grožđem, ljudi okupljeni sunčanim danom, vođeni povjetarcem koji pjeva odu obojenom lišću, u slast i isti glas u jematvi se veselo druže. To je ljubav. I grožđu nisi nitko i ništa a ipak nas okupi u ljubavi.
Zima je, znaš onaj osjećaj kad je sve tiho. Kad osluškuješ gaz svojih nogu po snijegu, kad te pahulje na licu dodiruju te sunce grije u leđa. Znaš onaj osjećaj, kad si sam u toj bjelini. Sam, a istovremeno imaš onaj suludi osjećaj ushićenosti nad ljepotom kao da si zagrlio cijeli svijet i nisi sam. To je ljubav. I pahulji nisi nitko i ništa a ipak je voliš.
Pahulje mijenjaju svoj oblik. Kažu da informacije utječu na lik pahulje. Različita muzika utječe na različite oblike. Svaka informacija koja prodre do nje oblikuje ju na svoj način. Zašto onda mislimo da informacije ne utječu na nas, zašto mislimo da moramo svaku informaciju 'pojesti', na svaku se odazvati?! Neke uđu nesvjesno. Godinama se talože dok ih jednog dana ne osvijestimo. Tužna je sudbina kad to nikad ne učinimo. Radimo iste pokrete koji nam štete a ne uviđamo da iza njih možda stoje nečije tuđe riječi. Radost je kad svjesno možemo birati što ćemo pustiti u sebe. Kao hrana, kao voda, kao sve čemu dostupamo i puštamo u hram svoje osobnosti.
Zato biram ljubav. Iako ponekad ne znam što je to ...Najteže je birati ljubav kad u poplavi svakojakih informacija ne znaš izabrati pravu, kad u rutini svojih pokreta ne znaš izdvojiti onaj za tebe dobar, kad u mnoštvu riječi ne izabireš samo lijepe, dobre,... Pa kad ih i izabireš, kako znati da nekoga neće povrijediti, kako znati da put u pakao nije popločan dobrim djelima, kako išta znati... Sa sigurnošću tvrditi je teško jer je informacija tek val, tek točka na krivulji, tek slijed u snijegu, nano djelić nečijeg života koji oblikuje našu pahulju. Ono krhko i otapajuće u nama, ono jako koje ima svoju stabilnu strukturu, ono lijepo koje u zimski dan radosti i ispunjava ljubavlju.
Snijeg. I to smo mi.
Pahulje na prozoru, pahulje na zemlji, pahulje na boru, na moru, na... Dozvoliti suncu da nas otopi, to je ljubav. Dopustiti drugome da nas ogrije svojom riječju, da nas zagrli svojom brižnošću, da nas inspirira svojom dobrotom, da nas... dotakne na lijep način. Nježno, kao što pahulja s pahuljom stvara ljepotu zimske pokrajine. Zimi je ljubav toplina ljudskih srca.
Znaš onaj osjećaj, kad mrazom izmučen uđeš u topao dom gdje te kao utjeha dočeka vruća čokolada i miris cimeta u bakinim kolačima. Radošću ispunjen zagrljaj svog najbližeg.
|
