pjaceta

Hit the road

Ponekad je jezik brži od pameti, ponekad sam spore pameti, uglavnom ... pametnom dosta. Kako kome, ja tek počinjem. S ovim postom.
Neki dan imadoh taj sumanuti 'blenk, blenk' da bih pisala prometni klog. Dobra je to ideja, u to nema sumnje. Ima se štogod i pisati. Ne samo zbog učestalih prometnih gužvi, nesreća i inovacija u prometu, već i zbog same strukture bloga koja se je vrtjela oko hipoteze - da proučavajući događanje u prometu, suvremene načine vožnje i prvenstveno vozače, možemo puno toga zaključiti i o samom društvu. Kakvo smo postali?! Što u nastavku upućuje u propitivanja: zašto i što se to dogodilo, možemo li kako to promijeniti, koje su mogućnosti boljitka, a gdje jedino preostaje – ruke dignuti. To olako dizanje ruku nikad nije dobro išlo, no naučih u životu da ponekad moraš znati i katkad popustiti, opustiti, oprostiti. Promet kao vid društvenog ponašanja dobro je područje za nešto reći o ljudima, suvremenom čovjeku u zajednici. Kakvi smo postali?! Nismo postali 'od neba' - ono pogodi nas neki asteroid, komet ili koji god kamen u glavu te vidi čuda li čudnoga - preko noći postanemo drugačiji. Jok. Mi postajemo od sebe. Od sebe, to je ono kad sami sebe postavljamo, sastavljamo, skupljamo i tako stvaramo. Istina, ponekad drugi utječu na nas. Ponekad nas zadese životne okolnosti, neprilike, prilike, ... svašta nam se na putu spriječi ili pomogne ali u konačnici svet te događaje nekako 'provarimo' pa se ili prepustimo općoj putanji ponašanja ili reagiramo na svoj način. I did it my way. Ne znam zašto tu Frankyjevu pjesmu često puštaju na sprovodima. Meni tada dođe tako smiješno. Svršiti na svoj način, ... kad svi više manje isto svršavamo – dva metra ispod. Ali kroz život putujemo svatko na svoj način. Najprikladniji nam se čini autoput - brži dolazak na cilj, cesta bez zavoja, uvojaka i slijepih ulica, zaobilaženje svega što nas koči (pješaci, semafori, križanja, biciklisti, motoristi i dečki u plavom, a nisu štrumfovi).

Autoput je omiljeni oblik putovanja. Ubaciš u petu i kako to Turci rade - ciglu na gas, mozak na otavu. Napredak je donio da se više ne koriste dobre stare cigle jer moderni auti imaju autopilota. Tipkaš kvadratiće, brojeve, tipkaš, tipkaš i… vozi Miško. Sam, koliko ga naštimaš. Tako i ljudi u svojim životima najviše puta uključimo autopilota, služimo se mnijenjima, uvjerenjima kojima se (po)vodi većina ljudi. Najlakše je voziti bez razmišljanja. Teže je ono putovanje kad moraš čitati znakove na putu, skretanja, razmišljali kako se iskobeljati iz pogrešne ulice, smanjiti brzinu na skliskom, ne faliti izvoz ili se samo bočno parkirati u omanji box. Putovanje lokalnim cestama zahtjeva više vremena, zapleta i u konačnici frustriranja. Razmišljanje je uvijek tako. Fakat naporno. Na primjer vožnja Jadranskom magistralom. Ni ne kreneš a već 40, pa 70, pa 60, pa 80, pa 60, ... takoreći ne voziš, samo šaltaš i gledaš brojčanik da ne preskoči magičnu brojku znaka dok ti iza okuka iskaču cestosječe, motoristi, a ponekad i oni u plavom, a nisu štrumfovi. Tu magistralu spašava jedino bajni pogled, cesta idealna za putnike ne namjernike koji vole prirodu, ne žure, ne opterećeni uspjehom dosezanja cilja u određenom vremenu, dovoljno spokojni i hrabri da zastanu na rubu litice i uživaju u pogledu, fotografiraju more, bor i maslinu, na klupicama objeduju domaću pohanu puricu i uživaju u beskrajnom horizontu, ... pa kad stignu, dobro stignu. Putovanje u sjećanju ostaje kao ispunjeno uz mnogo malih zadovoljstava, slika, mirisa i valova mora.

Dok autoputom pak drugi par guma. Od točke A do točke B stigneš u točno određenom vremenu, ponosan na svoj satni rekord, razvijenu brzinu stisnutim mišićima vrata prezajući za pretjecajnim prilikama, nisko letećim vozačima i onim sporijim što se ne mogu odlučiti ili lijevo ili desno, ponosan na svoj konačni uspjeh. Dosegnut brzo, efikasno i uspješno. Kvačica na listi Životnih ciljeva.





Tako nekako prolazimo i kroz život. Ponekad jurimo i ne primjećujemo ljepote koje nas okružuju, a ponekad zastajkujemo, punimo se nekim drugim vrednotama. Ili koristimo isključivo jedan vid putovanja, onaj koji nam je bliži po životnom stilu. Tako nas stignu godine. Pozne, starosti, mirovine kad auto garažiramo te se prisjećamo. Gdje smo bili i što smo radili, kako smo putovali, što smo proputovali, o nekom unutarnjem ispunjenju, zadovoljstvu, ... razmišljamo kakav čovjek smo na tom proputovanju postali i koji je taj, naš osebujni način putovanja. My way. Ili je to više Highway. To heaven ili to hell. Jesmo li postali čovjek brzine koji je sve stigao u svoje vrijeme, ispunio sve ciljeve u životu, bio maksimalno efikasan i uspješan ili smo možda sve to propustili ali smo skupljali iskustva, spoticali se, stajali na kolodvoru, gubili na lokalnim cestama, tratili vrijeme u boxu, ... tražili ljepotu u prirodi, dobrotu u ljudima, istinu u svom promišljanju ... U životu radimo ili jedno ili drugo ili kombiniramo. Svašta radimo. Nema pravila, nema autopilota koji će nam savjetovati koji put odabrati. Usprkos svim pametnim spravama u životu se najviše puta moramo osloniti na ono jedino što imamo – vlastitu pamet. Ponekad ipak ne ispadnemo iz aviona jer je pametnije ispasti glup. Tad nam se ta glupost ne čini tako velika pogreška ako ju uviđamo kao svoju koju ipak ne ponavljamo. Ponekad ponovimo samo zbog učvršćivanja znanja. Ponavljanjem do završnog razreda. A svi svršetci su isti. Samo se u načinima razlikujemo, na kraju ipak svira „I did it my way“.
My osobit way je lokalno ali ponekad ispadne i autoput kao odabir u nuždi. Kako god okrenete, uvijek će vam se činiti da niste možda dovoljno činili autoputa ili pak lokalne ceste, uvijek nešto fali. Uvijek bi moglo nešto bolje. I red pred naplatnim kućicama kad mijenjate kolonu, uvijek odnekud iskoči Marfi sa svojim zakonima. Čini nam se da bi onaj drugi (koji ne odabrasmo) bio optimalan, bolji, jednostavniji, ... Ali to je čovjek. Nepotpun i nesavršen. Kao pametan, a ponekad isto tako ispadne glup. To tek naknadno shvati. Ako.

Rekoh prije nekog vremena, 'ajmo pisati prometni blog. I dobra to bijaše ideja ali ... To je kao kad bi ovome blogu zadala cilj, putanju autoputa te se potom odrekla svim svojim stranputicama, onim najboljim avanturama koje se dese kad zalutaš, kad učiniš nešto drukčije s čim i samog sebe iznenadiš. Na kraju olakšanje uz uzvik - preživjeh. Jer to je život. Ono što nas gradi, postavlja, čini drukčijima upravo po našem načinu, … ponašanja, odnošenja, zanosa i planinarenja. Ponekad s takvim strogo određenim ciljem, koji sastaviš u trenutku vlastitog zanosa, jer misliš da je pis of kejk, da ti leži, se precijeniš pa na duži rok shvatiš - vata mistejka aj mejka. Onda skreneš i siđeš s autoputa te nastaviš onako kako naj voliš, lokalnom cestom. Izgleda besciljno. Ali na kraju krajeva, na kraju puta, kraj je ipak isti. Ovo društvo, mi u svijetu, ono što nas dotiče, žalosti i veseli. Naši životi, naši stavovi i šarene duge ispisane srcima. Sve su to znakovi na putu koji nas usmjeravaju, smione ili lome, sve je to što smo mi. Naš način.

Od zadnjeg posta nisam pisala. Ne jer nisam imala inspiracije već sam u svojoj glavuši uvrnula da se moram držati prometnog kloga i objašnjavati život u automobilističkim terminima. Da, imala sam već i naslov posta te nekoliko ideja. Sve je bilo kao na dlanu ... pa ipak nisam pisala, ni napisala. Zbog autoputa. Nisam ja od njega. U srcu sam putnik lokalac, oduševljen čudima u detaljima, životom u bojama. Toliko me toga zanima, dotiče, da mi autoput predstavlja jedan od dosadnijih načina putovanja. Možda u životnim dosezima nisam brza, možda nisam ni efikasna, nemam ispunjenih nekoliko životnih ciljeva, nemam ... Mogu puno toga nabrojiti što nemam (ali što pričati, ta ljudi smo skloni k tomu da nabrajamo što nemamo puno radije od onoga što imamo) ali moram odati priznanje što mi je to i donijelo – nekoliko divnih prijatelja, uspomena, slika, pejzaža, misli, knjiga, ... uz koje ide i poneka životna zabluda, glupost ili neuspjeh. I skromno još dodati, iako paradoksalno, upravo su me te stvari, na koje baš nisam posebno ponosna, izgradile na svojstven način. Ne samo one, ali i one su dio života. Vjerujem da većinu ljudi najbolje izgrade i nagrade upravo naši posklizi iz kojih učimo te postajemo bolji, ne samo vozači kroz život, suputnici, već i pažljivi promatrači života kroz kojeg upoznajemo život i svoje mjesto u njemu.

Jednom reče Freš da se Pjaceta i Olja stalno nešto traže, da su im to lajtmotivi blogova. A hebiga, ima u tome istine. Yes, it is my way. Kad je zanimljivije dok istražuješ sve svoje mogućnosti, dosege ali i granice. Dok se tražiš postoji mogućnost da se jednom ipak nađeš. Kakogod, uvijek nađeš bar neku verziju sebe. U nastojanjima da izgradiš bolju sebe, opet tražiš drajvere koji nedostaju, programe za optimiziranje, nadograđuješ,... i ono najvažnije što nijedan program ne može programirati, nijedna cesta kao cilj putovanja ponuditi - nalaziš autentičnijeg sebe, život postaje lakši, a nošenje svijeta na ramenima tek igra riječi. Zar to nije najbolje putovanje, ever?