pjaceta

ambicije

Ne razumijem najbolje taj fenomen napisane riječi. Mogla bih svaki dan ponavljati jedno te isto a da nikad riječ ne bi prodrla do tvrdih srdaca ljudske prevažnosti. Nikad nisam bila ambiciozna. Ne znam, nekad se je to smatralo ne lijepim, danas je to vrlina. Ustvari, nikad me nije zanimala ta ambicioznost, biti nešto oh, ah, uh. Oduvijek sam samo željela mir, imati ljubav i živjeti mirnim životom. Nisam imala velikih snova. Iako sam sanjala kućicu na obronku padine sa pogledom na more, u svim tim godinama sam je u mislima i opremila, od parketa do boje zidova, svijetlih lampi i velikih pločica, sa zelenim dovozom i parkom punim različitog svjetskog bilja, stolom za pisanje i knjižnim policama u svom intimnom kutku. Posebnim kutkom u dnevnom boravku za dječje igračke, knjige i velikim kaučom koji objedinjuje sve nas sretne u svojim radinostima. Sreću sam tražila u ljubavi. Nisu me zanimali veliki dosezi fizike, literarne teorije, pa čak ni akademske filozofije. Istina da sam voljela mudre ljude. One starije koji su o svemu znali staloženo i sa puno blagosti pričati, nikad ne suditi, ni krajnjim mjerilima prosuđivati, uvijek odmjereno, uljudno i sa puno ljubavi do ljudi i svijeta, kakav god već on nesavršen bio. Bili su mi neiscrpno vrelo riječi uz koje bi prosjedila satima i slušala, upijala i maštala o svijetu, koji mi se činio tako velik i čaroban, a svi ljudi odrasli i mudri. Zvali su me starmala. To mi nije smetalo. Možda zato jer nikad nisam znala što točno znači, iako su mi objašnjavali. Ustvari, brigalo me je što mi govore i misle dok sam mogla pratiti moje voljene u tom svakodnevnom mudrijašenju, čuđenju nad svijetom i ljudima. Kako je bio velik i šaren taj svijet. Voljela sam priče. Skupljala. Ruske, mongolske, kineske. Važno je bilo da su priče gdje dobro pobjeđuje, gdje je ljubav i mudrost ono što glavnog junaka napravi čovjekom. Ne junakom, već običnim čovjekom svoga života, životnih situacija. Bile su to prve mudrosti. Činilo mi se da će ako shvatim kako svijet funkcionira sve bit puno lakše, živjeti u njemu i sa ljudima. Živjeti u njemu nije toliko teško, ali sa ljudima… Čudo je to, Asklepije. Čovjek je čudo. Ta vječita inspiracija, ona je uvijek bila na domak ruke i misli. Ljudi su me zanimali. Ljubav je bila poveznica. Možda zato nisam bila ambiciozna. Željela sam mir, da se svi ljudi vole. Činilo mi se ako budu ljudi pričali, ako budu čitali, ako budu uviđavni, ljubazni, … onda će se zavoljeti. Ali život je nosio svoje, čak se ni veliki i odrasli nisu mogli voljeti, ni zavoljeti što tek u ljubavi vječno žiti.

Bio je period u životu kad sam proždirala knjige o ljubavi, sve. Od budista do ženske katoličke literature, preko Rilkeja, Tolstoja i Ruiza. Sve sam željela znati o tom fenomenu. Spoznati u nadi da bi postalo lakše živjeti među tim čudima, razumjeti da bi mogao prihvatiti, bezuslovno voljeti. I mogla bih još tristo godina čitati, još nekoliko života doživljavati, mogla bih i sama pisati i pisati o ljubavi ali njena tema je neispisiva. Nova i nova, a toliko milijuna godina stara. Samo jedna, a da se o njoj čitav život učimo, pa čak i kad steknemo ovlasti stručnjaka na tom području, u tijeku života možemo samo priznati – znam da ne znam. O ljubavi govoriti, lijepo rječiti, srca crtati, od sada do vječnosti nikad stati, a da pri tom možemo i mrijeti bez nje u ljudskoj zajednici.

Možda zato nikad nisam bila ambiciozna nešto veliko dosegnuti jer mi je domet bio ljubav čovjeka. Tako na dohvat ruke, sveprisutna, uvijek među nama, kao najljepše čudo ljudskog roda. Za to ne trebah doktorate, za to ne trebah pohvale, zahvale, literarne nagrade ni medalje za hrabrost. Za biti čovjek nije postojala škola. Možda je filozofija bila najbliže, jer sa njom si spoznavao ljude, pisce, njihova razmišljanja, njihove životne priče. Pa čak i oni su znali biti veliko razočarenje. Oni suvremeni u koje svoje ideale slažeš kao u mudraca koji je bezgrješan, pa se onda moraš suočiti sa njegovom grješnom konačnašću čovjeka. Rijetki su bili ljudi koje sam upoznavala i koji su ustrajavali u svom dobrom djelu, čak i kad im je to donosilo breme. Rijetki su bili ljudi koji su imali dovoljno unutarnje mudrosti da razumiju svetost ljudskog života. Možda zato nisam bila ambiciozna jer sam smatrala da izvanjsko dostignuće ne može donijeti unutarnje ispunjenje, mir i sreću.




Ne znam zašto nisam imala više ambicija nešto od svojih danosti uobličiti na nekoj razini ljudskog značenja. Jednostavno, u to nisam vjerovala. Moja vjera je bila usmjerena u čovjeka, u njegovo dobro. Moj životni moto je bio – voljeti i biti voljen.
Kad sam jednom rekla mom najboljem prijatelju da mislim da više ne vjerujem u ljubav. Rekao je – ako ti to odbaciš, što će tek onda biti sa nama!? Tad shvatih tu prometejevsku uzaludnost i osjetih sram što usprkos svojim godinama ustrajavam u onome što već veliki odavno smatraše da je iluzija, izgubljena bitka i vjera. Činilo mi se važno u tome ustrajavati, u toj ljubavi. Nešto mora biti sveto, važno. Ono čemu svi ljudi teže, zbog čega su spremni boriti se i dati sve od sebe. To je bila moja ambicija. Glupa ambicija uvjeravati ljude da trebaju vjerovati i kad su svi brodovi potopljeni, da se trebaju boriti za ono što vole, da … Pjevala sam o ljubavi kao da se radi o životu i smrti. A onda sam odustala. Samrtno se razboljevši. I bolujem. Bolujem od najgroznije bolesti ovoga svijeta – nedostatka ljubavi među ljudima. Nije to samo ljubav među zaljubljenicima, niti ljubav roditeljska, već je to ona opća, ljudska ljubav među ljudima. Kad primijetiš čovjeka, pa mu namijeniš riječ, dvije, jer ti je stalo. Jer je svaki čovjek važan.

Jutros sam pročitala da je umro jedan slovenski novinar. Sretala sam ga u danima kad bi odlazili u šetnju. Nismo se poznavali ali smo uredno izmijenili riječ, dvije. Zastali u hodu i popričali, o vremenu, svijetu, onako neobavezno. Uvijek bi me uzradostio taj naš susret. Kao što me uzradoste i oni mali ljudi u vrtiću, kad ti priđu pa ti ispričaju neku zgodu, pohvale se ili potuže. Ti mali razgovori. Tako malo je potrebno. Takve stvari me čine sretnom. Da se to može ambicionizirati, to bi bila moja ambicija. Jedna, dvije lijepe riječi da nekome pokažeš da ti je stalo. Skrb do drugog čovjeka. Jer jedino što na ovom svijetu stvarno imamo je – jedni druge. Čovjeka. To je ljubav.

Možda zato nikad te neke ambicije, jer je ona moja bila usmjerena u tom sasvim svakodnevnom nastojanju, živjeti u zajednici dobrih ljudi, ljudi kojima je stalo. Jednom me je kolegica pitala, zašto je većina mojih statusa u hrvatskom jeziku, kad sam Slovenka?! Uzvratila sam joj da iz istog razloga što je većina njenih statusa u engleskom jeziku. Nadodala sam, kako se njoj čini da će većina njenih prijatelja moći razumjeti napisano,isto kao i meni. Ali istina je bila tužnija. Kad god bih pisala u slovenskom jeziku to je prošlo skoro pa ne vidljivo. Rijetki su me vidjeli ali oni koji jesu, ti su me vidjeli i kad sam pisala u hrvatskom, engleskom, pa i kad bih pisala u shvahiliju. Neki dan sam pročitala onu jedna od fb mudroslovlja – 'uspješan si kad si vidljiv'. Jeli moja nevidljivost znak moga neuspjeha, nedostatka velike vanjske ambicije ili samo odraz današnjeg duha čovjeka?!
Možda nisam netko, ono kako treba biti netko na Internetu da bi se ga primijetilo – poznat, važan, koristan, …. Ja sam samo ja, nitko bitan. Jedinka, mala, plava. Ali mojim prijateljima, onima koji me vide, koji me žele vidjeti, njima sam i tako 'nebitna', 'neuspješna' važna. Zar nije to najvažnije?! Da vas ljudi vole takve kakvi jeste, pa čak i kad niste netko fejms, selebriti, važan, pun love ili titula. Da vas vole samo zato jer postojite, jer vas vide i cijene. Jer vaš život ima i za njih smisla, jer ih je briga. Svi želimo biti vidljivi, nekome važni.

Možda zato ni A. od te velike, jer je ona moja bila mala, jednostavna – voljeti i biti voljena. No u trajanju ljudskog života ispada da je to ipak najambiciozniji poduhvat. Reći ljudima da nije važno čime se baviš, što si po nacionalnosti, stručnoj spremi, visini kreditne kartice, već koliko si sposoban voljeti ljude oko sebe, svoje prijatelje, roditelje, poznanike i slučajne prolaznike. Koliko si spreman praštati, razumjeti i prihvaćati drugačije od tvog. Voljeti sve ljude, ne samo izabrane. Za tu ambiciju nikad nećeš dobiti velike novce, pohvale, nagrade, niti ćeš se upisati među nobelovce, možda će te smatrati glupim, jadnim, 'kravom' i što ja znam već čim, ... ali pokažite mi čovjeka na ovome svijet koji ne želi biti sretan i voljen?! Svi mi želimo isto. Ljubav. Zašto se onda ne vidimo?! Zašto se grupiramo, izdvajamo, piedestiliramo,…? Odvajamo umjesto družimo, sastavljamo, upotpunjujemo, brinemo jedni za druge?!

Biti vidljiv, znači biti voljen. Ako vam se samo jedna osoba nasmije, pruži ruku ili namjeni lijepu riječ, taj dan sta pobjednik, uspješni i vidljivi. Taj dan ste voljeni samo zato jer ste čovjek, jer postojite. Takva bi ljubav morala rasti u našim srcima, bez uslova. Voljeti nekoga zbog njega samoga. Eh, ... kad bi ovim izgubljenim svijetom šetalo više te ljubavne ambicije.