o mila, o draga, o slatka ...
Pisati o jeseni u jesen, to je nešto naj jesenje.
Napisati jesen jako je lako. Ide ovako –J E S E N.
Nacrtati ju, još je lakše – uzmeš list papira i obojiš ga toplim bojama.
Doživjeti jesen u jesen, to je … pa možda isto tako lako. U jesen svoje jeseni uključiš mudrost godina, svjesno isključiš iskustva svog osobnog jesenjanja, onda iz super torbe što je puniš putem života, kao što se sprema zimnica, izvučeš posebnu teglu. Onu rijetku u koju si u svojoj ranoj mladosti zapakirao sunce, ljubav, nadu, snove. U koju si posebno vješto i sa velikom svetošću svoga mladog i nadahnutog uma spustio ono najvrjednije. Nevidljivo drugima, skriveno u dlanovima, posuto šarenim prahom vlastite mašte i dobro zapakirano te čuvano skriveno od pogleda. Pa i vlastitih, da se ne pokvari u tijeku vremena. E, ta. Ta zimnica se otvara u jesen, kad lišće opada, kad jutrom magle zagrle livadu pa u rosi i mrazu prsti još jače stežu toplu ručicu, kad život brza mimo tebe dok čekaš onog zelenog čovječuljka na semaforu, kad… puno toga ne uradiš, nešto propustiš, zamahneš nonšalantno rukom, skloniš se pogledima, otvoriš knjigu na 135 stranici i počneš čitati. Naglavačke se bacaš u neki drugi svijet, ploviš nekim morima koja i nisu bitno tvoja, ali te ipak odvedu na putovanje. Ponekad bude mučno, ponekad tražim brzog izlaza i poslije dan, dva izgubljenog vremena ipak se vračam Predgovoru, Zahvalama i prvom poglavlju beskrajno duge rasprave o čovječnosti.
Duga je ta rasprava, upitna i ponekad neupitna, ali nikako ispunjena. Umetnuta u nju, kao u knjigu, pokušavam naći svoju posebnu stranicu. Sve su tako slične, nijedna baš moja, neke bliske, neke daleke, ali ipak tu negdje prisutne, kao prijatelji, poznanici. Ljudi sa kojima podijeliš dan. Mame u vrtiću, tete za blagajnom, telefonski razgovor sa bratom, pismo tajnici društva, … Dnevno prelaziš prstom preko slova, na kraju lista pakuješ svoje osjećaje u pretince osjećajnosti, razumno otvaraš novi list … Ponovo prstom prelaziš preko lista, osjećajima preko čela, zamišljeno od sanjaš još jedan dan ...
I dok je magla carevala jutarnjim drumom, oprezno sam se upuštala u okuke zbog lokalnih vozača koji vrlo rado prebrzo krate okuke i vrijeme. Divila se sivo-žutoj slici Nad-umjetnika prirode dok me nije prenuo zvuk muzike - Slušaj ljubav kako dolazi… I pomislih taj tren – a zašto ne?! Zašto mora ljubav dolaziti samo u proljeće. Zašto ljubav ne bi mogla doći i u jesen?!
Doživjeti jesen u jeseni ...
To je bar lako – otvoriš teglu zimnice i utopiš se u marmeladi od naranče i limuna sa cimetom.(ono što napraviš kad ti život podari limun).
To je taj jesenji trenutak sreće.
Lijepa je ova jesen. Kad ne brojiš listove, neosnovano maštaš i činiš svojoj duši milo. Pa ti bude drago. Sve nekako slatko. Tako se valjda hrani duša. Velikom žlicom. U domaćoj marmeladi.
|
