pjaceta

Post bez naslova je nekako kao čovjek bez imena.
Ono kad se dijete rodi, pa roditelji imaju pripremljeno ime ili pak nemaju,
pa čekaju da se beba rodi i onda stave neko ime.
John Doe.
Svaki čovjek ima ime. Samo neki postovi nemaju.
Ne poimenovani odlaze u svijet.

Zašto je to tako?!
Ne znam. Niti želim roniti u dubinu.
Neke stvari je bolje ne znati, ili se bar tako praviti.
U neke stvari se je bolje ne pačati.
Čekati da zima prođe.
Sve prolazi.



Kaštel Novi, studeni 2008.g.


Sjećam se toga dana.
Braća Ikići su me lovili autocestom, umrla sam od straha. Jedva sam im pobjegla, izašla sam u Zemuniku.
Ispred Zračne luke ustavila me policija, prometna kontrola.
Samo par minuta kasnije sam čekala na rampi, da je cestom prošao avion. (toga nema više).
U svojim Kaštelima me čekala moja Mone. Onda smo otišle u moj Trogir.
Smijale smo se kao dvije šiperice, pravile smo ludarije kao dvije tinjeđerice. Oh, kako smo se smijale.
Taj dan sam bila sretna, usprkos jutarnjim događajima.

Sve dođe i prođe neočekivano.

Ostaju uspomene. Uspomene na ljude koji su nam činili dobro i one druge.

Možemo li birati kakvi želimo uči u nečije uspomene?!
Ili sve ovisi od onoga koji pamti?!

Pamti samo lijepo, dobro, plemenito!
Ostalo pusti da prođe.
Kao i ljude.