pjaceta

ponedjeljak, 09.11.2015.

Godine lete, a mi gledamo

Ponedjeljak, 9. studeni. Ušli smo u 46. tjedan ove godine 2015.

Tek kad sam na zidnom kalendaru vidjela nespornu činjenicu da smo ušli već u 46. i da nas do kraja godine dijeli tek 9 tjedana, nekako me prošla jeza. Godine prolaze, jeseni slijedi zima, pa proljeće i već iduće ljeto nosi novu jesen. Čini mi se da se samo okrenem, a da cijela godina proleti. Gdje sam bila, što sam radila,… nikakvog konkretnog odgovora ne mogu dati. Znam samo da sam se trudila iz petnih žila, da sam malo spavala, da sam noću puno razmišljala, analizirala, planirala. Znam i da nijedan od onih novogodišnjih zapisa, što ću u godini koja dolazi napraviti, nisam uradila. Možda bih i to doživjela kao osobni neuspjeh, učmalost koja mi ubija radoznali i živahni duh, možda bi to doživjela i kao uzaludno protraćeno vrijeme na kuhanje, pranje i spremanje. Možda bih i u onim rijetkim trenutcima loše volje, umora, zamora to i pomislila. Ali većinu drugog vremena sam se trudila biti dobra majka, dobra kćerka, dobra sestra, dobra prijateljica, dobra …
Godina je ipak prošla. Još jedna. Vrijeme koje se nikad više neće vratiti, vrijeme koje je kao voda proteklo, a u istu rijeku ne može se dvaput kročiti. Što je bilo, bilo je. Passe. Tako su prošle i ljubavi, prošle su i zablude, nade, tuge, snovi, … i kako godine idu puno toga prolazi. Kažu mudri ljudi da ostarimo kad prestanemo sanjati. Imala bih još štogod od-sanjati, jer sanjiva mi je srednje ime, moja mašta je istkana u snu, njena je narav nezajažljiva. Jazove postavlja život, jazove postavljaju drugi ljudi, okolnosti, slučajnosti,… Zid na kojeg nalete naši snovi, nade, vjera, nikad nije zid ljubavi, već zid koji brani ptici u nama da leti, zid koji nas zaustavlja da ne kročimo u nepoznatu zemlju puni nade i snova. I kad su prije 26 godina na današnji dan porušili Berlinski zid bila sam jako ponosna. Činilo se da je pobijedio Čovjek, da su pobijedili snovi, da su nade uzrasle, da je vjera u budućnost spojila ljude. Mislila sam da će zid porušiti granice u glavama, da neće više biti istočnog i zapadnog Berlina, da neće više biti zapadnog i istočnog bloka,… Mislila sam da je to najveća pobjeda čovječanstva nad svim onim što se je u Njemačkoj dešavalo na isti dan – 9. studenog.

Davne 1923. godine Hitler je izveo svoj 'pivski' puč, istina neuspješno, ali je zato 1938. g. na taj isti datum, 9. studenog, pokazao što će slijediti u nadolazećim godinama. Masa ljudi, predvođena suludom idejom, da su oni u pravu i da drugi njima oduzimaju pravo na snove, uzela si je za pravo da obešteti 'krive' za sve. Te su noći, poznate i kao Kristalna noć, porazbijali izloge svim Židovima. Te je noći pokopan evropski Čovjek, prognano 'pobratimstvo čovjeka u svemiru', posijano sjeme zla koje nikad nije prestalo klijati. Kad je na isti datum pao Berlinski zid, i kad se je pojavila nada da postoji mogućnost evropskog Čovjeka, ujedinjenog, koji poštuje istočno i zapadno, koji poštuje sve boje, koji želi bolje cijelom svijetu,… koji govori istinski iz srca i stvarno vjeruje u dobro, dobro za sve… vjerovala sam boljem. Poslije dvadeset i šest godina ja sam starija, iskusnija, puno više znam o svijetu, povijesti, pa i o ljudima, zato puno manje vjerujem idejama, pa i ljudima.

Imali li u Evropi 21. stoljeća dobrote u ljudima, Ljudi koji će htjeti dobro svima?!

9. je studeni 2015. godine, nikad topliji dan, kažu da će se zagrijati i do 24. stupnja, na kontinentu. Tih bi dana tradicionalno odlazila u moje dalmatinsko selo, bilo je toplih dana, bilo je i kišnih, ali ovako toplih mislim da ni u Dalmaciji nije bilo. Na kontinentu je puno puta bio snijeg. Znali su biti veliki zameti, zakrčeni putovi. Danas začuđujuće toplo. Dobro je, toplo je, bar sunce imamo. Ako već u ljudima nedostaje radosti, ljubavi i ljudske topline, možda se u ovim tmurnim nadolazećim danima, možemo bar u prirodi grijati. Cvijeće i drveće u jesenjim bojama, u njih jedino još vjerujem. Neki dan smo se na igralištu igrali u palom lišću, digao je žuti list i pogledao prema drvetu – stavi ga gore. Ne mogu, pao je. Otišao je do drveta i podragao ga. Osjetila sam da je nastupio pravi trenutak za najvažniju lekciju - kako se grli drveće. Nasmiješio se i zagrlio. I onda smo grlili drveće, grlili smo jedno drugo, grlili i smijali se radosni. Ljubav je to, najveća sreća.



Jednom ću pričati o drveću ali ne danas.

Danas je dan za priče o prošlosti, o ljudima kakvi smo bili i kakvi smo postali. Kamo ide ovaj svijet?! Svoju mladost sam provela u uvjerenju da svi ljudi žele dobro svim ljudima, ne znam odakle i kako se je uvukla u mene ta ideja. Dugo sam odolijevala svim vremenskim uvjetima, štitila svoje drveće i vjeru u dobro u ljudima. Sanjala o danu da jednom mora nastupiti ljubav među ljudima, međusobno poštivanje, suradnja za skupno dobro, izgradnja zajednice svih ljudi. Moje mladenačke ideje nisu išle u istom smjeru kao i globalne političke ideje. Svatko svojim putem. Danas, poslije dvadeset i šest godina od pada Berlinskog zida, pitam se – što smo radili?! Kako smo educirali, kakve smo ljude stvorili, kako su se oblikovali?! Jesmo li kao građansko društvo zakazali?! Kao roditelji smo odgojili svoje slike i prilike, sa ponekim odmakom od originala. U što smo ulagali ako nismo u bolji odgoj, u bolje ljude?! U što smo ovih posljednjih 100 godina uložili kad smo na početnim stepenicama, pred vratima straha koji hoda Europom, žicama, crnokošuljašima, 'pravilnima', 'pravima', 'velikima', 'bogatima',… počeli smo koristiti pridjeve, a zaboravili smo na imenice – ljudi. Židovi, Romi, 'Balkanci', Sirijci, Iračani, Afganistanci,… Pred njima smo se naoružali 'strahom', propagandom, teorijama zavjere, … I nikako ne mogu razumjeti, kako smo mi to educirali, što smo učili u školama, kako smo odgajali svoju djecu, kad ih nismo odgojili u poštivanju. Poštivanju roditelja, starijih, učitelja, pa na kraju krajeva i Boga i Zakona. Gdje smo 'zatajili'?!

Umjesto da smo se iz povijesti štogod naučili, mi smo je ponavljali, jedan za jedan. Djecu smo učili datumima, događajima ali ih nismo naučili ništa povijesnoga iz te historije histerije. Koliko djeca znaju o Hitleru, koliko mladih Nijemaca vjeruje da je holokaust teorija zavjere židovski masona i da nikad nije postojao, da su sve to izmislili?! Jasenovac?! Kad sam sa malom Anom, koja je danas odrasla žena radila po njenoj knjizi povijest, bila sam zgrožena konceptom – hrpa podataka, bez dubljih poveznica, ničega što bi je navelo na promišljanje - zašto je povijest važna, kako je možemo u svakom trenutku aplicirati na stanja duha u kojem se moderne države nalaze?! Nismo ih naučili komparirati, nismo ih učili sa emocijama, na kraju krajeva nismo ih naučili ono najvažnije – razlikovati dobro od zla. Da je rat ubijanje i da treba tražiti druge opcije. Proganjanje drugih i drugačijih je uvijek zlo. Dobro bi moralo biti za sve koji negdje žive. Ima tu nijansi koje svaki povijesni pobjednik kroji po svome ali i o tome bi morali učiti. Naučiti ih nositi se sa pobjedom, naučiti ih koja zla može pobjeda donijeti i da nijedna pobjeda u povijesti nije bila pobjeda za sve ljude. Pobjeda ne smije biti bahata i osvetoljubiva.

Nismo ih naučili ni onog osnovnog, životnog, ovladavati strahom. Na seminarima o stresu svaki će vam predavač uvodno objasniti da stres znači suočavanje sa situacijom koja nas postavlja pred dilemu – bježati ili boriti se. A nitko ne spominje treću varijante – ovladati strahom. Uče tehnike ovoga, onoga, meditacije, jogu i šetnje u šumu ali nitko se ne upušta u nešto dublje. Zašto strah nastaje i čega se mi to bojimo? Strah pred gubitkom stečenoga ne znači nužno i istinski gubitak. Već naučiti u novo nastaloj situaciji pogledati stvari iz drugog ugla. Kako bi jedan francuski predavač rekao – promjeni percepciju. A mi ih stojećima učimo ustrajavati u istoj percepciji, dijeliti ljude na istočni i zapadni Berlin, sa svim pridjevima koji k toj podjeli idu te stvaraju teorije zavjere i šire strah.

Najveći ljudski neprijatelj je strah. Nešto prazno koje zapunimo. Strah pred gubitkom naviknutog, stečenog, ugodnog, domaćeg. Zbog straha se ljudi udružuju, zbog straha ljudi napadaju druge, zbog straha zidaju žičane ograde, zbog straha lome stakla, … pa na kraju krajeva i ta neustrašena jamerika koja se kao ničega ne boji jer u njenom timu igraju Batman, Superman i čak Noris, sve mi se čini da se oni najviše boje finih i pitomih ljudi, dobrog odgoja, kulture, povijesti,… jer zašto uništavati onaj dobar dio svijeta koji je svojim ljudima nudio besplatno školstvo i besplatno zdravstvo, zašto sve te ljude protjerati sa ognjišta svojih djedova u 'romski' način života ako ne zbog straha. Straha da ideja humanosti slučajno kroči u neku od njihovih glava jer onda ode sve – ode klasni sistem prebogatih i onih koji spavaju na ulicama, ode školski sistem koji omogućava samo bogatima da se školuju, a oni siromašni ili da izumru ili da se zaduže, pa žive do kraja života u strahu od 'oduzimanja privilegija', ode zdravstveni sistem koji puni banke, a ne neke tamo zdravstvene blagajne za lezileboviće, ma kad dobro razmislim, ma ode cijela jamerička 'demokracija' u omraženi sistem koji bi omogućavao SVIM ljudima iste uvjete življenja, a ne samo bogatima. Zato se treba derati kroz sve medijske opcije – ulovite lopova. Ulovite treroriste dok oni igraju aktivnu igru onog najvećeg, globalnog. I dok male, nevažne državice, trče na granice svojih ograničenih država i umova, postavljati žice, boriti se sa vjetrenjačama svojih strahova, najveći igrači samo štite svoje stečene privilegije.

Kaže teta Mrkla, bit će rata. Posijani evropski strah, povijesno gledajući u najviše ratova žanju upravo 'Balkanci'.
Ljudi prolaze, dolaze, godina ide ka kraju, uskoro će zima, studeni je i vani je 20 i nekoliko stupnjeva. Divan je dan. Četrdesetišest ih je prošlo. Tjedana u godini. Toliko smo toga mogli napraviti, a nismo. Nisu važne isprike, pa radili smo ovo/ono, pa .. Mogli smo, ali eto nismo.
Studeni je, deveti, povijesni. Možda se još i desi neki veliki povijesni događaj na taj datum, koji će nam zauvijek promijeniti živote. Nadam se boljemu. Uvijek se nadam boljemu. Dobromu. Svima. Strahom ovladavam, suočena sa neizvjesnim sutra .. jer što mi mogu oduzeti. Život?! Po čijoj volji sam se rodila, po toj istoj Volji ću i umrijeti, a do tada… živim i nadam se boljem u ljudima. Možda se dogodi čudo pa me ljudi iznenade, onako pozitivno, kao ovo sunce, predivno i toplo u 46. tjednu ove godine.



- 11:15 - Komentari (17) - Isprintaj - #