Samo žena
Povodom osmog dana ovog mjeseca (kasnim ka i uvik) i svih onih čestitki i ruža i urnebesnih emisija o emancipaciji žena, meni Luiđi nije reka ni »be«. Ka ono, tebi to ne triba, ti si emancipirana žena. A, ja?! Ja san samo tila da mi bar jednom u godinu reče kako me voli, šta je sritan šta me ima, šta san super-women i da će me vodit prid oltar – kad tad.
A umjesto toga san si sama kupila cviće i veliku bombonjeru, sila pred tv i sve one slatke čokolatine požnjopala sama uz limunadne filmove. A otih, u ovim danima, fala blogu ima. Čudo je to. Priko cile godine možete gledat akciju, krimi, akciju, krimi, doktore, po milijun puti Stevicu Galeba, Josipa Blonda i onoga Dik Vam Dam, a ljubavne… Oti su rezervirani samo za Božić, Valentinovo, i Dan žena. Taki je valjda posta i ovi svit – samo akcija. Akcija na TV, akcije u šoping centrima, akcija u vezama. Lezi, klapi, gotovo. A di je ljubav?!
Ma, daj ne budi zaostala, retrogradna, retardirana.
A ja sam si baš nešto retro. Ne samo zbog godina, već me nekako i ovih dana, uz ove fimove pukla i ta retromanija. Vratilo mi sićanje na prolića i prekopalo po prošlosti. Gledaš te fimove, pa te potsiti na ovoga, onoga.
I tako me upravo potaknuo jedan citat iz nekog filma da napišem ovi post. Na vjenčanju svoje sestre, Ally održi govor. Evo, o čemu je ona govorila:
„When Daisy and Eddie first got together, I have to admit, I was a little bit nervous. I could tell that it was serious, and I thought that the closer she got to him, the further away she'd get from me. But that didn't happen. Not only do I see more of Daisy, I see a happier, even better Daisy. It's like with Eddie, she's completely herself. When you're a big sister, it's your job to teach your little sister everything. You know, how to ride a bike, how to lie to your parents, how to kiss. Not with tongues. Settle down, uncle Charlie. But, I never thought about what my little sister could teach me until right now. So I wanna thank you, Daisy. Thank you, for teaching me that being in love means being yourself. To Daisy and Eddie!“
Biti sretniji, kad te netko čini boljom osobom. Biti to što jesi, biti iskonski ti.
Skoro neprimjetna poruka iz filma nekako mi je 'sjela'. Ponekad neke stvari znamo, ali ih ne želimo i vidjeti. Ponekad neke stvari i vidimo ali ih ne želimo znati. Dok stvar ne dozori, kao voćka na drvetu, berba neće biti bogznašto, tako i u životu neke stvari možemo uvidjeti, promijeniti, ali tek kad sazriju, ništa prije.
Kad se je moj prijatelj poslije deset godina braka razvodio od moje prijateljice, rekao mi je:
- Vi ste svi znali kako će biti, što mi nisi rekla?!
- A što sam ti mogla reći?! Tako ste različiti, teško će biti ili ona nije za tebe. Što bi učinio? Tad si bio toliko zaljubljen i sretan da bi bio zločin nešto takvo ti reći. Uostalom, u vaših deset godina bilo je i lijepih stvari, a imate i predivnu djevojčicu. Želio si to i iskusio. Nikakve riječi te ne bi zaustavile od tog iskustva.
Zaljubljenom čovjeku ne možeš govoriti da netko nije za njega. On to ne čuje, jednostavno ne može čuti jer su otkucaji srca snažniji i ljepši. Čak i kad sam partner govori da nije čovjek za tebe, to ne čuješ. Ne samo jer ne želiš, jer nije ni 'voćka sazrela', nego po nekom zeznutom planu Velikog Humoriste moraš uči u jedno takvo iskustvo, opeći se, izgorjeti, da bi naučio slušati.
Slušati i pričati. Koliko puta ne slušamo, dok drugi priča. Koliko puta pričamo, dok drugi ne sluša. Ni jedna situacija mi nije strana, a ni draga. A ponekad je kvaka samo u tome – čuti. Slušamo, a ne čujemo. Od svih zvukova ne čujemo pravi.
Govorio mi je da nije za mene, da mogu biti sretna što nisam sa njim, da ću mu jednoga dana biti zahvalna za to. Nisam to htjela čuti. Govorio mi je da me voli i da sam posebna. Slušala bih jedno, slušala bih drugo. Od svih tih glasova nisam znala koji su pravi, koji su istiniti, koji dolaze od srca. Obadvoji su dolazili. A ja sam čula samo onaj dio sa voljeti. Naslanjala sam uho na mrvice slatkih riječi kojih je bilo sve manje i manje. Jednog dana su i te mrvice nestale, u uhu su ostale odzvanjati samo one druge. Pričala sam u nadi da će početi pričati. Pričala sam u nadi da će ipak čuti. Volio je slušati i šutjeti. Ponekad bi se pravio da ne čuje, da ne bi trebao pričati. Puno puta je pričao o ničemu. Tišinom je govorio da nije za mene.
Opravdavala sam, opravdavao se. Isprika na ispriku postavila je debelu zavjesu sumnje. Šutio je, ušutjela sam i ja. Riječi su lebdjele zrakom ne da bi se dotakle ičijeg srca. Svoje sam zaključala. Postajala sam sve manja i sve manje ja. Pretvorila sam se u nešto što nisam još poznavala, postala sam si stranac. Nestale su sve zvijezde u očima, snovi u oblacima, patuljci su pokupili kofere i otišli u sretniju zemlju. Nedostajala sam si. Nedostajala sam i drugima.
U nekom filmu je žena rekla dječaku da neki odnosi mogu biti kao crne rupe, mogu te progutati da nikad ne zasjaš. Znala sam to. Tad sam se osjećala kao ta zvijezda koja bi po svemirskom pravilu morala sijati, a ona je nestajala negdje u beskraju crne rupe. Ti stari odnosi, ta prošla proljeća, sve te crne rupe što su me progutale. Ono kad se mijenjaš do svoje neprepoznavanosti, kad se odrekneš svom bivstvu zato da bi stvorio neki kompromis u kojem si gubio sebe, kad se osjećaš da moraš stalno donositi u vezu 'petice' jer četvorke nisu dovoljno dobre, jer si se udebljala, jer si ružna kad plačeš, jer mu se takva i takva ne sviđaš, … Tako sve manje sjaš svojom iskonskom energijom posebne zvijezde svemirskog sazviježđa i prilagođavanjem nekomu ko te ne voli ili pak samo nije za tebe, gubiš se u crnoj rupi odnosa.
Desi se jako brzo, neprimjetno. Dok se jednog dana ne probudiš mrtav u vezi, bez nada, snova, želja. Kao u slijepoj ulici iz koje ne vidiš izlaza, truneš na 'crvenom', umjesto da kreneš na 'zeleno', ma već na žuto. Tad, ženo draga, treba dignut glavu i uspravno kročit. Uvijek je dobro krenuti na proljeće, kad sve propupa, zasije, kad je dan duži i zvijezde se ljepše vide. Jer svaka žena je nekomu posebna zvijezda. Onom, čijim očima to nije skriveno.
Stiže još jedno proljeće, skoro pola stoljeća ih je već prohujalo. Danas sam zahvalna svim onima koji su me mimoišli, svima onima za koje nisam bila 'dovoljno' ..., svima onima zbog kojih sam zaboravila biti 'iskonska ja', biti sretna, biti bolja, jer kako film govori – ljubav nas mora činiti sretnima, boljima i sličnima sebi, ispunjenima, zadovoljnima sobom uz drugog zadovoljnog sobom. Ako to izostane, morali bi znati otići. Jednostavno – ustati, otići i dobro zatvoriti vrata za sobom.
Ali ... lako je meni sad bit general poslije bitke. U životu uvijek dođu neke takve crne rupe koje treba preživjeti i kročiti u novo proljeće bez straha.
Iden sad i ja ustat i otić zvocati Luiđiju kad će me vodit prid oltar. Ako to nije ljubav, onda je garant akcija. Živija Dan žena!
|
